Lamentacije o vožnji i seksu
Ovaj mi je tekst, pisan noćas i jutros, vrlo drag i podosta mi znači. Prilično je intiman, čak sam pomalo i oklijevao bih li ga postavio na blog ili ne, no odlučio sam ipak to učiniti. Očekujete li u njemu fore, vrckavost, kalambure riječima, plašim se da ćete biti razočarani. Ovo je zapravo vrlo ozbiljan tekst o najozbiljnijoj od svih tema: neozbiljnosti i humoru. Do čega se dolazi putem razmišljanja o vožnji i seksu. Nadugačko i naširoko, no što ja tu mogu – ove su teme napisale same sebe, moji su prsti samo kuckali po tastaturi. Ako planirate kao komentar staviti nešto tipa «a jesi zabrazdio» možete ga odmah postati, preskačući ostatak. Ionako će na kraju, nakon čitanja teksta, komentar najvjerojatnije ostati isti. Jer zabrazdio, bogami, jesam.
Upravo sam dovršio čitanje jedne istinski sjajne knjige. «All But My Life» je niz razgovora američkog novinara Kena W. Purdya sa Stirlingom Mossom, jednim od najvećih automobilista svih vremena, vođeniih neposredno nakon zamalo pa fatalne nesreće koja je okončala Mossovu karijeru početkom šezdesetih. U knjizi nema anegdota o pojedinim utrkama, biografski detalji su nadasve šturi – mnogo više prostora posvećeno je promišljanju fenomena utrkivanja, odnosa vozača i mehaničara, strasti prema brzini... Ovo je sve prije nego tipična knjiga o nekom vozaču, iako je gotovo izvjesno da neće zanimati nikoga tko nije istinski ljubitelj utrka, ipak je fascinantno ostvarenje koje tjera na razmišljanje svakom novom stranicom, svakom novom opservacijom.
Jedna od teza koje Moss lakonski postavlja glasi kako muškarci nikada neće priznati kako dvije stvari ne znaju raditi dobro: voziti i voditi ljubav. Dobro, bez obzira na začuđujuću otvorenost u nekim detaljima, knjiga je ipak nastala u prvoj polovici šezdesetih, i vremena su se otada promijenila. Danas je nedvojbeno mnogo jednostavnije pronaći nekoga tko će priznati da mu baš i ne idu u životu jedna ili druga od te dvije stvari, a možda čak i obje. Ja sam, recimo, jedan od takvih. No u načelu teza, rekao bih, ipak stoji: i dalje će ogromna većina ljudi biti uvjerena da je dobra, bogomdana i u jednom i u drugom, a pogotovu u seksu.
Što se vožnje tiče, tu su se stvari zapravo prilično radikalno promijenile. Znam da moja škvadra ne predstavlja reprezentativan uzorak, ali mislim da je u njoj čak i više onih koji će priznati da nisu neki vozači, nego onih koji će ustvrditi da dobro voze. No, čim se malo odmaknem, u neko drukčije, manje autoironično društvo, uglavnom se nađem okružen ljudima koji dobro voze, odnosno u najmanju ruku smatraju da dobro voze. Ja sam počeo voziti užasno kasno, imam malo iskustva i svjestan sam da vozim trzavo, nikako, katastrofalno se mučim s parkiranjem, nemam osjećaja za komande... Da, svakako: na cesti svakodnevno viđam mnogo ljudi koji voze još gore i gluplje od mene, ali to i dalje ne znači da dobro vozim. Nije me strah vožnje, čak ni brze vožnje, u dosta sam navrata vozio preko 200 km/h i pritom se osjećao jako dobro i prilično sigurno. No ipak, u društvu sa zadovoljstvom prepuštam volan drugima, više voleći biti vožen nego sam voziti, gotovo uvijek. Vožnja je užitak, ponekad čak i veliki užitak (ljeto, zavojita cesta, otvoren krov, dobra glazba...), no to je užitak bez kojeg mogu živjeti.
Što me dovodi do niza izrazitih sličnosti sa seksom. U jednoj fazi života, može se reći, patio sam od onog fenomena koji su mediji otkrili devedesetih i stupidno ga nazvali seksualnom ovisnošću. Veza u kojoj sam bio u jako se velikoj mjeri zasnivala na seksu. Ako ga nekim čudom nije bilo po dva-tri dana nas bismo dvoje postajali sve nervozniji, gotovo režeći jedno na drugo. Jedini put do smirenja i povratka u normalu bio je taj da se poševimo. Kako smo i ona i ja živjeli u napučenim stambenim prostorima, pronalaženje adekvatnog mjesta za to znalo je predstavljati popriličnu zavrzlamu, otprilike kao u «Ispranima». Štošta bih mogao ispričati o srednjoškolskim i fakultetskim wc-ima, kabinama na plaži i sličnim lokacijama... Pa ipak, po svršetku te veze ne samo da nisam pod svaku cijenu i dalje tragao za seksom – nego nisam uopće tragao. Najveći dio razloga vezan je za emocije, ljubav, slomljeno srce i tako to, no to je tema o kojoj ovom prigodom neću. Nego ću povući paralelu s vožnjom, fasciniran već spomenutim sličnostima.
