Zdenkov kulturni kombi

ponedjeljak, 28.11.2005.

Gretzkoga balada

Nekidan je Ari Peka von Smile na forumu podsjetio na moju staru foru s ligom za borbu protiv paka, što me sjetilo da, kada mi se ne da pisati blog, mogu s vremena na vrijeme reciklirati i svoje stare uratke, pogotovo pjesme. Danas ih sve rjeđe pišem, no nadam se da i ove, petnaestak i više godina stare, mogu biti nekome zanimljive i zabavne. Pa evo, čisto za početak, ta koju je von Smile citirao:

GRETZKOGA BALADA

Ne, Gretzkoga ne boli taj bodiček grub,
Nisu zato živci došli mu na rub.
Ne, Gretzkoga ne smeta ni hladnoća leda,
Ne kipte mu zbog toga nevolja i bijeda.
Ne, ne bi sve to Gretzkom pričinjalo jad,
On bi bio sretan, sretan čak i tad,
Kad ne bi sa tribine psovala ga baka,
Učlanjena u ligu za borbu protiv paka.
Kad ne bi rekla “Momče, led je tvoja raka,
Smrtonosan udarac nekoga divljaka.”

Smrtonosna palica,
Smrtonosna šaka,
Smrtonosna šaka
Nekoga divljaka.

Ne, Gretzkoga ne boli što ga stalno tuku,
On bi svima njima pružio i ruku.
To je dio sporta, sve je dio igre,
A hokej ionako ima čvrst pedigre.
Ne, ne bi da s tribine, dok izvodi buli,
Ne podsmijeva se baka “Ti si ravan nuli.”
Padne teška riječ, pa i psovka kakva,
Od aktivista lige za borbu protiv paka.
Oni viču “Momče, led je tvoja raka,
Smrtonosan udarac nekoga divljaka.”

Smrtonosna palica,
Smrtonosna šaka,
Smrtonosna šaka
Nekoga divljaka.

- 21:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 25.11.2005.

Slabo divanim, al' dobro jastučim mađarski

Eto mene natrag iz Magyarorszaga, preciznije rečeno iz Budimpešte, gdje ionako živi cca frtalj Mađara, a ja osobno mislim da lažu, te da tamo žive svi. Osim po ljeti, kad su na Balatonu, što dokazuje niz od 284.352 pitoreskne kućice, mahom veličine prosječnog dnevnog boravka u kućama naših gastarbajtera-povratnika. Taj smo niz kućica, svaka drugačija, mnoge s tornjićima i sličnim pizdarijicama, kolegica M. i ja gledali iz vlaka na putu u BP, a bogami i natrag. Inače, M. me unaprijed upozorila da pripazim što pišem, kako ne bih ni slučajno otkrio nešto o njoj, te stoga neću reći ništa o njoj osim da nosi vjerojatno najučestalije žensko ime na svijetu, da je iz Samoborskih Novaka, ima sina u prvom osnovne i da je s novopečenim forumašom Pklatom svojedobno išla u razred. Poruke i pisma neću prosljeđivati, osim ako je riječ o strogo moralnim ponudama dobro situirane gospode...

Po izlasku iz vlaka na stanici Keleti našli smo se ravno preko ceste od rezerviranog nam hotela (Barros, ugodan i ne preskup). Samo što to nismo uočili, bez obzira na udaljenost od najviše pedeset metara, te smo ga pronašli tek 45 minuta kasnije, nakon detaljnog upoznavanja s okolicom kolodvora. Te smo, zbog kombinacije kašnjenja vlaka i tog lutanja i mi zakasnili na početak najavljenog druženja s našim domaćinima, jednom velikom telekomunikacijskom tvrtkom. Ako ništa drugo, barem smo uštedjeli na metrou - karte smo, naime kupili, no nismo ih štancali, pošto smo vidjeli da to nitko drugi ne čini, te smo stoga pomislili da ima još neki aparat kasnije. Na sreću, kontrole nije bilo... Ako kome treba, jeftino prodajem neiskorištenu kartu.

