pero u šaci

Jutros sam se probudila živčano. Trebao sam otići u KBC po nalaz jedne pretrage. Želio sam to obaviti što prije, da si skratim vrijeme neizvjesnosti, trajajuće, koje je kao da nosiš oblak nad sobom. To je žurba s primjesom perverzije, ili u najmanju ruku kockarskog povećanja uloga, jer želja da što prije saznaš zato da bi se što prije oslobodio anksioznosti, ako je nalaz dobar i dakle ne bi je morao imati nad sobom, praćena je pristajanjem na mogućnost ubrzanja dospijevanja u još mučnije stanje, multiplicirane tjeskobe, na praktički prijetnju presude, ako nalaz bude loš. Perverzno je žuriti se tamo gdje znaš da bi te moglo boljeti. Konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja presijecan je ipak, u korist znatiželje i žurbe, sviješću da ti je svijest pritisnuta: jasno ti je da nećeš biti u stanju ničime drugime se baviti dok god ne saznaš što imaš saznati. Teret oblaka će biti tu – a spoznaja da sada već možeš saznati, samo o tebi ovisi, da odeš to i učiniti, čini nemogućim oslobođenje svijesti za išta drugo.

Ali prije toga morao sam u dom zdravlja dati krv i urin. Žurilo mi se onamo, u KBC, ali nisam mogao prvo onamo, jer sam ovamo morao biti u fiksan čas, najranije ujutro. Dobro, dobro, samo što brže.

Došao sam malo prije 7 i vidio da peti na redu. Nisam bio načisto kakva je procedura, no kazlo mi se koji čas kasnije kad je sestran izašao i objavio da možemo ulaziti po redu kako smo došli. Već koji trenutak potom bila je vani neka gospođa za koju nisam ni skužio kad je ušla. O, super, ide to brzo. Za njom je ušla postarija žena, radikalno korpulentna. Nema je, nema je, nema je, koji vrag, pa šta je sad, pa ja ću popizdit, nikad je, hoće li više, ne razumijem što se događa. Teli li se tamo? Možda je meni, u žurbi da se zadržim što kraće, vrijeme sporije prolazilo, ali zakleo bih se da je barem 20 minuta bila unutra. Za njom je ušao čiča također već u godinama, koji se nije dugo zadržao. Kratkonog, terijerski tip cirka mojih godina koji je dotad sjedio s mamom na drugom kraju prostorije premjestio se za to vrijeme skroz blizu vrata, jer je na njemu bio red. Dijelilo nas je nekoliko metara. Tada sam shvatio kako se među nama stvorila i žena u srednjim godinama, odnekud iza, s leđa. Bila je guzata, ne gojazna ali nabijena, jaka, onako malo se prelijevala u džepovima odjeće, i imala štake, iako se ne bi reklo po brzini reakcije kojom se vinula na noge u trenu kad su se vrata s čičom otvorila. No, tada se ustao i ovaj s mamom, sad bez mame, bio je na njemu red, bio je i najbliži vratima i stoga ga to što je kasnio koji djelić sekunde za ženom sa štakom u izletu iz startnog bloka, a ni to što se činio slabiji od nje, nije spriječilo da uđe prije nje. Bio sam još uvijek malo u čudu od određene nadrealnosti prizora kad me žena pitala jesam li ja već bio unutra. Čak je i to pitanje bilo donekle neobično, jer ničime nisam davao do znanja da sam već bio, nisam recimo prstima jedne ruke držao pritisnut lakat druge. Premda je pitanje tehnički bilo legitimno, kad onaj tko je došao zadnji poželi znati koga sve treba čekati, upadalo je u oči da ni ja ni itko drugi osim nje nije išao ispitivati to druge koje smo zatekli u čekaonici.

– "Nene, sad ću" – odgovorio sam, pobrinuvši se da iz odgovora bude jasno kako sam ja sljedeći na redu, jer mi je bilo sumnjivo svo to ponašanje. Nije vrijedilo: kad su se vrata otvorila, ponovo se brzinom svjetlosti osovila na noge i mrtva-hladna uletjela unutra prije nego što sam – bliže je, dakle, i sjedila – uspio i povjerovati čemu svjedočim, kamoli reagirati, pobuniti se. WTF? Što je ovo – zakon bližega kao zakon jačega? Ja sam mislio da smo na istoku zemlje, a ne na divljem zapadu.

