Zdenkov kulturni kombi

Trebalo bi...

Vrijeme je da napokon.
Obznanim svijetu plod tridesetsedmogodišnjeg skupljanja mudrosti, životnu istinu koja glasi...
Ne, ne to.
Preočito.
Precoelhovsko.
Poručim djevojci koju volim da razmišljam o njoj 24 sata dnevno i da ne mogu živjeti bez nje...
Ne, ne ni to.
Prebanalno.
I ne baš posve točno.

Možda da potaknem socijalnu svijest?
Svakih nekoliko mjeseci u crnoj kronici se pojavi vijest kako je neki skitnica, kopajući po smeću, otvorio nekakvu vreću i u njoj pronašao leš novorođenčeta. Javnost se zgraža nad čedomorkama i ubrzo uhvate i izopće neku uplašenu jadnicu koja se, preslaba da se suoči sa svijetom i odgovornošću, odlučila na taj stravičan potez...
A što li je tek u svim onim neotvorenim vrećama, jebem li mu život?

Mislio sam ovdje staviti i link na još dvije svoje pjesme, ali to će pričekati, ipak. Ne predugo vjerujem, snimke su empetriizirane i u stanju pripravnosti...

Sad bih želio predstaviti dvije ideje koje odavno imam. I koje bih trebao izvesti spontano, a ne ovako, ali ja nisam spontan. Ipak, izvest ću ih, nadam se ne sam. Znam da su izvedbe još daleko, ali primam predbilježbe već od danas.

Trebalo bi...

Ponekad zimi, ako hladnoće uopće još bude u ovim suludim klimama, kupiti sve cvijeće iz košarice promrzle bakice, neke pogrbljene la violetere s Dolca ili ispred ulaza u Importanne, te ga iz čista mira darivati prolaznicima koje ne poznajemo. Prolaznicama zapravo, jer u ovoj je sjebanoj kvazikulturi postala zamalo pa uvreda muškarcu pokloniti cvijet. Podrazumijeva se da heteroseksualni muškarci preziru cvijeće i da ga poklanjaju tek mamama, tetama, strinama i bakama za važnije datume, te eventualno tu i tamo kupe ružu nekoj curi koju baš napadno jako žele odvući u krevet. To me i plaši - učinim li to sam, bit ću popljuvan kao pervertit. Hoću curu ili dvije da sa mnom dijele cvijeće prolaznicama, a i bakicu ćemo angažirati. Dođe li još uopće kakva zima, učinit ću to, napokon...

Trebalo bi...

Na Sisvete, kada popodne prelazi u predvečerje, kada razularena gomila uzmakne s grobljanskih parcela, ispunivši svoju godišnju obvezu prisjećanja na one koje su ignorirali za života i kojih se nikada ne sjete nakon smrti, poći na ta ista groblja. Oboružani naramcima cvjetova, poput pokojne susjede Majde (čiji grob nikada nisam obišao, iako sam davno obećao da ću to učiniti), treba hodati tim mirnim, tihim alejama i staviti po cvjetak na svaki onaj otužno prazan nadgrobni kamen kojeg se nitko od zakratko preživjelih nije udostojao posjetiti i darivati tim komadićem sjećanja i respekta. Pomagao sam Majdi u tome, jednom, kao dijete, i osjećam snažnu potrebu da to ponovo učinim. Ovdje imamo i datum utefteren, je li mi se tkogod spreman pridružiti i staviti sa mnom po cvijet na svaki onaj mirogojski grob na kojeg nitko drugi nije položio ama baš ništa?