Zdenkov kulturni kombi

utorak, 31.10.2006.

Hvala bogu na supermarketima

U subotu sam objašnjavao ljudima kako prestajem piti. pogotovo pivu, pogotovo navečer. Jer mi stvara žgaravice, a onda ne mogu spavati. Popio sam pola boce Velebitskog i zaključio da mi ne paše, ostatak večeri miješao Colu i Studenac, te na kraju mrtav trijezan odvezao Svijet u boci i Ribafisha doma. Nije mi se pilo.

Večeras mi se pije. Te sam, jebo žgaravicu, odlučio odvesti se do Konzuma i upiknuti si kakvu finu pivicu. Zeo sam dva Budvara, no pošto nisu hladni, a pilo mi se odmah, za dok čekam sam uzeo i limenku Laško Cluba. Kad sam već bio u Konzumu, odlučio sam nastaviti nedavno započeto istraživanje kupovnih narezanih pršuta, odnosno potragu za nekim koji bi bio uistinu dobar. Uzeo sam dva koja nisam ranije probao, uključujući i K plus pršut. Nekako mi je to nespojivo, jeftina robna marka sa skupom delikatesom... Ali nakon što sam u Metrou vidio slavonski kulen marke Z dežele više me ništa ne može začuditi.

E da, i kupio sam si knjigu. Vidio sam jednog nicka Hornbya kojeg nisam čitao, zaključio da je 65 kuna prihvatljiva cijena i uzeo ga. Književnost iz supermarketa, doslovce. I, baš me briga na posprdnosti naziva, hvala bogu da je tako. Hornby nije neka pretjerana sreća, ali je vrlo solidan pisac (slutim da Platonova ili Viana ipak neću naći u Konzumu) i svaki način da se njegove knjige približe čim većem broju čitatelja dobar je.

Pokupovao sam podosta cda i kazeta po tim supermarketima, uključujući i neke dosta opskurne stvari (tko bi rekao da ću upravo u Ipercoopu pronaći Kathmandu, rijedak i najslabiji - što je postignuće za sebe u žestokoj konkurenciji) album Petera Greena. U Metrou su imali pun stalak blues klasika, koje tada nisam kupio - sada više nema niti jednog. Znači, netko će se možda putem toga nauživati Big Bill broonzya, Leadbellya i J.B. Lenoira. Hvalevrijedno.

Ne razumijem ljude koji kukaju za malim dućanćićima i arogantnim prodavačicama koje su vladale našim svemirima, sadistički, znajući da nitko nije lud da ode u drugu, udaljeniju trgovinu samo zbog osobne antipatije prema njima. Dobro, lažem, naravno da donekle razumijem tu nostalgiju, ali ne treba mi. I bez prodavača u dućanu imam s kime i o čemu razgovarati, a draže mi je kupiti sve na jednom mjestu i najednom nego panično čekati novu pošiljku "evo, baš smo naručili..." Hipermarketi čine moje kupovine konciznijima i bržima, i hvala im na tom oslobađanju vremena koje neumitno moram potrošiti na imbecilnu aktivnost kupovanja. A i katkad uleti i razveseli me kakav Hornby, Montand, Coltrane, Ramonesi, Nazareth...

- 21:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.10.2006.

Zmija i muha

- Mislim da imamo hit! - rekao je svojedobno Malkolm Muharem svom najznamenitijem štićeniku, jednom i jedinom kralju Elvisu. To sam i ja pomislio danas, vozeći se po okolici Samobora i naizmjence puštajući dvije pjesme otfrljene na najjače, lupajući rukama po volanu i urlajući ono malo stihova što sam dovoljno precizno razlučio prije dolaska kući i upogonjenja Googlea. Preciznije rečeno, pomislio sam da imamo dva hita.