Ostao sam zatečen tim bezobrazlukom, nisam znao kako bih ga objasnio. Izgleda da joj se jako žurilo? Kao da se meni nije jako žurilo. Frustraciji dopunske, nepotrebne, besmisleno dodatne zapelosti tu dok mi se žuri ići tamo pridruživala se ljutnja i uvreda zbog osjećaja bivanja namagarčenim. Zapravo pribjegavanje sili. Na koje nisam želio odgovarati silom? Ne znam. Pokušavao sam je opravdati pred sobom, da bi stvar dobila neki smisao i moje dopuštanje da me se tako pravi budalom postalo manje ponižavajuće. Da nije do tih štaka i noge? Tko zna u kakvom je ona stanju? Možda je akutno boli, možda jako pati i bilo bi krajnje ružno od mene gurati se ispred nje u takvom njenom tko zna kakvom stanju, bez obzira što sam došao prije? Nije moj stil ponašati se toliko negospodski i analno u traženju svog prava i tamo gdje ne bi bilo ljudski. No, ma koliko se trsio, posve kafkijanski, posramiti sam sebe da bih apsurd i poniženje učinio manjim, shvaćao sam da je uzalud. Ako je do nekog stanja koje bi opravdavalo povlaštenost, kako to da je nikakav hendikep nije sprečavao da se onako raketno katapultira ka vratima, i to dvaput? U krajnjoj liniji, ako bi bilo hendikepa, onda mi je mogla to tako i reći, zamoliti me hoću li je pustiti prije – ionako je zapodjenula dijalog, stidljivost evidentno nije bila posrijedi – i riječ da bih rekao. Da nije možda (nastavljao sam tražiti smisao) do toga da me krivo shvatila? Kao da sam onime htio reći "nene, ja sam gotov, sad ću ić ća"? Ali shvatio sam da tu tek opako natežem stvarnost. Srećom, tada su se vrata otvorila i naglo me prestalo biti briga za sve to skupa; treba obaviti ove laboratorijske postupke pa da idem tamo, tamo, samo što prije.

Bio sam gotov i palio prema autu: samo brže, brže!

Vozio sam: samo brže, brže!

Loša sreća. U Reisnerovoj zastoj zbog nekoga tko je htio skrenuti gdje nije uspijevao, ne mogu proći, zapinjem pred raskršćem, zavraga me nijedno crveno nije dalje zaobišlo. Na Vukovarskoj najednom silno kočenje ispred mene, šta je sad – vlak! Rampa. Jebeni vlak! Kako sam ga samo potrefio, ko prstom u govno!

Živci su mi radili punom parom. Rampa se nakon X dobrano rastegnutih minuta napokon podigla – ajde fala bogu više, samo gas, gas, brže, brže! Ali ništa od gasa: vlak je stvorio kolonu, do križanja sa Svačićevom mogao sam se jedino vući. Shvatio sam i da ću propustiti semafor. Onda sam shvatio da neću proći ni u drugoj semaforskoj turi, a frustracija je rasla. Namislio sam se parkirati u kampusu, kod nove zgrade faksa, to je prilično blizu bolnice, a nema guranja. A odmah je i tu iza ćoška, čim prođem križanje – ali nikako ga proći! I nikako. Najgore je biti vječno nadomak; odmah iza ćoška, ali već odavno tako odmah iza ćoška. Onda sam shvatio da ću propustiti i treći semafor. Gledao sam tupo kroz prozor sa strane: vladala je i pješačka gužva, pored mene tekla je neka rijeka omladine. Kad sam konačno uspio skrenuti lijevo u Svačićevu, zapeo sam svejedno maltene prije nego što sam i krenuo: ona rijeka omladine bili su studenti koji su se jutrom u velikom broju vukli prema kampusu; ista lica koja sam pred semaforom gledao na pločniku sada su prelazila prešački prijelaz pred mojom šajbom. Lica su se mijenjala ne prestajući teći – i nisu ostavljala metar međuprostora između sebe. Kad sam konačno prošao, pokušao sam skrenuti desno, prema parkingu, ali tu je opet bio pješački i opet rijeka lica koja ne prestaje teći i ne ostavlja metar međuprostora. Neumorna, kao sve rijeke: teče i teče i teče, pritišće do kraja, nema pauze, ne zna za time-out. Ne zna za obalu, rekao bi možda Arsen.

AUSTRIJA

U Uzroku, Thomas Bernhard pronalazi na zidu internata koji je svojedobno pohađao element kontinuiteta između režima prije i poslije rata, kao karakterističan za salcburški mentalitet. Prostor koji je nekada služio za ideološki dril jugenda pretvorio se u kapelu i svi vanjski znaci nacionalsocijalizma bili su uklonjeni (na mjestu govornice za kojom je pred kraj rata stajao Grünkranz i učio nas velikonjemački, sad je bio oltar), ali jedan je detalj bio naročito izdajnički: tamo gdje je sad visio križ još se na sivom zidu uočljivo vidjelo zaostalo bijelo mjesto na kome je godinama visjela Hitlerova slika. Sad više nismo pjevali "Zastavu gore" ili "Zadrhtaše trule kosti", i u tom prostoru više nismo u stavu mirno slušali specijalna priopćenja s radija, već smo uz orgulje pjevali "Pozdravljam te morska zvijezdo" ili "Veliki Bože, hvalimo Te". Također više nismo u šest ujutro jurišali iz kreveta u praonicu, pa u radnu sobu da bismo tamo slušali prve vijesti iz Führerovog glavnog stana, već da bi u kapeli uzimali svetu pričest, i tako su pitomci svakog jutra išli na pričest, dakle preko tristo puta u godini, i svaki od njih, vjerujem, tijekom tog vremena za sav svoj život.

