Marketing
Glory Box
Potiho, ušla je. Niti sve rolete ovoga svijeta nisu je mogle zaustaviti, spriječiti njeno neizbježno ukazivanje u sobi koja se, možda, bezrazložno, presujetno, smatrala mojim domom. Obitavao sam ondje i tog lipnja, bježeći od nekoga ili nečega, ne sjećam se više. Ne volim rano ljeto, noći su prekratke. Ne možeš se sakriti u njima, ne dovoljno.
Prva je zraka sunca zaplesala na mjestu gdje je nikada ranije nisam vidio. Osim onog davnog jutra kada sam se prvi puta, u djetinjem čuđenju našao izravno suočen sa smrću. No, to je već neka bolnija priča, za neku drugu vatru i neki drugi kamin. Jutros sam bio oslobođen jeze, nikakvi mi trnci nisu prolazili kičmom, plazili po vratu ni stezali grkljan onemogućavajući mi disanje. Bilo je svejedno zatvaram li oči ili ih držim širom razrogačene - i na jedan bih i na drugi način sveudilj vidio isto.
Zraka je prvo zatitrala na izblijedjeloj, prljavozelenoj, hrapavoj površini tapete, desno od ormarića s riječima nepovratno zarobljenima u papiru. Zgađena, odmah je spuznula niže, u ugodnije naručje crvenkasto-smeđeg tapisona. Himbena je to, nikad posve ukroćena zvijer, taj tapison. Zimi, kada me obuzme onaj tip hladnoće kakvog nikakav izvor topline nije u stanju odagnati, kada se sklupčam oko električne grijalice u uzaludnoj potrazi za umjetnim suncem, on se nježno, kadifasto obavije oko mene, uzdigne se s poda kako bi me barem malo zaštitio i pomogao mi da preživim još jednu maglovitu večer. Drugim prigodama, hrapav je i grub, ponekad me i poreže kad ne očekujem, sveteći se za sve one zle i prljave stvari koje sam radio ili barem pomislio na njemu.
Tog je jutra bio gostoljubiv i prijemčiv, sretan što je razigrana zraka sunca odabrala upravo njega. Zagrlio ju je i predstavio joj se kao mekano, toplo, udobno, mjesto, ženik u najboljem izdanju. Ustreptala i oduševljena, zraka je prihvatila igru i spojila se s njim. Usred sobe, pred mojim začuđenim očima, počelo je nicati nešto, ne skroz jasan, pomalo proziran, ali ipak prepoznatljiv oblik stao je klijati iz poda.
Ruža. Stereotipni crveni cvijet, čija sveprisutnost i svakodnevnost čini da zaboravimo koliko je predivan. Rasla je sve brže i brže, u nekim trenucima postižući savršenstvo, da bi se opet počela deformirati do neprepoznatljivosti. Ne znam ni sam u kojem sam trenutku točno shvatio u što se pretvara, zatravljen prilikom da izbliza vidim kako iz jednog savršenstva nastaje drugo.
Na kraju transformacije, usred sobe je stajala žena, neodoljiva u grimiznom ogrtaču. Ne razumijem se u materijale, ali bilo mi je jasno da je taj grimiz najfinije vrste, s jedne strane nježan i svilen, s druge baršunast, onaj na kojem ostane otisak prsta kada ga dotakneš, da bi potom polako izblijedio i za nekoliko se minuta vratio u prvobitno, nenamreškano stanje. Znao sam da ne bi bilo gotovo nikakve razlike u ljepoti milovanja tog materijala i tople djevojačke kože ispod njega.
Kože koju nisam mogao vidjeti jer je sve osim ogrtača bilo u nekoj nejasnoj, sivkastoj izmaglici. Bila je to savršena žena, nedvojbeno, jedna jedina, ali bilo koja, neodređen prostor koji je čekao magičnu riječ kako bi oživio, dobio ime i zamijenio svoje nebitno, daleko i samotno savršenstvo nečim mnogo ljepšim, toplijim i ljudskijim. Zauvijek, pa makar i samo ondje i tada.
A ja nisam znao magičnu riječ.
Give me a reason to love you
Give me a reason to be a woman
I just wanna be a woman
Gledajući kako magloviti obris postaje samo rasplinuta magla, kako grimiz gubi boju, znao sam da je gotovo. Pjesma je završila, još je jedna prilika propuštena. Ustao sam, navukao natikače i otklatario se do prozora, ignorirajući pokušaje pomahnitalog, bijesnog, prevarenog tapisona da me ogrebe, ugrize, razreže kroz gumene potplate. Odškrinuvši rolete provirio sam van. Oblaci su zastrli sunce, činilo se da miriše i na kišu, ili je to bila vlaga od suza neutješnih ptica koje su zašutjele u krošnjama, razočarane. Nisam znao bih li pobjegao iz sobe u svijet ili iz svijeta u sobu, i jedno je i drugo bilo posve besmisleno. Nedostajalo mi je zraka i nisam bio siguran hoću li ga ikada više dobiti dovoljno da napunim pluća. Još se i danas to pitam.
It's time to move over...
Post je objavljen 09.05.2007. u 17:04 sati.