Veći dio predvečerja proveli smo u labirintu ispod carske palače u Budimu, sudjelujući u nekim imbecilnim igricama tipa zabijanja čavla u drvo užom stranom čekića ili pletenja tri usporedne špage u jednu nit (u ovoj potonjoj je M. briljirala). Uspijevao sam se izvući od sudjelovanja sve do neke igre u kojoj je trebalo usisati mlado vino iz demižona na slamčinu te ga prebaciti u neku staklenku, a u kojoj sam pretrpio totalni debakl i poprilično se osramotio. Dojam sam popravio kad smo krckali orahe koje su nam slali kroz nekakvu cijev. Nije sad da sam razbio i jedan, ali sam okrznuo dva, što je bilo više no što je uspjelo većini suučesnika. Ipak, laknulo mi je kad su igre bile gotove. Dijelom zato što sam mogao prestati strahovati da ću heznuti glavu o strop negdje u niskom labirintu. Dijelom zato što mi se već opako pripišalo. A ponajviše zato što sam bio gladan, a slijedila je večera.

U mađarskom muzeju vina jeli smo perad i degustirali mlado vino, pošto je proslava bila u znaku Martinja. Vino nije bilo loše, ali nije me ni oduševilo. Ni crno ni bijelo, a bogami ni rakija. Ali sam slinio za Tokajcem kojim su nagrađeni članovi pobjedničke momčadi, po flaša arhivskog svakom. Mi bili treći od šest momčadi. E, da sam bolje uvlačio ono vino... Zato smo bar jeli malo, ali dobro. Sjajnu gusju paštetu s umakom od pistacija i chardonnaya (ako itko ima recept za takav umak, nek mi slobodno pošalje), potom juhu, isto od guske. I taman kad se, čekajući glavno jelo ukliješten među dosadnjikavim Mađarima, sjetih one Rambove "vrijeme teče, život je kratak, guska se peče, a meni će batak" naši domaćini se odlučili za neočekivanu promjenu i kao glavno jelo nam ponudili - pačji steak. Odličan. S raznoraznim voćem u prilogu, od kojeg mi je samo kesten pasao. Tijekom večere je, inače, M. otkrila odakle potječe jedna popularna narodna izreka. Naime, na onu hladnoću vani izlazila je pušiti samo ona - i svi prisutni Turci. Ne govorim, dakako, o izreci, "Pušiti kao Turčin", nego o "Kud svi Turci tud i mala M."

Ipak, ni mi nismo otišli doma bez poklona. U eri ptičje gripe mi smo u Horvatorszag unijeli svaki po konzervu gusje (ili se ipak kaže guščje?) paštete, nadam se slične onoj s večere, te po jastuk ispunjen perjem iste živine! Osjećao sam se kao zadnji švercer, valjda sam bio i toliko sumnjiv da smo morali otvarati torbe na granici, ali su, bit će, ti jastuci izgledali preglupo te nas pustilo bez daljnjih pitanja. Budimpeštu nisam razgledao, u shopping nisam stigao... Sve u svemu, mrzim te poslovne putove. No, cijena povratne karte za vlak od 210 kn mi govori da bih mogao nagodinu otići na kakav produženi vikend, čisto privatno... Još ako se poklopi s budimpeštanskom burzom autića! Slatko ću snivati o tome na svom pernatom mađarskom jastuku.

- 20:02 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.11.2005.