Promijenili su se, znači, samo posvećeni ideološki simboli, ali struktura života, poretka i metoda u internatu ostala je navlas ista: pred metodama prefekta, koje u osnovi nisu bile ništa drukčije od Grünkranzovih metoda, osjećao sam manji strah nego pred metodama samog Grünkranza, međutim, novopridošli u internat sad su osjećali najveći strah, ja sam se bio pomirio s tim sadističkim odgojnim ritualom, doduše, kao pogođeni osjećao sam bol, ali na mene više nije djelovalo nikakvim razornim, uništavajućim učinkom jer sam već bio razoren i uništen. Mogao sam ustanoviti skoro savršenu usuglašenost odgojnih metoda nacionalsocijalističkog i katoličkog režima u internatu, ovdje, u katoličkom internatu, iznova je postojao jedan Grünkranz, iako pod drugim imenom i ne u oficirskim ili SA-čizmama, nego u crnim plitkim cipelama duhovnosti, i ne u sivom ili mrkom, nego u crnom kaputu, i ne uvijek sa svjetlucavim epoletama, nego opremljen papirnim kragnama prefekta, kao što je Grünkranz u takozvanoj naci eri već bio prefekt.

Strukturni društveni odnosi moći preslikavaju se čak i na govor tijela: Činjenica je da sam u prefektu uvijek vidio duh, i to savršeno neoštećen duh Grünkranza, Grünkranz je bio nestao s poratne scene, vjerojatno bio uhapšen, to ne znam, ali za mene je uvijek bio prisutan u prefektu, čak je i prefektovo držanje tijela bilo kao Grünkranzovo držanje tijela, skoro sve na čovjeku, a vjerojatno i u njemu koji je, ovo naslućivanje je vjerojatno istina, bio skroz-naskroz nesretan čovek kao Grünkranz. Sve je imalo samo jedan drukčiji premaz i sve je imalo samo drukčija obilježja, dojmovi i učinci ostali su isti. Sada smo sasvim jednostavno, isto kao i u nacističko doba, odmah poslije netemeljite higijenske procedure hodočastili u Kapelu da bi slušali misu i primali svetu pričest, baš kao što smo u nacističko doba odlazili u dnevni boravak slušati vijesti i Grünkranzove instrukcije, sad smo pjevali crkvene pesme tamo gde smo prethodno pjevali nacističke pesme, a tijek dana oblikovan je po katoličkom obrascu kao u osnovi istom čovjekomrzačkom odgojnom mehanizmu kakav je i nacionalsocijalistički. Ako smo u nacističko doba prije objeda stajali mirno za blagovaoničkim stolovima dok je Grünkranz izgovarao "Heil Hitler" prije početka objeda, poslije čega smo smjeli sjesti i početi s jelom, sad smo pak stajali u istom položaju za stolovima dok je čika Franz govorio "Blagoslovljen objed" poslije čega smo smjeli sjesti i početi s jelom. Većinu pitomaca njihovi su roditelji sada bili iškolovali u katoličanstvu, kao prije za nacionalsocijalističkog vremena u nacionalsocijalizmu, što se mene tiče, ja nisam bio ni jedno ni drugo, jer djed i baka kod kojih sam odrastao nisu i nikad nisu bili napadnuti ni jednom ni drugom u biti ipak zloćudnom bolešću. Od djeda unaprijed upozoren na to da ne smijem dopustiti da budem fasciniran ni jednom (nacionalističkom) ni drugom (katoličkom) tupavošću, nikad nisam došao čak ni u opasnost neke takve duhovne i karakterne slabosti, mada je to bilo nešto najteže u jednoj, ovim tupavostima toliko potpuno razbijenoj i zatrovanoj atmosferi kao u Salzburgu, a naročito u jednom internatu poput tog u Schrannengasse. Tijelo Kristovo koje bismo sada gutali i progutali svaki dan, te tako približno tristo puta godišnje, nije bilo ništa drugo nego svakodnevno takozvano odavanje počasti Adolfu Hitleru, u svakom slučaju, neovisno o tome što se radilo o dvije potpuno različite veličine, imao sam dojam da je ceremonija u namjeri i učinku ista. A sumnja da se sad u ophođenju s Isusom Kristom radilo o istom kao samo godinu ili pola godine prije s Adolfom Hitlerom, ubrzo je bila potvrđena. Ako pogledamo pjesme i zborove pjevane u svrhu veličanja i štovanja neke takozvane izvanredne osobe, svejedno koje, a koje smo pjevali u nacističko doba i poslije nacističkog doba u internatu, moramo reći da su to uvijek bili isti tekstovi, iako uvijek s malo drukčijim recima, ali uvijek isti tekstovi na uvijek istu muziku i sve skupa te pjesme i zborovi nisu ništa drugo do izraz gluposti i prostaštva i beskarakternosti onih koji su pjevali te pjesme i zborove s tim riječima, uvijek je samo nepamet ona koja pjeva te pjesme i zborove, a nepamet je sveobuhvatna, svjetski raširena. A zločini odgajanja, kako se svugdje na cijelom svijetu vrše nad gojencima u odgojnim zavodima, uvijek se vrše u ime neke takve izvanredne osobe, Hitlera ili Isusa i tako dalje. U ime opjevanog, veličanog, događaju se kapitalni zločini nad onima koji odrastaju, i uvek iznova će postojati takve opjevane i veličane izvanredne osobe svejedno koje prirode i takav kapitalni zločin odgajanja počinjen nad čovječanstvom u odrastanju, koji, kakvi