On her way to work one morning
Down the path alongside the lake
A tender hearted woman saw a poor half frozen snake
His pretty colored skin had been all frosted with the dew
"Oh well," she cried, "I'll take you in and I'll take care of you"
"Take me in oh tender woman
Take me in, for heaven's sake
Take me in, oh tender woman," sighed the snake

Nekim čudom niti sam ja sletio u kakav jarak migoljeći guzicom u ritmu glazbe, niti se ikome to dogodilo, preplašenom mojom iznimno nakaznom pojavom. Barem ne koliko sam uočio. Mada nije da sam baš obraćao pozornost na svijet oko sebe uljuljkan u urlanje, "Tejkmiin, ou tender vumen...", zaraznog refrena Al Wilsonove "Snake".

She wrapped him up all cozy in a curvature of silk
And then laid him by the fireside with some honey and some milk
Now she hurried home from work that night as soon as she arrived
She found that pretty snake she'd taking in had been revived
"Take me in, oh tender woman
Take me in, for heaven's sake
Take me in, oh tender woman," sighed the snake

Wilson je, dakako, kmica, i ovo je soul hit iz sedamdesetih. A to znači da nije prirodoljubne i ekološke tematike (znam, znam... ali Wilson nije Marvin Gaye), nego govori o onoj čudnoj aktivnosti kojom se mršaviji i manje ćelavi ljudi navodno ponekad bave, seksu.

Now she clutched him to her bosom, "You're so beautiful," she cried
"But if I hadn't brought you in by now you might have died"
Now she stroked his pretty skin and then she kissed and held him tight
But instead of saying thanks, that snake gave her a vicious bite
"Take me in, oh tender woman
Take me in, for heaven's sake
Take me in, oh tender woman," sighed the snake

Ženski prateći vokal "Ou", u trenutku kad je zmija ugrize nešto je najbolje i najzabavnije što sam ikada čuo. S mogućom iznimkog onog neopisivog usklika, štucaja, čega već, koji ispusti mlada Kašupka na početku "Limenog bubnja", u anatomski teško izvedivoj sceni tijekom skrivanja mladog bjegunca pod vlastitu suknju u polju krumpira.

"I saved you," cried that woman
"And you've bit me even, why?
You know your bite is poisonous and now I'm gonna die"
"Oh shut up, silly woman," said the reptile with a grin
"You knew damn well I was a snake before you brought me in
"Take me in, oh tender woman
Take me in, for heaven's sake
Take me in, oh tender woman," sighed the snake

"Snake" je tipična pjesma sedamdesetih, uz koju će dvojnice Foxy Brown cupkati pored šanka s kakvim damskim pićem Harlem stila (duplim burbonom, po mogućnosti), razmjenjujući dvosmislene rečenice o svojim dečkima. "How's your boyfriend?" pitala je zgodna crna recepcionarka u washingtonskom hotelu proljetos svoju stariju kolegicu dok sam stajao pred recepcijom i čekao potvrdu da se noćenje može platiti bankovnom doznakom iz inozemstva. "Which one?" bilo je iskusnjačino protupitanje popraćeno onim dubokim smijehom kakav sam čuo samo u blaxploatation filmovima. Ni sekunde nisam posumnjao da govori istinu.

When I was young I used to wait
On my master and give him his plate
And pass the bottle when he got dry
And brush away the blue-tail fly

Op, evo nas već na drugom hitu, zaokupilo me prisjećanje na recepcionarke, pa nisam ni primijetio kako je vrijeme prošlo. I ovo je crnačka pjesma, iz prve polovice devetnaestog vijeka, no pročišćenih izraza i popravljene gramatike u odnosu na izvornik, prilagođena ukusu predominantno bijele publike četrdesetih, otkada datira snimka u koju sam zaljubljen.

Jimmy crack corn, and I don't care
Jimmy crack corn, and I don't care
Jimmy crack corn, and I don't care
My master's gone away

Kad mačke nema, miševi kolo vode. Gazda ode iz firme i odmah raspašoj - crni šljakeri na plantaži pozvali su u goste vlastitu inačicu gospodina Johna Barleycorna. Sreća da klinci to ne kuže, jer ovo se danas prihvaća kao tipična dječja pjesmica, a u takvima, znamo, stihovi baš i ne moraju biti smisleni.