Žablje ludilo

Tko o čemu, ja o Žabama! Nije sad da sam kompletni fah idiot, imao sam ja i drugih ideja o blogovanju. No eto, Ribafish je u detalje opisao koncert Levellersa, kako ovaj prošli tjedan, tako i onaj prije deset godina, te mi se ne da ponavljati. Neko sam se vrijeme poigravao i idejom o pisanju vjerojatno prve blogovske pohvale neopjevanom, a velikom izumu - kockicama za paljenje vatre. No, nisam siguran koliko sam historiografski verziran za pisanje o tome, kao ni bi li itko uopće potraćio koju minutu života na čitanje teksta s takvom tematikom. Imao sam i treću temu, no ta je bila toliko fascinantno upečatljiva da se ne mogu sjetiti ni o čemu je bilo riječ. Dakle, na Von Smiletov zahtjev, danas ponovo Žabe, a potkraj tjedna, ako sve pođe po planu, izvještaj iz mađarskog muzeja vina u Budimpešti. (Sjećaju se tada nazočni, a vjerojatno i Baraka Druga, kao i svekoliko Nikolinino susjedstvo u Mlinarskoj, onog tuluma sredinom devedesetih kada sam se u zoru, s pogledom na izlazak sunca, s terase počeo dernjati "Peeeešt! Peeeešt!" - na zbunjene poglede Von Smileta i Ribafisha što to radim, odgovorio sam "Budim Pešta.")

E, da, Žabe. Ovaj je tjedan bio u znaku njih, odnosno Citroena uopće. Od utorka do subote u Francuskoj je čitaonici bila postavljena izložba o pedeset godina Žabe, gdje je bilo uključeno i 29 mojih modela Citroena. Začudo, svi su preživjeli u čitavom stanju, iako je jedan far na 1/25 Spačeku odvaljen - no pri raspremanju je pronađen i zalijepljen. U utorak navečer bilo je veselo, pilo se odlično jeruzalemsko (slovensko, dakako) vino, gledalo snimke sa središnjeg susreta povodom godišnjice u Parizu, pričalo i upoznavalo zanimljive ljude: kolekcionare modela, članove Citroen kluba, ljubitelje oldtimera... I ondje i na prezentaciji duhovnog nasljednika Žabe, Citroena C6, dva dana kasnije u Klovićevim dvorima, dobro sam se osjećao, jer mi je nekoliko ljudi prišlo i pohvalilo moje članke u Autopartneru. Kako inače baš i nemam mnogo feedbacka bilo je lijepo vidjeti da ima ljudi koji to prate, shvaćaju uložen trud i razlike spram uobičajenog pristupa auto novinarstvu. Ispred čitaonice bile su tri Žabe i nekolicina frendova koje sam pozvao totalno su se oduševili i počeli razmišljati o mogućoj nabavci. A nije da i ja ne razmišljam. Vidjet ćemo, na proljeće ću valjda napokon ostvariti dugogodišnji san o oldtimeru. E sad, Žaba ili štogod drugo...

U donošenju te odluke vrlo je bitno i osobno iskustvo, te sam u subotu uredno donirao 20 kn u humanitarne svrhe u zamjenu za to da se nećak i ja provezemo krug po centru Zagreba u Žabi. Vozio nas je ponosni brkati vlasnik, inače soboslikar koji svoj DS 23 koristi svakodnevno, u njemu prevozi ljestve, kante s bojom... I tako već petnaest godina, bez većeg kvara. No, to nije jednostavan automobil i već je i redovno održavanje skupo. Kako se preko dvadeset godina nisam vozio u Žabi, iznova me oduševila mekoća, udobnost i preglednost, kao i avangardni dizajnerski interijer. No, ipak se plašim. Ne samo troškova, nego i činjenice da nisam siguran koliko užitka u vožnji mi može pružiti taj auto. Možda bi ipak nešto sportskije bilo prikladnije... Ne znam, do proljeća ću vidjeti s koliko novca raspolažem i kakva je ponuda.

Na humanitarki Stojedinice u subotu nerikosnovena je zvijezda bio kombi, ne Zdenkov ni kulturni, nego zeleni Citroen HY kojeg je Srećko iz Citroen kluba, dijelom i uz moju pomoć, kupio, spasivši ga iz jednog samoborskog dvorišta punog stare krame, na kojem je stajao dvije godine. Uz novi akumulator, auto je odmah upalio i bez problema se dovezao do Zagreba. U subotu su se već u njemu vozili i neki paneli s improviziranog stagea Stojedinice, Zrinka Vrabec je intervjuitala Tina the bossa kluba... I općenito, kombi je bio centar događanja. Nakon ove eskalacije društvenog života slijedi Budimpešta, a onda primirje, nadam se: treba sjesti, zapeti i dovršiti rad na svim započetim projektima!