Seks je užitak, uglavnom čak i veliki užitak, no to je užitak bez kojeg mogu živjeti. Inicijativu bih, baš poput volana, gotovo uvijek vrlo rado prepustio drugoj osobi – no, dobro, to je klasična muška fantazija o curi koja zna što hoće i ne libi se to uzeti, mislim da jako mnogo muškaraca mašta o dominantnoj ženi koja preuzima inicijativu. Pogotovo što sam, koliko se sjećam, bio poprilično traljav kada bih ja to morao učiniti – pogledajte što sam gore napisao o vožnji: trzavo, nikako, katastrofalno se mučim s parkiranjem, nemam osjećaja za komande... Praktički bi se sve to moglo prebaciti i na područje seksa. Nikada nisam svladao tehniku ljubljenja bez da pritom zaslinim i sebe i nju ko beba partiklu. A usporedne me aktivnosti izluđuju: treba istovremeno održavati ili čak pojačavati ritam, nerijetko u nekom vrlo nepraktičnom položaju, usput po mogućnosti činiti nešto konstruktivno s rukama i, možda, ustima, paziti je li kondom još na mjestu i čitav, ne prepustiti se previše da ne svršiš prije nje, ali i ne izgubiti koncentraciju kako ne bi trajalo predugo nakon njenog vrhunca ili da ti, ne dao bog većeg zla i sramote, splasne... previše je to parametara za poštenog čovjeka.
Podsjeća me to na ona komplicirana raskršća gdje moraš istovremeno motati volan, stiskati kuplung, dodavati gas, mijenjati brzinu, otpuštati ručnu, paziti na promet iz suprotnog smjera, sa sporedne ceste, aute, bicikliste, pješake, tramvaje, prometne policajce, broj okretaja, svjetlo na semaforu, horizontalnu signalizaciju... Komplicirano, brate. Mnogo je ugodnije voziti otvorenim cestama, ma koliko zavojite bile. Tako je i sa seksom, kad bolje promislim rado sam koristio svaku priliku da što god mogu obavim jezikom ili prstima. Udobnije je, lijepo se koncentriraš samo na jedno (već ako istovremeno koristiš i jezik i prste počinju problemi s koordinacijom i komplikacije, dakako), znaš dokle ti je to činiti, a i, ruku na srce, ni okus mi nije bio mrzak. Ukratko, otvorena cesta, bez gluposti sa strane koje bi ti odvukle pažnju. Ne tvrdim, dakako, niti da dobro vozim po otvorenoj cesti, niti da dobro koristim alternativne ekstremitete, ali sve je bolje od onih prekompliciranih, košmarnih situacija. A da i ne spominjem da je za kvalitetan nastup u seksu potrebna i dobra fizička sprema. Sinoć sam doteglio doma hrpu starih Startova i VUS-ova koje mi je dao frend. Nakon tegljenja kolica s njima uzbrdo došao sam doma obliven znojem, teško dišući, zavalio se u fotelju i pola sata sopćući dolazio k sebi – mislim da mi je u takvoj kondiciji bolje da se ostavim čak i maštarija o seksu, ta lipsao bih za minutu da kojim slučajem i dođe do njega.
Jedno od najboljih i najinteligentnijih pravila u knjigama iz serije o Murphyevom zakonu, iako se ne sjećam tko mu je tvorac, ono je o tome da svaki pojedinac u korporacijskoj hijerarhiji napreduje sve do onog položaja, odnosno posla koji nije u stanju obavljati – te potom ostaje zaglavljen ondje. Ne mogu se oteti dojmu da je u mojem slučaju to pravilo posve točno: za kruh, paštetu i Vitaminkin ajvar zarađujem pišući o dvije stvari: automobilima i seksu. Dobro, tekstovi o seksu u Kliku jesu autoironični, no zar i mogu biti drukčiji? I testovi automobila pisani su uvijek s odmakom, nekom dozom humora, iako mi urednik nikada nije dao da odem onoliko daleko u pljuvanju sebe kao vozača, koliko sam pokušavao prodati. Nisam toliko neiskren da se proglašavam ekspertom za stvari za koje nisam, ali me zabavlja što, u određenim krugovima, gotovo da stječem takav ugled, jer ljudi ne vjeruju da se ne zezam kada posve ozbiljno pišem o svojim nedostacima. Upravo mi je palo na pamet da je treća velika tema o kojoj sam objavio seriju članaka bio problem inkorporacije branitelja-ratnih veterana u poslijeratno društvo, svojedobno u časopisu Ruža hrvatska. Jesam li bio u ratu? Naravno da ne. Ali bio sam glavni urednik časopisa o autima nemajući vozačku, bio sam direktor Internet service providera ne znajući ama baš ništa o računalima osim upaliti ih i koristiti. A pisao sam i za Penthouse...