god bili učinci, po prirodi uvijek može biti samo kapitalan zločin. Tako smo u internatu i u njemačkom Rimu, kako se Salzburg oštrovidno označava, najprije bili odgojno upropaštavani i svakodnevno odgajani za smrt u ime Hitlera, a zatim poslije rata u ime Isusa Krista, a nacionalsocijalizam je imao isto pustošeće djelovanje na sve te mlade ljude kao sada katolicizam. Mlad čovjek, koji u svakom slučaju u tom gradu i tom predjelu uvijek odrasta sam, udomaćuje se ni u što drugo nego u jednu katoličko-nacionalsocijalističku atmosferu i, svejedno želi li to primijetiti ili ne, zna li to ili ne, odrasta u toj katoličko-nacionalsocijalističkoj atmosferi. Kud god pogledamo, ne vidimo ovdje ništa drugo do katolicizam ili nacionalsocijalizam i skoro u svemu u tom gradu i području jedno takvo duhoometajuće i duhoistrebljujuće i duhoubijajuće katoličko-nacionalsocijalističko, čovjekomoreće stanje. Čak i uz opasnost da me svi ti stanovnici s konjskim naočalama ponovo proglase u najiskonskijem smislu riječi nemogućim i ludim, treba reći da taj grad, u stoljećima prosto pohabao od katolicizma a u decenijama brutalno svladan od nacionalsocijalizma, čini svoj učinak. Mladi čovjek, koji se udomaćuje i razvija u njemu, u svom životu se skoro stopostotno razvija u katoličkog ili nacionalsocijalističkog čovjeka, i tako je činjenica da ako u tom gradu imamo posla s ljudima, onda uvijek imamo posla samo sa (stopostotnim) katolicima ili sa (stopostotnim) nacionalsocijalistima, manjina koja tu ne spada je smiješna. Duh toga grada je dakle preko cijele godine katoličko-nacionalsocijalistički bezduh [Ungeist], sve drugo je laž. Ljeti se pod imenom Salcburških svečanih igara u tom gradu izigrava univerzalnost a sredstvo takozvane svjetske umjetnosti samo je sredstvo da se preko tog bezduha kao perverzije prevari, kao što je u Ljetima ovdje sve uvijek samo varanje i izigravanje i odsviravanje i odšmiravanje, stanovnici toga grada u tim Ljetima zloupotrebljavaju takozvanu visoku umjetnost ni za šta drugo nego za svoje proste poslovne svrhe, Svečane igre se otvaraju da bi se mjesecima pokrila kaljuga toga grada. Ali i to mora ostati nagovještaj, ovdje nije mjesto, a nije sad ni vrijeme za neku analizu koja bi se ticala tog cijelog ondašnjeg i sadašnjeg grada. Milosti i istovremeno bistrine misli onome tko ikad napravi takvu analizu! Tako je tijekom vjekova i u nekoliko decenija biće tog grada postalo nepodnošljivo i moglo bi se već okarakterizirati kao bolesno katoličko-nacionalsocijalističko, u kome još postoji samo katoličko-nacionalsocijalističko. Internat mi je svakodnevno s upečatljivom autentičnošću pokazivao to katoličko-nacionalsocijalističko biće, odrastali smo duhovno prikliješteni između katolicizma i nacionalsocijalizma i napokon prignječeni između Hitlera i Isusa Krista kao prevoditelja za zaglupljivanje naroda. Prema tome valja biti na oprezu i ne dati se ničime preveslati, jer umjetnošću da se svijetu nešto nafarba, o čemu god da se radi, ovdje se vlada kao nigdje drugdje, pa ovdje u zamku svake godine upadaju tisuće i desetine tisuća, ako ne i stotine tisuća. Takozvana bezazlenost malograđanina u stvarnosti je grub i nemaran pogrešan zaključak koji vrlo često vodi direktno u svjetski poremećaj i svjetsko razaranje, kao što bismo morali znati. Ti ljudi kao stanovnici ovoga grada nisu ništa naučili iz vlastitog iskustva, naprotiv. Smjenjujući katolicizam, nacionalsocijalizam ovdje preko noći može prijeći u vladajuću pojavu, taj grad ima za to sve pretpostavke, i činjenica je da danas imamo posla s jednom neprestano narušavanom ravnotežom između katolicizma i nacionalsocijalizma, u svakom trenutku može se dogoditi da iznenada prevagne nacionalsocijalistički uteg. Ali onoga tko izgovora tu misao koja činjenično neprestano stoji u salcburškom zraku, kao i kad izgovara druge opasne misli koje isto tako stoje u zraku, proglašava se budalom, kao što se uvijek budalom proglašava onoga tko izgovara ono što misli i osjeća. A ovo ovdje su nagovještaji osjećanja i promišljanih misli koje su onoga tko ih bilježi neprestano, uvijek i u najmanju ruku u cijeloj njegovoj egzistenciji iritirale i onespokojavale, ništa više. (...) nacionalsocijalizam kao i katolicizam jesu zarazne bolesti, bolesti duha i ništa drugo. Nisam bio zaražen tim bolestima jer sam se djedovom predostrožnošću imunizirao, ali patio od toga jesam, kako je samo dijete u mojim godinama od toga moglo patiti. I u mnogim Salcburžanima uvijek iznova prepoznajem prefekta koji je za mene bio nacionalsocijalist i katolik u jednom, jedan ljudski oblik kao duhovni stav koji je u Salzburgu daleko najrašireniji i koji do danas potpuno gospodari gradom.


