Slušam Radu Šerbedžiju. Ne, ne prisjećam se onoga kada sam u Zajednici umjetnika sredinom devedesetih stajao u redu iza njega i slušao kako moljaka za domovnicu. Uživam. Jer Šerba može recitirati prošlomjesečne Narodne novine i dovesti tri četvrt publike do ekstaze. Kasnije ću se prebaciti na Itd band, što neću opravdavati ni sa čime, osim vrlo intimnim razlozima. Naime, zabole me. A to je već medicina. Moćna, ali vrlo intimna.
Takvi su i Of Vancouver, pardon, Of Winnipeg, pardon Of Montreal. Moćni, ali vrlo intimni. Jebe mi se što su svirali na matricu, od Manitobe do Kraftwerka, velik je dio mojih najdražih koncerata bio upravo takav. Sviranje je bonus...
Na bisu, dileme nije bilo. Sviralo se.
So come on, come on, we've really got a good thing going
Well come on, well come on, if you think we're gonna make it
You better hang on to yourself
Isprike Petri, nepoznatoj djevojci u crnom i svima trećima na koje je u nekom trenutku doskočilo mojih 130 kila. Jebiga, nema se uvijek šest ili sedam godina, dvije-tri plejke i pet-šest singlica. I ne odabire se odande najdraža, ili jedna od najdražih stvari tako često. A kada jednu od prvih pet stvari koje si zavolio u životu napokon čuješ uživo, i to još u izvedbi tako sjajnog benda kao što su Of Montreal, što manje od ekstaze može doći na red? Po prvi puta ikada, u jednom trenutku namjerno sam popustio, obeznanio se i pao, usred razuzdane gomile. Naprosto sam se pustio. Bilo mi je svejedno hoću li zviznuti o pod, ali sam u pravom rock duhu vjerovao da će me uhvatiti prije no što padnem i vratiti na noge. Jesu, i vječna im hvala.
When we got to Winnipeg
I checked in to school.
I wore white bucks on my feet,
When I learned the golden rule.
The punches came fast and hard
Lying on my back
in the school yard.
Ne, ovo nisu svirali, bilo bi uistinu previše očekivati da se prihvate i Neila. Niti ja nisam imao takvih iskustava. Kada bih se god preselio, došao u novu školu, u kratkom bih roku aktivirao obrambeni mehanizam i izbjegao udarce. Stvarao sam image dvorske lude, poluretardiranog debelog kojeg bi bilo ispod časti razbiti. Skakutao bih na jednoj nozi školskim hodnicima, pjevušeći "sving sving, ćup ćupćup ćupćurup", ili bih se u busu unosio u facu glavnom školskom štemeru, mašući mu rukom i govoreći "Uhu, šećeru." Poput morskog psa, koji će se zbunjen odmaći napadnete li ga prvi, jer nema naviku biti napadan, pogledao bi me imbecilnim, telećim pogledom. Izvlačio sam se, uvijek. Nikada nisam dobio udarac.
Ne, ni danas.
Richard got married to a figure skater
And he bought her a dishwasher and a coffee percolator
And he drinks at home now most nights with the tv on
And all the house lights left up bright
Oh, vidi, vidi, dvoje od troje zasad citiranih, u trenutku kada, raznježen, uistinu želim nekome kupiti stroj za pranje suđa i aparat za kavu, kada se želim iste sekunde oženiti za umjetničku sklizačicu, iako nikada nisam upoznao niti jednu, kada Arsen i Rade počinju pjevati pjesmu o bijeloj ruži Sergia Endriga, najljepše tri minute ikada napisane na talijanskom jeziku, uistinu su Kanađani. Što Of Montreal, ma koliko sjajni bili, nisu. I, ma kako uživao večeras na koncertu, moj Montreal ostaje nešto drugo.
Moj Montreal je dijelom Isus, onaj Denysa Arcanda, jedan od onih filmova koji zajebu večer i čine da satima besmisleno zuriš u kakvo volframno stratište noćnih leptira, nesvjestan da bi tvoj pogled mogao počivati i drugdje. Moj Montreal na vrlo, vrlo veliku žalost nije i Alfa Romeo Montreal, guglajte sliku sami, jebe mi se... Šerba je upravo odrecitirao o smrti Richarda III, ne očekujete valjda da u takvoj dostojanstvenoj i svečanoj prigodi prilažem sliku.
O, da, i sjeban sam.
Jako.
Ali tako valjda i treba biti.
Ovo su nesigurna vremena.
Miki, ostani kod kuće.
Načelno, samo sam vam želio reći da je koncert bio sjajan.
I da sada idem spavati.
Nadam se, ne i sanjati.
Manitou želi na miru popušiti lulu mira večeras.
I pustiti me da na miru odspavam besani san.
U vječnim je lovištima od sinoć zabranjeno pušenje.
Novi propis.
Ne možeš mu pobjeći.
Manitou je nahrdao.
Da trenutno imam slobodu, sjeo bih u auto i odvezao se ususret zori.
Popio prvu kavu u caffeu Teen u Štrpedu.
Bacio oblutak u ružno istarsko more.
I plakao s galebovima.
Vrijeme je za Itd band
To je bizarno i glupo.
Što uvijek pomaže.
Noć je još uvijek mlada.
Mislim da ću je izvući.
Negdje, nekakvo jutro, bit će, paluca gujskim jezikom i čeka na mene.
Ne osjećam se kao da bih ga mogao preživjeti.
Ali obaveze će me jamačno dovesti u red.
Navukao bih kravatu da je imam.
Ovako ću pokušati ostajati bez daha na nešto spontaniji način.
"Pričali smo o tome imaju li životinje dušu, i svi smo se složili da je imaju. A nakon toga smo zašutjeli. Valjda smo se pitali imamo li je i mi." (Charles Bukowski, po sjećanju)
Post je objavljen 15.05.2007. u 00:42 sati.