And when he’d ride in the afternoon
I'd follow after with a hickory broom
The pony being rather shy
When bitten by a blue-tail fly

Da, i Big Bill Broonzy je snimio ovu zaraznu pjesmicu, "Blue-tail Fly", no nije me briga za izvornost, ovdje tako savršeno paše pročišćeni, bardovski glas Burla Ivesa i slađani pripjevi Andrews Sisters. ne možeš to ne voljeti. Ironija pjesme o supijanim robovima sretnim zbog nesreće vlastitog gospodara postaje još veća znamo li da je Ives kasnije surađivao u lovu na vještice, prokazavši među ostalima i Petea Seegera kao komunističkog simpatizera, te za to bio nagrađen Oscarom i dugovječnom country karijerom, a na kraju i rakom koji ga je usmrtio, uništivši prije taj esencijalno WASP (sve neke ubodne životinje spominjem danas) glas kojim su denuncirani prijatelji i kolege.

One day he ride around the farm
Flies so numerous they did swarm
One chanced to bite him on the thigh
The devil take the blue-tail fly

The pony run, he jump, he pitch
He threw my master in the ditch
He died and the jury wondered why
The verdict was the blue-tail fly

Ma koliko ova pjesma bila izričajno veselija od Wilsonove, ovdje smrt kao posljedica uboda nije metafora nego stvaran događaj.

They lay under the 'simmon tree
His epitaph is there to see
"Beneath this stone I'm forced to lie
The victim of the blue-tail fly"

Dvije predivne, zarazne, pjevne pjesme o žrtvama uboda... Ovo moraju biti koncertni favoriti, pomislih i maših se mobitela da nazovem dečke iz benda i obavijestim ih kako uvrštavamo dvije neočekivane obrade u repertoar.

A onda mi je istina došla do glave. Ja nemam bend. Dapače, nikada nisam naučio svirati nikakav instrument. Jebiga, neudača. Kaj se može, učinio sam jedinu logičnu stvar.

Ponovo stisnuo tipku repeat.

The Master's gone away

- 21:24 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 24.10.2006.

Leonard Cohen, erotoman

Nedavno se na forumu povela rasprava o Leonardu Cohenu. Mnogo ga ljudi vrlo površno sluša, zaključismo Boca Senior i ja, osupnuti neprihvaćanjem naše tvrdnje da je Cohen erotoman, opsjednut seksom poput mnogih drugih židovskih umjetnika s istočne strane Sjeverne Amerike, recimo Woodya Allena ili Philipa Rotha (u praksi, gotovo svih njujorških Židova koji su objavljivali knjige za Simon & Schuster). Odlučio sam stoga na primjeru nekih njegovih pjesama pokazati o kakvom je stvoru zapravo riječ.

U prvoj i vjerojatno najpoznatijoj pjesmi karijere, Cohen pjeva o izvjesnoj gospođici po imenu Suzanne, čije se ponašanje, ehm, ajmo reći, ne uklapa baš u društvene norme. U stihu For you've touched her perfect body with your mind, doduše, nagoviješta da mu gospođica ipak nije dala te sve mora ostati na samozadovoljavanju, a potvrda takvoj interpretaciji dolazi već nekoliko pjesama kasnije, kada se na najprostačkiji način upucava nekoj drugoj curi. Da So Long Marianne... Mislim, ok, ne mogu znati, da je i meni dugačak, možda bih se i ja upucavao komadima na tu foru, ko Jose Arcadio Buendia u Sto godina samoće... ali nekako mi to zvuči preperverzno.