LIJEPA NAŠA

Svašta mi je u zadnje vrijeme dolazilo u sjećanje. Ima tako dva tjedna otkako je Dežulović rasprostro kako je Prosperov govorio sve suprotno od Novaka, kad mu je tako trebalo, da bi samo dva dana potom u Novostima rasprostrt bio i Letica koji skače u usta Slavenu (zanimljivo: nedugo prije, ali ni ne sanjajući o naknadnom razvoju događaja, spojili su mi se bili Letica i Bernhard u jednu zasebnu temu koja je ipak sve samo ne nevezana s ovom). Asociralo mi se tada i da je to kako je Ivo pravio budalu od Banca prešlo već u legendu. Sjetilo me sve skupa opet i na Brochove Mjesečare i gledanje ljudske stvarnosti kroz tipološku optiku. Da kao što postoje eschovi, huguenaui i pasenowi (ili berckovi), tako postoje i – Banac kao zlatni standard – banci. Hrvatski medijski mainstream specijalizirao se za bance. Iliti pizdune, prema terminologiji jednog Ivančićevog teksta još iz Ferala, kojeg sam se sljedećeg sjetio, u kojem se uhvatio obraditi tipski fenomen pizdunstva na slučaju Josipa Jovića. Uspjenjeno Jovićevo velikohrvatstvo bilo je, naime, jako smiješno svima koji su se sjećali kako je isti taj Jović feralovce, u doba kad su se sprdali s tekovinama titoizma, recimo bužom broda Partizanka, uspjenjeno napadao u obranu titoizma, pred njihovim uvredama & podmetanjima, taman isto onako kao što će ih, u doba kad se budu sprdali s tekovinama tuđmanizma, uspjenjeno napadati u obranu tuđmanizma. Žalosno se malo pažnje posvećuje pizdunstvu u odnosu na predimenzionirane ideološke naboje. Jer ideološke isključivosti postoje uglavnom zato da bi ih nositelji mogli bezbolno mijenjati, poput usmrđenih čarapa, a pizdunstvo je vječno i – što je još važnije – savršeno prihvatljivo za bilo koju od političkih zadrtosti što su trenutno na jelovniku. (...) Kao u Josipa Jovića, metnemo li, koji se kao nekadašnji partijski sekretar zacijelo ježio od pomisli da bi Partizanka mogla imati 'bužu', da bi kasnije, kao uvjereni nacionalist, bio kadar svakoj brončanoj partizanki osobno sprašiti oštricu mašklina u glavu: mogao je nekoć biti crven, mogao je poslije biti crn, mogao je i ovo i ono, ali je pizdun bio uvijek, pak je to bio i glavni uvjet da može svašta.

Konvertitstvo kao jedina konstanta – sjetio sam se zaviriti danas i u Ivančićev intervju od nedavno, koji sam si u nestizanju bio spremio za poslije, u kojem tim riječima imenuje neke stvari. Stvarni trijumf nacionalizma na ovim prostorima nisu osigurali uvjereni nacionalisti, već ljudske armije koje su poslušno i šutke marširale iza zastave koja se tog trenutka razvila. Oportunizam je ovdje temeljna politička energija.

Ovdje? Dodao bih tu sa svoje strane par amandmana. Osim što mi se čini da ovi prostori ne trebaju biti definirani konotacijom koju Ivančić ima na umu, tj. kao prostor bivše Jugoslavije, nego sežu barem do Salzburga, a u krajnjoj liniji tek do sjevernog i južnog pola, rekao bih i da se kod antinomije oportunizma i uvjerenosti u nacionalizmu radi o lažnoj dilemi. Nije li tako da se i u oportunizmu može biti iskreno uvjerenim? Banalnost zla; Krivi ste vi. Mehanizmi internalizacije u konformističkom cinizmu – koji se ostvaruje kao zapravo idealistički, u patetičnom gardu – rijetko će iznevjeriti. Konvertitskom naročito – sve što je potrebno za dobar revizionizam je nekako onezbiljiti prethodnu stvarnost putem ucjepljivanja u nju naknadnih drugačijih pobuda.

O tome je pisao i Buden, uzbudljivije možda čak i od Bernharda, u doba dok je još grmjelo. Bogu carevo, caru Božje!

Ipak, vratimo se pitanju što je to nagnalo Kardinala da svojom blizinom posveti Tuđmana i njegovu politiku i da najnježnije privine hrvatsku Crkvu uz hrvatsku državu? Franjo Tuđman postao je idol Crkve (čitamo da mu koludrice još i danas pišu sentimentalne pjesme) ne usprkos tomu što je svojedobno bio komunistički general, dakle promicatelj ateizma, nego upravo zbog te činjenice. Zahvaljujući toj svojoj karakteristici, obratu iz progonitelja vjere u njena promicatelja mogao je sebe ponuditi masi kao univerzalni objekt identifikacije. Narod se masovno poistovjećivao s Tuđmanom konvertitom, ne s Tuđmanom junakom borbe za hrvatsku državu. Priča o narodu koji ni o čemu drugomu nije sanjao do li o svojoj samostalnoj državi naknadno je stvorena fikcija sa sasvim realnom ideološkom funkcijom. Od svih onih silnih titoista bez čije masovne podrške nikakav režim, pa ni komunistički, dakle ateistički, ne bi mogao vladati manje više neupitno čitavih četrdeset i pet godina, preko noći valjalo je stvoriti najodanije Hrvate, katolike koji od pamtivijeka do danas imaju samo jedan cilj pred sobom – ostvarenje hrvatske države i vjeru u Boga. Ako je taj obrat bez ostatka uspio jednom generalu, onda je morao uspjeti i svim nebrojenim kaplarima, vojnicima i uzgrednim suputnicima bivšeg režima.