- 12:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.11.2005.

Čist očaj je pola zdravlja!

Upravo sam se probudio u kadi. Smrznut. Trijezan. Zaspao sam od umora, ne od alkohola. Onaj sinoć se, valjda, ne računa. I, donekle, čist. Ako me samo ležanje u vodi iščistilo - po buđenju sam bio toliko pothlađen da sam samo želio što prije izaći van, te sam uobičajenom tretmanu sapunom podvrgao tek nekoliko lokacija, onih najsumnjivijih.

Što me podsjetilo na frenda i njegovu definiciju otprije nekoliko dana da se ide naći s "pripadnicom čišćeg spola". A sada, dok mi lagano cure neke gvalje iz nosa i dok razmišljam je li mi ovaj boravak u kadi donio kakvu prehladu, i opet se prisjećam starog pitanja: ako je čistoća pola zdravlja, što je druga polovica? I sve mi se više čini da su te fame o čistoći glupost. Evo, gleder tu ptičju gripu. Tko pobolijeva od nje? Labudovi i patke. Golubovi - niks. Svrake - jok! Lešinari - si lud? Samo ova živalj koja pola života provodi kupajući se, a ne prekapajući po smeću i strvinama. Pa ti razmisli. Renoir je slikao kupačice i doživjeo stotu. One - sumnjam! Ne bi ni on da se kupao. Ni hrvatska čista stranka prava mi se, kad bolje razmislim, ne doima osobito zdravo.

Higijenom podržavamo profitabilnost farmaceutskih kompanija i proizvođača kozmetike. Skidamo s kože zaštitni sloj prljavštine i smanjujemo vlastitu otpornost. Ja ne, ne više. Odsada idem prljav svijetom, kao Pucko. Ako me ne pozdravite na ulici, razumjet ću. Smrdim.

- 00:21 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 01.11.2005.

Dan mrtvih žaba

Već sam drugi dan u gadnoj depresiji, a razlog jest pomalo bizaran, no onima koji me znaju ne i nerazumljiv. Naime, u Rovinju se nalazila, iako u jadnom stanju, najveća kolekcija Žaba, Ajkula, kako god hoćete, uglavnom Citroena DS u Hrvatskoj. Desetak ovih prekrasnih automobila, proglašenih u Engleskoj čak i najboljim industrijskim dizajnom dvadesetog stoljeća, prvo su ostavljene vani, na slanom morskom zraku, da godinama trunu, a sada, kad su već propale do mjere da ih se ni ne isplati obnavljati, idu pod prešu. Odvezene su onamo neki dan, još se mogu poskidati dijelovi, ali sudbina im je, čini se, zapečaćena. Usprkos nekim pokušajima, nije se našao nitko dovoljno hrabar ili lud da ih uzme i pokuša spasiti što se spasiti da, iako ih je gazda poklanjao, pod uvjetom da netko odveze sve.

Ova je vijest došla u istom mjesecu kad je u Parizu održana glamurozna proslava pedesete obljetnice modela, kada su svi mediji puni reportaža ili barem vijesti o tome, u trenutku kada se priprema i prikazivanje filma o tome u Francuskoj čitaonici, uz izložbu o povijesti Žabe i Citroena. Dođite onamo 15.11, bit će zanimljivo. I nemojte krasti izložene modele, bit će ih i iz moje kolekcije! Eto, to je samo jedna strana medalje, drugu, mračniju, čine rovinjske fine mrtve žabe. Prikladno za Dan mrtvih, tugujem za onima kojih više nema, ili ih uskoro neće biti - čak iako nije riječ o ljudima nego o automobilima. Eto, zbediran sam. Nikakvi uobičajeni načini popravljanja raspoloženja, glazba, pornografija, pivo... ne pomažu. Što ipak nije razlog da ne pokušam još jednom s pivom. Recimo odmah.

- 14:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>