I need a crowd of people, but I can't face them day to day.
(Neil Young: On The Beach)
Pripremite se na još jedan dugačak post. Svojevrsni nastavak one nedavne ispovjedi o seksu i vožnji, još jedno intimno i tankoćutno promišljanje ljudskih odnosa i dubina vlastie psihe. Ukratko, ono od čega će normalan čitatelj odmah dići ruke i posvetiti se nekom zabavnijem štivu. Kakvo ću, nadam se, i sam doskora ponovo početi pisati tu na blogu. Danas bih ipak želio biti mahom ozbiljan, napisati ponešto o potrebi za društvom i potrebom za samoćom, o Neil Youngu, o svojoj kući iz snova, o projiciranju vlastite idealne slike o nekoj osobi na stvarni život i potom neminovnom razočaranju razlikama... Ukratko, bolje da počnem, želim li biti barem donekle koncizan.
Odavno imam bilježnicu (zapravo, već sam na drugoj) u koju zapisujem dobre rečenice i odlomke iz knjiga koje čitam, ponekad i iz novina ili neki stih. Na početku iste je uvijek, u klasičnom preseravačkom stilu, neka mudra misao koja bi, kao, trebala objasniti smisao svega. Odnosno, nekoliko takvih. Danas sam, drugi puta ikada, na to mjesto zapisao tuđe stihove. Ove Youngove.
Godinama sam brijao na samoću kao način života, smatrajući da mi je posve dostatno biti sam, bez ikoga, i imati svoj mir. Veze, frendovi, obitelj... sve je to bonus, bez kojeg se može. Samo što sam zapravo malo kada bio sam. Oduvijek sam živio u kući punoj ljudi, tek su zadnjih godina pomrli ili se odselili. I najednom samoća nije više onaj cilj, rijetki trenutak kojem težim i u kojem uživam, nego svakodnevica. Zbog posla i umora sve sam rjeđe u nekim spontanim izlascima sa starom škvadrom, iako se i danas savršeno osjećam u rijetkim trenucima kada se nađemo. Što se tiče familije, eno ih po Umagu, Osijeku, Kini... Na poslu su mahom isto neki novi ljudi oko mene i, iako se dobro slažem sa svima, nema više onih prelazaka iz firme u birtiju i ruženja satima po završetku radnog vremena.
Što bi me ostavilo u prilično usamljenoj situaciji da se nisam navukao na forum i blog, te počeo ponovo, intenzivnije no ikada prije, ići po koncertima. Kao i s Društvom prijatelja piva upuštati se u produbljivanje interesnih sfera. Zanimljivo je kako iz današnje perspektive shvaćam da godinama imam stalan dotok novih znanaca i prijatelja. Početkom devedesetih počelo se ružiti sa škvadrom (nakon prekida veze u kojoj sam se mahom družio sa curinim frendicama i frendovima). Sredinom devedesetih onaj dio škvadre koji je par godina mlađi počeo je dovoditi svoje frendove i kolege s faksa. Pa mi je bratić, osam godina mlađi, počeo ružiti s nama i doveo svoje društvo. Pa je našao vrlo društvenu curu, koja je počela dolaziti sa svojim, dobrim dijelom još mlađim frendovima... Ukratko, nekako se uvijek poklapalo da je gro ekipe s kojima izlazim van i družim se u dvadesetima, mahom studenti, neopterećeni poslom, porodicom i sličnim sranjima. Dakle u razdoblju kada su ljudi načelno najzanimljiviji i najkreativniji. Tu su ulogu sada donekle preuzeli forumaši.
Vampirizam, jel'da? Očigledno, osjećam potrebu za ljudima, društvom... a užasno je malen postotak ljudi koji znaju pričati o nečemu što nije njihov posao, porodica ili viđeno na TV-u. Isfuravam ideju samotnjaštva i dalje, pronašao sam idealnu kuću, koju ću pokušati kupiti nakon dobitka na lotu, u najzabitijem creskom selu, na tri dana jahanja od prvog dućana, s prekrasnim pogledom na Kvarnerski zaljev. No zapravo dio mene zna da bih se najradije vratio u centar Zagreba, odnosno da mi treba i jedno i drugo. Kako to pomiriti? Tko zna, za sada nekako uspijeva, što donosi budućnost, vidjet ćemo.
Posebnu draž gornjim stihovima daje to što ih je i spjevao i izveo Neil Young. Čovjek je vjerojatno moj najdraži glazbenik uopće, autor ponajboljeg koncerta na kojem sam ikada bio (tada su ga pratili Pearl Jam, koje sam jučer gledao i u samostalnom nastupu, sjajnom, ali čiji je vrhunac i opet bila jedna obrada Younga) i jedan od najvećih kantautora u zadnjih četrdeset godina. Definirao bih ga kao autora koji ima gotovo sve Dylanove kvalitete, samo je za razliku od njega još i iskonski rocker (svoj je sjajni prateći bend Crazy Horse jednom opisao kao "svoje privatne Rolling Stonese"). Zato me fasciniralo kada sam neku večer shvatio koliko ljudi koji vole i prate glazbu praktički uopće ne poznaje Youngov opus.
Neću spominjati imena, reći ću samo da pričam o dvije cure koje se jednako zovu, potječu iz Južne Hrvatske, jedna voli Dylana i cipele, a druga Slayer i južno voće... Jedna je izjavila da joj je jedan kantautor posve dosta, a druga da bi joj i jedan bio previše... A ja se rastužio. I krenuo si puštati Younga, po tko zna koji puta fasciniran genijalnošću, stilskom raznovrsnošću, sposobnošću prevladavanja privatnih i kreativnih kriza glazbom... Njegov je opus minsko polje, ima tu i uistinu loših i radikalno čudnih albuma koji neinicirane mogu odvratiti zauvijek, a meni su, dakako, s vremenom postali dragi. Ali i toliko prekrasnih, savršenih pjesam kao u malo kojem drugom opusu. Slušajte Neila Younga, ljudi!