Ali glavnu ulogu u velikom hrvatskom obratu odigrala je jedna psihotehnika poznata pod imenom derealizacije. Sav stvarni sadržaj kompleksa zvanog hrvatsko jugoslavenstvo, čitava jedna faza kolektivne povijesti i to ona za kolektivni identitet najodlučnija, zajedno s konkretnim iskustvom koje su generacije stjecale mukotrpnim suočavanjem s realnim povijesnim okolnostima, sve to pretvoreno je u običnu fantazmu, onezbiljeno na razini pogrešne sanjarije. Bijeg u derealizaciju omogućio je masama najbezbolniju promjenu identiteta. Pokoravanje novim gospodarima nije doživljeno kao nesretna nužda, nego kao ostvarenje davnašnje želje. Napokon, jedini dokaz da je ostvarenje hrvatske države konačni izlazak na svjetlo dana leži samo u fantazmi o jugoslavenskoj prošlosti kao mračnom tunelu. Ali mi znamo kada apsolutno svjetlo zamjenjuje apsolutni mrak. Onda naime, kada se iz sivoga prelazi u sivo. Derealizacija kao mehanizam obrane koji u poricanju prošlosti omogućuje pojedincima i kolektivima da najkomotnije izađu na kraj s traumama te prošlosti, da prištede sebi prije svega neugodni susret s vlastitom savješću ima i svoju cijenu. Tko naime svoju prošlost poriče, nikada je se neće moći osloboditi i bit će prisiljen uvijek iznova ponavljati je.

Tajna svojedobnog uspjeha Franje Tuđmana nije bila dakle u njegovim superiornim intelektualnim i moralnim kvalitetama, a ni u nekakvom političkom programu koji je predstavljao. On je masama ponudio nešto daleko primamljivije – mogućnost da kratkim postupkom u potpunosti promijene svoj identitet, da preko noći postanu nešto apsolutno drugo od onoga što su bili jučer. A to je ujedno i tajna svih onih nebrojenih svečanosti koje su uz nečuvenu pompu organizirane posvuda i u svakoj prigodi. To su bili prije svega masovni obredi inicijacije i pokrštavanja, rituali očišćenja Hrvata od komunizma i jugoslavenstva, ukratko, novo rođenje nacije iz duha samozaborava. Utoliko i Hrvatska danas nije država, nego stvar pseudoreligijskog kulta, ne s predsjednikom, nego s prvosvećenikom na čelu. Zato je domovina na Medvedgradu dobila oltar, a ne primjerice neki spomenik palima za njenu slobodu.

U svjetlu recentnih obračuna u našoj akademsko-političkoj bari, oko ministra Barišića kao isturenog člana mafije, Nataša Škaričić objavila je sinoć članak u kojem je – s obzirom na akutnu neprežaljenost Ivana Đikića – izabrala dvostruko nepopularan pristup. Jer nepopularan i kod ološa koji bi da Barišić ostane (zato što joj je njegova neprispodobivost, naravno, prva premisa, kao i svakome iole prisebnom), ali i kod velike većine onih koji traže da Barišić ode (zato što se njima Ivan Đikić isprofilirao u narodnog heroja te borbe).

Nataša je, naime, secirala deplasiranost Đikićevog guranja u središte nacionalne pozornosti s vlastitim heroizmom. Pa i sad, dodao bih sa svoje strane, u ovoj fazi pasivne agresije općeg plača za sobom koju si raskošno dozvoljava, i koja je bogata vrlo sličnim kič tonalitetom, a i diskretno ranjenim ambicijama, kao i faza heroizma.

Treba se pritom prisjetiti da se radi o prinudnom nastavku ranijeg članka, od prije umalo mjesec dana: već je i tad, dakle u jeku faze popularnog heroizma, ista autorica prepoznala kako se udara krivim tragom, onim deluzije da će borba stavova pojedinaca iznjedriti najjači i najupečatljiviji argument za konačnu političku odluku o Barišićevoj sudbini. Ovo je bila ključna rečenica: Svatko tko trenutno participira u raspravama je li riječ o plagijatu, zapravo derogira značaj tih banalnih političkih činjenica i neprimjereno daje značaj osobnom pritisku na premijera.

Plemenita ideja iza takve linije političkog angažmana je da Svjetski Poznati Znanstvenik – koji, dakako, iskreno voli Hrvatsku – ima dužnost podijeliti s Hrvatskom svoje znanje i ekspertize o određenoj temi. Koje on ima kao Svjetski Poznati Znanstvenik. To je svojstvo u kojem istupa: kao znanstvenik. Jer da nije znanstvenik, i u tome legitimiran zasluženom svjetskom istaknutošću, istupanje bi mu bilo nelegitimirano te u startu nedoživljavano. Problem je samo u tome što on pritom značajem i karakterom svog istupa ne istupa stvarno u svojstvu u kojem istupa, tj. ne kao znanstvenik, već politički, što je određeno samim političkim karakterom onoga što je posrijedi. Što nas dovodi u poziciju neistinite deklaracije. Cijela je stvar koncentrirana u tome da se ne radi o temi za koju bi bilo relevantno znanje i ekspertize Đikića ili bilo kojeg drugog (Svjetski Poznatog) Znanstvenika.

