Dmj među crvenim svjetiljkama
Dakako da sam bio. Znam da vas samo to zapravo i zanima, pa ću ostale dojmove o Amsterdamu opisati drugom prigodom, a sada ću samo opisati posjet Red Light Districtu.
Dakle, prvo ga je valjalo pronaći, a Amsterdam nije baš najlakši grad za snalaženje, nema nekog brda kao orijentira u blizini. Te sam, normalno, zalutao. I došao do nekog rubnog dijela gdje su svi natpisi na kineskom. A u onih nekoliko izloga debele crnkinje. Jako debele. I na ulici nema gotovo nikoga, tek tu i tamo poneka grupica klinaca koji se doimaju kao da bi mogli ubiti za pet eura. Te mi je, uistinu, bilo drago što izgledam kao klošar.
Pravo me crveno svjetlo obasjalo kod sljedećeg kanala, s obje strane kojeg su nizovi izloga, sex shopova i inih sadržaja slične provenijencije. Svuda se kreću gomile ljudi, bračni parovi izlaze u šetnju i držeći se za ruke razgledavaju izloge, tri neztainteresirana pandura na mostiću pričaju tko zna o čemu, a cure u izlozima oblizuju usne i vabe mušterije da im priđu bliže. Poneka i otškrine vrata te se počne derati „C'mon!“ I, jebem li vas izbirljive, vi koji ste bili prije mene i rogoborili o nekakvim gaborima, zgodne su. U prosjeku vrlo solidne, a ima i uistinu prekrasnih. No, nije mnogo zavjesa povučeno. Vjerojatno je ipak neka sramežljivost na djelu, u pokrajnjim je, diskretnijim uličicama prosjek boravka u prometu, stekao sam dojam, mnogo viši.
Cure su uglavnom plave i, s iznimkom one prve ulice, bjelkinje. Očigledno nisam istražio dovoljno detaljno, nisam vidio ni druge rase, ni travestite ni domine... Ziher ima još tih ulica i kanala. No ja sam, u strahu da ne izgubim kolumnu u Kliku, a ipak htjedući okusiti čari ponude, ipak ušao negdje. U kazalište.
Znam, znam. Zadnji puta kada sam bio u ustanovi tog tipa gledao sam Zlatka Viteza u HNK kako ubijen leži na daskama pozornice gotovo čitav čin u nekoj drami Augusta Cesarca o Rakovičkoj buni... No, ovo će ipak biti predstava drukčijeg tipa, nadao sam se. Mada bi ležanja na pozornici moglo biti. Vrlo blizu bila su dva kazališta, jedno u kojem je cijena ulaznice dva Eura i drugo u kojem je trideset. Dakako, odlučio sam se za ovo drugo, plašeći se da glumice u prvom možda i ne posjeduju vizualne kvalitete kakve bih cijenio. (Već vidim kako se tata mog kumčeta drži za glavu: „Isuse, spizdio je trideset eura na jebeno KAZALIŠTE, umjesto da ševi!“)
Nisam nikada bio u dvorani s manjim razmakom između redova, nama Dinaridima uistinu nema mjesta za noge. Publika je, kao i prolaznici vani, miješana. I muškarci i žene, i sami i u grupama. Prodavači piva strateški izlaze točno za kulminacije svake točke i ometaju nam pogled na pozornicu. I prodaju jako skupo pivo. Što ne znači da ga nisam pio. Neki glas iritantno najavljiuje točke i baca kvazi duhovite komentare. Uljepšala mi je večer ipak jedna njegova rečenica: „Please don't use drugs in the theatre!“ Uistinu nisam mislio da ću tako nešto u životu čuti. A nije ni pomoglo, miris žiže je stalno dopirao...
Na sceni su se smjenjivali pojedinačni i nastupi parova. Glumice su bile umjereno zgodne, ništa fascinantno, a i inventivnost točaka nije baš frapirala. Najveći je pljesak pobrala jedna visoka, koščata, poprilično mi neprivlačna teta koja je demonstrirala kako je moguće povlačiti dim iz upaljene cigarete i potom ga pućkati bez uporabe usta. Ista je točka prije dvadesetak i više godina bila opisivana kao glavna atrakcija u svakoj reportaži o Bangkoku koju sam čitao... Vremena se, očigledno, ne mijenjaju. Vrijedi spomenuti i jedan par, on crnac (dakako da sam se poželio pokriti jaketom preko glave i više nikada ni jednoj curi ne izaći pred oči kad je skinuo gaće), ona bjelkinja za koju nisam uspio skužiti je li trudna ili samo debela. Neobične poze i brze izmjene istih nagnale su me na pomisao da su u ranijim godinama morali biti prvaci u break danceu. Kasnije, vidio sam ih kako naslonjeni na ogradu kanala ležerno pričaju o obitelji, policama životnog osiguranja, receptima, tko zna čemu... pućkajući pritom cigarete. Ustima.
Interesantno je bilo kasnije vidjeti i skupinu cura, od kojih su neke isto imale vrlo aktivne uloge na sceni, kako izlaze na sporedni izlaz, u trapericama i tenisicama, sjedaju na bicikle i odlaze kući. Izgledale su kao srednjoškolke. Pogledavši na sat, uočio sam da je nekoliko minuta do ponoći i shvatio: pa to i jesu srednjoškolke, koje se vraćaju doma u dopuštenom im roku, nakon što su malo nadopunile džeparac! No, previše brzam, nisam vam još priznao zašto sam tako rano izašao iz kazališta. Prevelika izloženost stiimulansima ipak je utjecala na mene i, gledajući točke kako se smjenjuju na pozornici, osjetio sam onaj karakteristični nemir u preponama. Nešto mi se počelo događati među nogama i, ma koliko se trudio to suzdržati, osjećao sam da se ne mogu boriti, niti se othrvati bazičnim, ljudskim nagonima. Kada je već došlo do točke u kojoj sam bio na rubu toga da napravim javni skandal, tek korak do eksplozije, ustao sam i izašao iz dvorane. Znao sam da mi se nakon pišanja neće dati vratiti unutra. Noć je tek počinjala...
|