Na kraju čitave priče, što zapravo hoću reći? Da loše vozim? Da sam, u doba kada sam ševio, loše ševio? Da sam prodavač magle koji piše o stvarima o kojima nema pojma? Dijelom... Jer zapravo, mogu li ocijeniti sam sebe u ovim kategorijama? I da i ne. Ono što nedvojbeno mogu, mogu osjetiti jesam li uistinu zadovoljan nečim što sam učinio. Kod seksa je to zapravo i najlakše, ako nije riječ o nekoj Sally frapantno nalik na Meg Ryan: sama činjenica da cura svrši ipak ukazuje na to da performansa objektivno i nije bila baš toliko katastrofalno loša. U vožnji, ponekad, zalome se trenuci kada sve teče jednostavno, kao po loju (mada kad bolje promislim ne bih nimalo želio iskusiti osjećaj vožnje po loju), upravo savršeno prešaltaš ili izvučeš neki zavoj. U pisanju, riječi se same slože u neki sklop koji te ispuni ponosom. No, zapravo, pisanje je danas više-manje jedina aktivnost u kojoj mi se dogodi da završim članak i pomislim: ovo je baš dobro, fino sam to napisao. Jedina u kojoj uspijevam, samo ponekad, zadovoljiti vlastite kriterije. Govorim o kreativnim aktivnostima, dakako: to da sam se baš fino najeo ili dobro israo pruža osjećaj zadovoljstva, ali ne i kreativnog samoispunjenja.
Ako se spremate proturiječiti tvrdeći da i seks spada u ta elementarna, fizička zadovoljstva, u krivu ste: masturbacija, svakako, plaćeni seks isto tako (nisam probao, ali niti ne moram da bih to znao), no onaj pravi, voljni ne – i to zbog usmjerenosti na zadovoljstvo partnerice, odnosno zbog toga što je riječ o odnosu dvije osobe koje pokušavaju učiniti sve da onoj drugoj bude lijepo. Da znam dobro kuhati, možda bi moj osjećaj gledajući zadovoljne, site ljude koji su sretni jer su pojeli nešto fino što sam im spravio bio sličan. Uostalom, najbliže tom osjećaju i jesu situacije u kojima uspijem razveseliti neku dragu mi osobu: dijete sretno zbog pravilno odabranog poklona, frend koji se iskreno smije nekoj mojoj provali... Nerijetko se sjetim jedne rečenice Anne Rice: «Nasmijati ženu gotovo je jednako tako lijepo kao i dovesti je do orgazma.» Jest – uz tu prednost što bih voljno, genetski, kako god već, ideju dovođenja do orgazma uistinu ograničio samo na žene, odnosno u idealnoj situaciji na jednu ženu. Dok nasmijavati mogu koga god želim, bez ograničenja, i to me čini sretnim.
Prije tjedan dana sjedili smo za stolom u većem društvu i jedna je frendica pričala kako zna neku curu koja utorkom ne jede meso. «Sigurno je Malajka.», rekao sam, izazivajući smijeh samo dvije osobe za stolom, koje dovoljno dobro poznaju sporedne likove iz Alana Forda da shvate referencu. No, meni je to bio jedan od najljepših trenutaka u zadnje vrijeme, fora koja me ispunila zadovoljstvom. I na koju sam ponosan, jer je ispunila moje kriterije duhovitosti, bizarnosti i nasmijavanja upravo onih ljudi kojima je bila upućena. Ukratko, kriterije samoispunjenja, odnosno zadovoljstva samim sobom i onime što činim. Ti su kriteriji užasno bitni u mojem, a vjerojatno i u svačijem životu, određujući granice između zadovoljstva i nezadovoljstva načinom vlastitog postojanja. No, tko zna gdje su oni uistinu postavljeni, je li ono ispod njih objektivno loše, a ono iznad objektivno dobro? Ja posve sigurno nisam osoba koja tako nešto može procijeniti, priznajem. I ne znam tko jest. No ako poneka pripadnica ljepšeg spola, dobre duše i ugodne vanjštine, želi procijeniti objektivnost mojeg nezadovoljstva samim sobom na području seksa, neću se buniti. Znam podnijeti kada se smiju na moj račun. Čak dapače, volim izazivati smijeh drugih ljudi. To me čini sretnim.
|