Ono u što se Đikić upustio je dokazivanje da je Barišić plagijator i generalno muljator, jebivjetar, Veliki Cilindraš. A tko to ne zna dosad već? Je, ima ih koji se prave da im nije jasno, pa viču da ne, nije točno, naš Pavo nije plagijator i tako dalje. Ali meritorno tu nije što će ovdje misliti Đuka, a ondje Mato, nego je jedino meritorno što će reći OEZVO. Ako OEZVO kaže da je Pavo plagijator, onda mišljenje Đuke da on to nije postaje naprosto nevažno u svojoj pogrešnosti. A mišljenje Mate da jest se ispostavlja točnim, ali to je i sve što će biti potrebno od Mate, jer ni njegov doprinos nije puno važniji.

Dalje onda možemo problematizirati učinkovitost pravorijeka OEZVO-a da urodi smjenom Barišića. U članku se s razlogom naglašava i to da se radi o tijelu koje su formirali ne Đuka i Mato, nego upravo Vlada (a članove potvrdio Sabor). Ako Vlada i Sabor, međutim, ne jebu pol posto pravorijek vlastitog tijela, to onda svakako postaje javno pitanje (i javni skandal), ali – koje pitanje? Ne ono je li Barišić muljator i plagijator, nego ono kako je i otkud moguće da Vlada i Sabor ne jebu pol posto pravorijek vlastitog tijela nadležnoga za to. Pritisak na Plenkovića i Barišića predstavljalo bi tek postavljanje tog pitanja i inzistiranje na njemu dok netko ne završi oboren na leđa.

A na koji je način Đikić specijalno stručan za to pitanje?

Ni na koji. Legitimira se kao mjerodavan za stvar kroz svoju eminenciju bivanja Svjetski Poznatim Znanstvenikom, no polje na kojem operira, kao i esencijalno gesta koju čini, nije zapravo ono uređenja znanosti i znanstvenih uzusa, nego političko polje, političkih uzusa i reperkusija. A evo u svojstvu političkog aktivista – biva tragičan diletant, suprotan od toga kakav je znanstvenik.

U momentu kad se stvar vrati nazad na pitanje za koje je Đikić stručan, ono je li Barišić muljator i plagijator i koliki samo – a vraća ga se svo vrijeme ponajprije putem Đikićeve estradizacije i personalizacije potrebe da se to dokazuje – sve skupa počinje ličiti na igrokaz ludih; Đikićev angažman postaje kontraproduktivan, jer upornim nastavljanjem dokazivanja (sa svoje nemeritorne strane) nečega već dokazanog i potvrđenog (i to od meritorne instance), efektivno on pitanje Barišićevog muljatorstva i plagijatorstva nastavlja držati otvorenim za raspravu, nastavlja Đuka moći imati svoje mišljenje, a Mato svoje. I ništa ne ide na ruku Plenkoviću, Barišiću i njihovoj mafiji više nego to što protiv njih poduzima Đikić.

Nadalje, tim upornim ostajanjem u okviru pitanja da se ide dokazivati kakav je samo Barišić muljator (kao pitanja znanstvenog znanja i ekspertize, koje nam deus ex machina ukazanjem dolazi Đikić dati), stavljajući fokus na uvjeravanje Plenkovića o tome – umjesto na inzistiranje da Plenković, mimo bilo kakvog i bilo čijeg uvjeravanja, ispoštuje pravorijek OEZVO-a (što više nije znanstveno, nego pitanje političke odgovornosti), nastavlja i figurirati kao smisao cijele stvari tek uska fiksacija na rušenje Barišića, tupljenje ad nauseam kako je sve i koliko on muljator i da ga se na temelju toga demontira. I što ćemo potom? Što ćemo s političkom nomenklaturom koja ne jebe pol posto vlastitu političku odgovornost? Što ćemo sa zemljom i tobožnjom demokracijom koja je u predmetnom pogledu farsična upravo time što je odluka komotno na Plenkoviću (i pozadinskim podupirateljima) i sve ovisi o tome da se njega uvjeri. Ako Barišić ode (što po svoj prilici ionako hoće, višom silom novih činjenica iz Njemačke), a ostane takva politička praksa (po kojoj ne bi nikad otišao da nije bilo vanjskog vjetra iz Njemačke) – ništa nije napravljeno. Personalizacijska histerija oko Đikića, koju i sam rado stvara, najpoduzetniji je način da se ništa ne učini; njome se tu praksu samo dodatno i kapitalno ovjerava kao legitimnu.

Razgovarati s liječnikom o svojim boljkama iskustvo je s intimnog polja. Tu su u pitanju tvoji organi, skriveni, povjerljivi, koji ne žele biti vađeni i secirani, tvoja stanja i tvoje tjelesne funkcije, nimalo u žurbi da budu javna stvar, u rasprostiranosti pred svima. Ti ispod kože, u metaforičkom i/li doslovnom smislu.