I've been looking so long at these pictures of you
That I almost beleive that they're real
I've been living so long with my pictures of you
That I almost believe that the pictures are all I can feel
(The Cure: Pictures Of You)
Da, to su oni stihovi koji su ranije našli put do zaglavlja jedne od mojih bilježnica. Zašto? Zato što prokleto dobro pogađaju bit. Bit budale koji je o izgubljenoj ljubavi mislio da je može vratiti, i to strpljivošću i čekanjem. Moš mislit. Prvih tri ili četiri godine znalo bi mi se dogoditi da sretnem neku curu koja mi se svidi, ali čim bih pokušao uvidjeti što mi se to sviđa, bili su to bilo psihički bilo fizički detalji koji su podsjećali na Nju. Te bih odustao i od pokušavanja, smatrajući da će se prava stvar dogoditi tek kada mi se netko svidi zbog sebe samog, a ne zbog toga što podsjeća na nekoga drugog.
S vremenom, uistinu je sve postalo nalik na ove stihove. Na stranu tematika o kojoj pišem za Klik, ono što mi je uistinu fascinantno jest da se već gotovo dvadeset godina nisam ni u koga zaljubio. Iako sam davno prestao biti zaljubljen u Nju. Nemojte misliti da sam od onih jadnika koji iz tjednog TV programa izrežu članak o filmu "Sedam godina vjernosti" pa ga dva dana prije sedme obljetnice prekida pošalju bivšoj curi. Uostalom, ime je bilo naštampano pisaćim strojem, a poštanski žig zagrebački, tako da poričem da sam imao ma kakve veze s time...
Glavni problem jest u tome da zamalo pa da vjerujem kako su slike jedino što mogu osjetiti. Svijet je prepun prelijepih, privlačnih žena - dokle god su samo slike. U novinama, na Netu, na Tv-u... žene su prekrasne. U stvarnom svijetu, još i više. Ne mogu proći gradom da ne uočim na desetke, na stotine privlačnih žena. Na onima koje se većini ne sviđaju i opet nalazim nešto što ih čini lijepima, makar samo meni. Pretpostavljam da je to zbog toga što nikada... dobro, skoro nikada ne gledam guzice i sise. Niti ovlaš, niti kada ih upoznam. Neću zaboraviti kako sam na jednoj Klik patroli bio užasnut ispraznošću i depresivnošću mjesta u kojem smo bili i nastojanjem ama baš svakoga da pobjegne odande. Da bismo zadnje večeri upoznali dvije cure koje su imale o čemu pričati, bile su zanimljive, inteligentne, vesele i nasmijane, u svemu suprotne duhu grada. Kada sam to kasnije spomenuo frendu koji je bio ondje sa mnom, on je samo prokomentirao "a, one dvije bez sisa!" Da pogledi ubijaju, imao bih frenda manje.
Praktički u trenutku kada upoznam neku curu i počnem s njom pričati, slika se podere. Ako je cura nezanimljiva, što se ponekad dogodi, prestane me zanimati, potpuno, i kasnije više ne razmišljam o njoj, izbjegavam je i izbacujem iz života, jer mi ne treba. Ako je pak zanimljiva, onda me uistinu počne zanimati. Previše. Naime, počne me zanimati kao osoba i izbacim je iz pretinca "zgodna žena", "potencijalna družica", kako god hoćete, i ubacim u novi, "ljudsko biće", "frendica" i opet kako hoćete. To se događa redovno, uvijek. U zadnjih petnaestak godina poznavao sam nekoliko cura koje su me uspijevale donekle seksualno privlačiti dulje vrijeme, ali apsolutno niti jednu s kojom bih poželio zabrijati dulje od dan-dva nakon što smo se upoznali. Te vrlo malo onih s kojima bih želio zabrijati dulje od petnaestak minuta nakon što bismo se upoznali, ili (nerijetko) maksimalno do trenutka kada bih ih drugi puta sreo. Ne zato što mi se nisu sviđale, naprotiv. Zato što su mi se sviđale na prekompleksan način da bih mogao razviti nešto tako jednostavno kao što je ljubav prema njima. Zato što su mnogo kompliciranije nego na slikama. I, na svaki način, osim čisto vizualnog, mnogo ljepše i savršenije.
Ne znam jesam li uspio objasniti išta od onoga što sam želio. Vjerojatno nisam. Nadam se da sam s ovim završio ovu lamentirajuću fazu, neki nenadani recidiv puberteta koji me uhvatio nakon što sam ušao u trideset i sedmu. Hvala na razumijevanju ako vam se svidjelo, sorry ako sam vas ugnjavio... Za dva dana idem na još jedan kratki godišnji, bauljati po ličkim pustopoljinama, uživati u prirodi i udobnosti, društvu i samoći, naporu i odmoru, Yin i Yangu... Svim onim proturječjima koja čine ovaj život tako uzbudljivim i zabavnim. A nakon toga će jesen, nadam se, ponovo proći u klasičnoj ulozi dvorske lude, brbljanju o pločama, knjigama, filmovima, autićima, utrkama... I svim ostalim bitnim stvarima, a ne o ovim retrotinejdžerskim tlapnjama.
Post je objavljen 27.09.2006. u 20:27 sati.