Istoj će se temi Cohen vratiti nešto kasnije poznatom Take This Longing, no rana je faza karijere ispunjena i pjesmama o prijateljicama noći (Stories Of The Street, Lady Midnight) i odama curama koje daju, a ne naplaćuju (Sisters Of Mercy). Ima i introspektivnijih balada, mnoge bi djevojčice mogle posvjedočiti o iskustvima susreta s Cohenom odjevenim samo u Famous Blue Raincoat na putu u školu. Slava je, međutim, ipak donijela rezultate, pa Cohen sve češće posvećuje pjesme i uspjelom vrhuncu spolnog čina, a najočitiji su primjeri Avalanche i I Came So Far For Beauty. Ovu drugu vrijedi spomenuti kao i u popularnoj glazbi rijetko otvoren prikaz muške opsesije daljinom na koju mogu štrcnuti sjeme. Iz rane faze valja istaći i Bird On The Wire, direktnu metaforu spolnog čina.

Do pravog razgolićenja motiva dolazi na petom albumu Death Of A Ladies Man, koji započinje odom svršavanju unutra True Love Leaves No Traces, a vrhunac dostiže nedvosmislenim naslovima I Left A Woman Waiting i Don't Go Home With Your Hard-On. Na sljedećem albumu uočavamo povratak temi masturbacije kroz Our Lady Of Solitude i Ballad Of The Absent Mare, no već naslov idućeg albuma Various Positions ukazuje na poboljšanje Cohenovog seksualnog života. O čemu svjedoče i stihovi Dance me through the panic 'til I'm gathered safely in (i mnogi drugi) iz nedvosmislene Dance Me To The End Of Love.

Nažalost, već ovdje se počinje uočavati koji će osnovni problem mučiti Cohena tijekom sljedećih dvadeset godina karijere. Impotencija, dakako - ipak je on već čovjek u godinama. Hallelujah se čuje zadnji puta, nakon toga se evidentno sve teže diže - gomila kasnijih naslova svjedoči o tome: Ain't No Cure For Love napisana je puno prije pojave Viagre, a tu su i Waiting For The Miracle, Closing Time, You Had Loved Enough... A Thousand Kisses Deep pokazuje nam da je Cohen pribjegao i alternativnim metodama zadovoljavanja partnerice, kad mu se već ne diže, no Alexandra Leaving pokazuje da to ipak nije bilo dostatno. Čudo rijetke jutarnje erekcije opisano je u Morning Glory, no dominantan je osjećaj ipak onaj s prve pjesme zadnjeg albuma Go No More A-Roving. U slučaju da ne znate, jedan od prijevoda glagola rove glasi potucati se.

Uistinu smatram da kraj ovakve niske dokaza ne možemo nego zaključiti da je Leonard Cohen erotoman i pervertit par excellence. Iliti, kako bi Meštar rekao, prokleti seksualac.

- 18:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.10.2006.

Ispitivanje

- Nevjerojatno! - pomislio je Peđa, pandur, kada ni nakon višesatnog neumoljivog pendrečenja mladog skojevca dotični nije počeo pokazivati nikakve znakove bola i slomljenosti.

- Budala pandurska! - pomislio je mladi skojevac - Ni nakon toliko sati još nije skužio da me lema bezbol palicom.

- 15:51 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.10.2006.

I neću

Ja, eto, volim smišljati budalaštine. Groteskne igre riječima, neuspješne viceve, ponekad i priče ili pjesme. I, dakako, volim kada se nešto od toga svidi ljudima. No problem je što se to događa rjeđe no što bih želio. Ipak, čak i kada dođe do debakla, ne mora sve biti izgubljeno, ako se stvari postave u malo drukčiji kontekst ponekad je moguće postići učinak posve suprotan inicijalnom.

Danas mi je na pamet pala jedna anegdota iz srednje škole, otprije dvadesetak godina. Iz vremena kada sam, kao glupi teenager, slušao Doorse i druge umjetnike velikih riječi, razmišljao o načinima za popravljanje svijeta - i ozbiljno shvaćao vlastite stihove. Napisao sam jednu minijaturu, kratku pjesmicu bez naslova i, ponosan na nju, izrecitirao je ekipi iz razreda.

