Zdenkov kulturni kombi

I neću

Ja, eto, volim smišljati budalaštine. Groteskne igre riječima, neuspješne viceve, ponekad i priče ili pjesme. I, dakako, volim kada se nešto od toga svidi ljudima. No problem je što se to događa rjeđe no što bih želio. Ipak, čak i kada dođe do debakla, ne mora sve biti izgubljeno, ako se stvari postave u malo drukčiji kontekst ponekad je moguće postići učinak posve suprotan inicijalnom.

Danas mi je na pamet pala jedna anegdota iz srednje škole, otprije dvadesetak godina. Iz vremena kada sam, kao glupi teenager, slušao Doorse i druge umjetnike velikih riječi, razmišljao o načinima za popravljanje svijeta - i ozbiljno shvaćao vlastite stihove. Napisao sam jednu minijaturu, kratku pjesmicu bez naslova i, ponosan na nju, izrecitirao je ekipi iz razreda.

Nisam bio tamo.
Nisam bio tamo.
Nisam bio tamo.
I neću.
Al' to je dovoljno za sreću.

Ne da su me popljuvali. Srezali su me. Budalaština, rekoše, čisti kretenluk. Okrenuli se i otišli, a ja ostao stajati, razočaran i bijesan. Dobro, pomislih, doći će maca na vratanca, imam ja još aduta.

Čekao sam nekoliko mjeseci, dok nisam bio siguran da su zaboravili. A onda sam došao do njih i rekao im da sam napisao super, kratku pjesmicu koju bih im htio izrecitirati. Naslov pjesme, rekoh im, glasi:

Beograd

Nisam bio tamo.
Nisam bio tamo.
Nisam bio tamo.
I neću.
Al' to je dovoljno za sreću.

Raspali su se od smijeha. Super je, rekoše. Netko me čak tražio da mu je napišem. Jebem im mater.

Samo sam jednom, kasnije, u prolazu, nakratko bio u Beogradu. Nemam ništa protiv tog grada niti protiv većine ljudi koji žive ondje. Dakako, ondje živi i puno ljudi koje prezirem i kojima želim da provedu ostatak života u nekom zatvoru, s osudom za ratne zločine. Dapače, ondje ih je nesumnjivo više nego ma gdje drugdje. No ne mislim na njih kada mislim na Beograd. Pomislim na neke drage mi ljude, koje ću jednom, uvjeren sam, napokon otići posjetiti.

A pjesma ionako nije govorila o Beogradu.