Zdenkov kulturni kombi

Žablje ludilo

Tko o čemu, ja o Žabama! Nije sad da sam kompletni fah idiot, imao sam ja i drugih ideja o blogovanju. No eto, Ribafish je u detalje opisao koncert Levellersa, kako ovaj prošli tjedan, tako i onaj prije deset godina, te mi se ne da ponavljati. Neko sam se vrijeme poigravao i idejom o pisanju vjerojatno prve blogovske pohvale neopjevanom, a velikom izumu - kockicama za paljenje vatre. No, nisam siguran koliko sam historiografski verziran za pisanje o tome, kao ni bi li itko uopće potraćio koju minutu života na čitanje teksta s takvom tematikom. Imao sam i treću temu, no ta je bila toliko fascinantno upečatljiva da se ne mogu sjetiti ni o čemu je bilo riječ. Dakle, na Von Smiletov zahtjev, danas ponovo Žabe, a potkraj tjedna, ako sve pođe po planu, izvještaj iz mađarskog muzeja vina u Budimpešti. (Sjećaju se tada nazočni, a vjerojatno i Baraka Druga, kao i svekoliko Nikolinino susjedstvo u Mlinarskoj, onog tuluma sredinom devedesetih kada sam se u zoru, s pogledom na izlazak sunca, s terase počeo dernjati "Peeeešt! Peeeešt!" - na zbunjene poglede Von Smileta i Ribafisha što to radim, odgovorio sam "Budim Pešta.")

E, da, Žabe. Ovaj je tjedan bio u znaku njih, odnosno Citroena uopće. Od utorka do subote u Francuskoj je čitaonici bila postavljena izložba o pedeset godina Žabe, gdje je bilo uključeno i 29 mojih modela Citroena. Začudo, svi su preživjeli u čitavom stanju, iako je jedan far na 1/25 Spačeku odvaljen - no pri raspremanju je pronađen i zalijepljen. U utorak navečer bilo je veselo, pilo se odlično jeruzalemsko (slovensko, dakako) vino, gledalo snimke sa središnjeg susreta povodom godišnjice u Parizu, pričalo i upoznavalo zanimljive ljude: kolekcionare modela, članove Citroen kluba, ljubitelje oldtimera... I ondje i na prezentaciji duhovnog nasljednika Žabe, Citroena C6, dva dana kasnije u Klovićevim dvorima, dobro sam se osjećao, jer mi je nekoliko ljudi prišlo i pohvalilo moje članke u Autopartneru. Kako inače baš i nemam mnogo feedbacka bilo je lijepo vidjeti da ima ljudi koji to prate, shvaćaju uložen trud i razlike spram uobičajenog pristupa auto novinarstvu. Ispred čitaonice bile su tri Žabe i nekolicina frendova koje sam pozvao totalno su se oduševili i počeli razmišljati o mogućoj nabavci. A nije da i ja ne razmišljam. Vidjet ćemo, na proljeće ću valjda napokon ostvariti dugogodišnji san o oldtimeru. E sad, Žaba ili štogod drugo...

U donošenju te odluke vrlo je bitno i osobno iskustvo, te sam u subotu uredno donirao 20 kn u humanitarne svrhe u zamjenu za to da se nećak i ja provezemo krug po centru Zagreba u Žabi. Vozio nas je ponosni brkati vlasnik, inače soboslikar koji svoj DS 23 koristi svakodnevno, u njemu prevozi ljestve, kante s bojom... I tako već petnaest godina, bez većeg kvara. No, to nije jednostavan automobil i već je i redovno održavanje skupo. Kako se preko dvadeset godina nisam vozio u Žabi, iznova me oduševila mekoća, udobnost i preglednost, kao i avangardni dizajnerski interijer. No, ipak se plašim. Ne samo troškova, nego i činjenice da nisam siguran koliko užitka u vožnji mi može pružiti taj auto. Možda bi ipak nešto sportskije bilo prikladnije... Ne znam, do proljeća ću vidjeti s koliko novca raspolažem i kakva je ponuda.

Na humanitarki Stojedinice u subotu nerikosnovena je zvijezda bio kombi, ne Zdenkov ni kulturni, nego zeleni Citroen HY kojeg je Srećko iz Citroen kluba, dijelom i uz moju pomoć, kupio, spasivši ga iz jednog samoborskog dvorišta punog stare krame, na kojem je stajao dvije godine. Uz novi akumulator, auto je odmah upalio i bez problema se dovezao do Zagreba. U subotu su se već u njemu vozili i neki paneli s improviziranog stagea Stojedinice, Zrinka Vrabec je intervjuitala Tina the bossa kluba... I općenito, kombi je bio centar događanja. Nakon ove eskalacije društvenog života slijedi Budimpešta, a onda primirje, nadam se: treba sjesti, zapeti i dovršiti rad na svim započetim projektima!