Eto mene natrag iz Magyarorszaga, preciznije rečeno iz Budimpešte, gdje ionako živi cca frtalj Mađara, a ja osobno mislim da lažu, te da tamo žive svi. Osim po ljeti, kad su na Balatonu, što dokazuje niz od 284.352 pitoreskne kućice, mahom veličine prosječnog dnevnog boravka u kućama naših gastarbajtera-povratnika. Taj smo niz kućica, svaka drugačija, mnoge s tornjićima i sličnim pizdarijicama, kolegica M. i ja gledali iz vlaka na putu u BP, a bogami i natrag. Inače, M. me unaprijed upozorila da pripazim što pišem, kako ne bih ni slučajno otkrio nešto o njoj, te stoga neću reći ništa o njoj osim da nosi vjerojatno najučestalije žensko ime na svijetu, da je iz Samoborskih Novaka, ima sina u prvom osnovne i da je s novopečenim forumašom Pklatom svojedobno išla u razred. Poruke i pisma neću prosljeđivati, osim ako je riječ o strogo moralnim ponudama dobro situirane gospode...
Po izlasku iz vlaka na stanici Keleti našli smo se ravno preko ceste od rezerviranog nam hotela (Barros, ugodan i ne preskup). Samo što to nismo uočili, bez obzira na udaljenost od najviše pedeset metara, te smo ga pronašli tek 45 minuta kasnije, nakon detaljnog upoznavanja s okolicom kolodvora. Te smo, zbog kombinacije kašnjenja vlaka i tog lutanja i mi zakasnili na početak najavljenog druženja s našim domaćinima, jednom velikom telekomunikacijskom tvrtkom. Ako ništa drugo, barem smo uštedjeli na metrou - karte smo, naime kupili, no nismo ih štancali, pošto smo vidjeli da to nitko drugi ne čini, te smo stoga pomislili da ima još neki aparat kasnije. Na sreću, kontrole nije bilo... Ako kome treba, jeftino prodajem neiskorištenu kartu.
Veći dio predvečerja proveli smo u labirintu ispod carske palače u Budimu, sudjelujući u nekim imbecilnim igricama tipa zabijanja čavla u drvo užom stranom čekića ili pletenja tri usporedne špage u jednu nit (u ovoj potonjoj je M. briljirala). Uspijevao sam se izvući od sudjelovanja sve do neke igre u kojoj je trebalo usisati mlado vino iz demižona na slamčinu te ga prebaciti u neku staklenku, a u kojoj sam pretrpio totalni debakl i poprilično se osramotio. Dojam sam popravio kad smo krckali orahe koje su nam slali kroz nekakvu cijev. Nije sad da sam razbio i jedan, ali sam okrznuo dva, što je bilo više no što je uspjelo većini suučesnika. Ipak, laknulo mi je kad su igre bile gotove. Dijelom zato što sam mogao prestati strahovati da ću heznuti glavu o strop negdje u niskom labirintu. Dijelom zato što mi se već opako pripišalo. A ponajviše zato što sam bio gladan, a slijedila je večera.
U mađarskom muzeju vina jeli smo perad i degustirali mlado vino, pošto je proslava bila u znaku Martinja. Vino nije bilo loše, ali nije me ni oduševilo. Ni crno ni bijelo, a bogami ni rakija. Ali sam slinio za Tokajcem kojim su nagrađeni članovi pobjedničke momčadi, po flaša arhivskog svakom. Mi bili treći od šest momčadi. E, da sam bolje uvlačio ono vino... Zato smo bar jeli malo, ali dobro. Sjajnu gusju paštetu s umakom od pistacija i chardonnaya (ako itko ima recept za takav umak, nek mi slobodno pošalje), potom juhu, isto od guske. I taman kad se, čekajući glavno jelo ukliješten među dosadnjikavim Mađarima, sjetih one Rambove "vrijeme teče, život je kratak, guska se peče, a meni će batak" naši domaćini se odlučili za neočekivanu promjenu i kao glavno jelo nam ponudili - pačji steak. Odličan. S raznoraznim voćem u prilogu, od kojeg mi je samo kesten pasao. Tijekom večere je, inače, M. otkrila odakle potječe jedna popularna narodna izreka. Naime, na onu hladnoću vani izlazila je pušiti samo ona - i svi prisutni Turci. Ne govorim, dakako, o izreci, "Pušiti kao Turčin", nego o "Kud svi Turci tud i mala M."
Ipak, ni mi nismo otišli doma bez poklona. U eri ptičje gripe mi smo u Horvatorszag unijeli svaki po konzervu gusje (ili se ipak kaže guščje?) paštete, nadam se slične onoj s večere, te po jastuk ispunjen perjem iste živine! Osjećao sam se kao zadnji švercer, valjda sam bio i toliko sumnjiv da smo morali otvarati torbe na granici, ali su, bit će, ti jastuci izgledali preglupo te nas pustilo bez daljnjih pitanja. Budimpeštu nisam razgledao, u shopping nisam stigao... Sve u svemu, mrzim te poslovne putove. No, cijena povratne karte za vlak od 210 kn mi govori da bih mogao nagodinu otići na kakav produženi vikend, čisto privatno... Još ako se poklopi s budimpeštanskom burzom autića! Slatko ću snivati o tome na svom pernatom mađarskom jastuku.
Post je objavljen 25.11.2005. u 20:02 sati.