Nisam bio tamo.
Nisam bio tamo.
Nisam bio tamo.
I neću.
Al' to je dovoljno za sreću.

Ne da su me popljuvali. Srezali su me. Budalaština, rekoše, čisti kretenluk. Okrenuli se i otišli, a ja ostao stajati, razočaran i bijesan. Dobro, pomislih, doći će maca na vratanca, imam ja još aduta.

Čekao sam nekoliko mjeseci, dok nisam bio siguran da su zaboravili. A onda sam došao do njih i rekao im da sam napisao super, kratku pjesmicu koju bih im htio izrecitirati. Naslov pjesme, rekoh im, glasi:

Beograd

Nisam bio tamo.
Nisam bio tamo.
Nisam bio tamo.
I neću.
Al' to je dovoljno za sreću.

Raspali su se od smijeha. Super je, rekoše. Netko me čak tražio da mu je napišem. Jebem im mater.

Samo sam jednom, kasnije, u prolazu, nakratko bio u Beogradu. Nemam ništa protiv tog grada niti protiv većine ljudi koji žive ondje. Dakako, ondje živi i puno ljudi koje prezirem i kojima želim da provedu ostatak života u nekom zatvoru, s osudom za ratne zločine. Dapače, ondje ih je nesumnjivo više nego ma gdje drugdje. No ne mislim na njih kada mislim na Beograd. Pomislim na neke drage mi ljude, koje ću jednom, uvjeren sam, napokon otići posjetiti.

A pjesma ionako nije govorila o Beogradu.

- 18:49 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 07.10.2006.

Slike iz Like

Samo slike, ništa više... iz kraja u koji sam se zaljubio, po prvi puta provevši nekoliko dana ondje.

Skoro jednako dobro kao gutljaj oteščila ujutro, čovjeka može osvježiti i kupanje u petnaestak stupnjeva hladnoj Otešici. Ne, nisam probao, ali našao se tko jest.

Krenuli smo u Liku, između ostaloga, i brati gljive. Ne, ne ovakve, iako je impresivnom veličinom ova muhara zaslužila da je slikam. Neki se uz nju pripremaju za povratak u Kinu, a neki, vjerojatno, razmišljaju o... ah ne, neću to napisati.

Zapravo, cilj našeg izleta bilo je jezero Kruščica, o čijim sam ljepotama već mnogo čuo. Pogled na njega uvjerio me da ništa od tih priča nije bilo pretjerano.

Ne, ovo nije okupljalište neke sotonističke sekte. Kada je hidroakomulacija napravljena potopljeno je selo Kruščica, a posmrtni ostaci 387 žitelja premješteni su na ovu mirnu lokaciju usred šume. Izdaleka, to prije izgleda kao šterna nego kao groblje, dok ne uočiš križeve i cvijeće. Prekrasno.

U totalnoj divljini jezera i okolnih šuma život buja. Medu na naše veselje nismo susreli, ali smo naišli na vrlo očigledan dokaz kako se zna spustiti do jezera.

Možda najljepše mjesto na kojem smo bili okolica je ovog kanala, koji smo morali pregaziti, a koji povezuje jedno odvojeno, malo jezerce s glavnim jezerom.

Da nismo jedini koji smo se zaljubili u to mjesto pokazao nam je šator postavljen na livadi ispred šumice, pored kanala. Iako nikoga nije bilo u njemu, ostavljen je ondje normalno, u tipičnom ličkom stilu - auti se pred dućanom ostavljaju ne samo otključani, nego i upaljeni. Krađa, očigledno, baš i nema.

Prije odlaska iz Like posjetili smo još jednu kulturološku znamenitost, Pivovaru Ličanka. Gospođa Manda nas je ugostila, uvjerili smo se da je svježe i neflaširano njihovo pivo još bolje nego inače. Evo, ovdje se radi najbolje pivo u Hrvata.

Svakako, planiram se još poneki puta vratiti do Like. Previše je lijepa a da bih je propuštao...