(Naravno, sve je to prirodno i normalno, te će samo malograđani nalaziti nešto stvarno sramotno u ičemu od tvojih ili svojih organa, stanja i funkcija. Pa ipak, ne moram biti malograđanin da bih se osjetio nelagodno kada bih primjerice iza svojih zidova – a da znam kako me pritom netko izvana promatra, kao u big brotheru – doručkovao, prao zube, možda evo ovo tipkao, ili nije bitno što, kopao nos, drkao kitu – samo zato što znam da se inače ne radi o ničemu krivom ni sramotnom. Postoji osjećaj posramljenosti iz pounutrenog samookrivljavanja za normalne stvari, i samo taj je malograđanski, a postoji i osjećaj nelagode iz oskvrnuća intime, kao neželjenje da netko drugi bude gospodar tvojih postavki privacije. Točno kao i na fejsu: možda bih baš mogao i sve staviti na public, ali bitno je da ja budem taj koji će reći evo ovo je public ili ovo je samo za prijatelje ili samo je za te i te.)

Na blog sam došao krajem 2009., a i jedan post o pitanju povjerljivosti i intime također je datiran na kraj 2009. Radi se o mojoj staroj temi.

Razotkrivanje je antiteza zavođenja. Zavođenjem vičemo: gle me u mom najboljem izdanju! (Vrlo privremenom, dakako.) Razotkrivanjem šapćemo: hoću li preživjeti kod tebe ako budem kakav stvarno jesam? Prvo se bazira na potrebi da zavaramo metu, potonje na dubokom udahu prije nego pred nekoga istupimo goli i bosi.
Ponovo drama zapitanosti možemo li se pred nekime pokazati bez šminke i steznika, a da ne budemo odbačeni.
Razotkrivanje, ili intimnost, se ostvaruje u dvije sfere: komotnost (koja je striptiz fizike) i bliskost (koja je striptiz psihe). Podrazumijeva se da s nekim možemo biti puno komotni a malo bliski – ljudi s kojima smo u svakodnevnom dodiru, ali nije nužno da se i pretjerano razumijemo (članovi obitelji bi bili najčešći primjer) – dok s nekim drugim – nekim s kim odmah shvaćamo da smo istog kova, kome se brzo otvaramo i govorimo mu stvari o kojima inače šutimo – možemo biti puno bliski iako možda uopće nismo komotni.
Pitanje kojim mjerimo koliko smo s nekim komotni: koliko od svog doslovnog prljavog rublja mogu pred tebe iznijeti? To se odvija na bazi noktiju, dlaka, guzice, celulita, neugodnih tjelesnih funkcija i tjelesnih nesavršenosti. S ljudima s kojima smo komotni nije nam problem da nas vide u pojavno kompromitirajućem, antireprezentativnom izdanju.
Pitanje kojim mjerimo koliko smo s nekim bliski: koliko od svog figurativnog prljavog rublja mogu pred tebe iznijeti? Koliko ti toga mogu reći od najdubljeg sebe? Obustava mistifikacije, prihvaćanje rizika kompromitacije, ali sad s kože pod kožu: više ne u sferi vanjskog, već unutarnjeg bića.

Liječnici su osobe s kojima nismo komotni ni bliski, no prisilimo se pred njima iznositi prljavo rublje svog vanjskog, fizičkog, a donekle i unutarnjeg bića. Dakle, nešto što ide na silu, ne u skladu s gornjim postulatom o tome da komotni budemo s onima s kojima smo komotni i bliski s onima koji su nam bliski. Razgovarati s liječnikom o svom slučaju stoga je iskustvo određenog stupnja nelagode, po prirodi onoga što je tema. Dok pričaš, u sebi se pitaš kako, koliko, što ti je za pričati. Jer zapravo se radi o pitanju koliko ćeš se razotkriti. Po pitanju organa, stanja i funkcija, ali i ne samo to, nego se pridružuje i psihološki aspekt. Prema načinu na koji pričaš o tome, kako pristupaš fiziološkim pitanjima zbog kojih si u ordinaciji, razotkrivaš se i u psihi: ako si hipohondar, ili možda dosadan i nametljiv, ili neodgovorni kreten koji ne pazi na sebe, pa dobiješ zbog toga po prstima, i tako dalje. Instinkt po kojem ne želimo ispasti ovakvi ili onakvi stvara neku mjeru zakočenosti, autocenzure u izlaženju sa svime što nam je možda na duši ili čak i onime na tijelu. Naročito pred liječnicima koji nam – najčešće su to oni opće prakse (ili kako se to sad kaže, dosta nakaradno, ''obiteljske medicine'') – na neki način već dođu kao poznate osobe, jer ponavljamo se kod njih, X puta smo već dolazili i vidjeli ih i planiramo još puno puta, možda se već s njima i pozdravljamo na ulici. Pitanje marenja o tome kako ćemo se predstaviti pred liječnikom najčešće nije osviješteno, ali neprisutnost svjesno nije isto što i neprisutnost uopće. Jedan od poznatih fenomena: #onokad pred polazak u ambulantu priželjkujemo da nas sad opet malo zaboli i da se pokaže jasno to što nas je u zadnje vrijeme znalo mučiti. Nema veze što to ne nekoga drugoga nego nas boli i možda nam razara organizam, svejedno priželjkujemo osjetiti – samo da ne ispadne da izmišljamo.

Ali nije meni ovo došlo zbog toga pisati. Osobno mi razgovori s liječnicima predstavljaju sasvim mali ili nikakav problem. Prirodno sam sklon verbalizaciji onoga što se zbiva u meni i ide me to kad krene. U stanju sam, ili si barem utvaram, i racionalno pojmiti kako su liječnici specijalizirana čeljad, posebno obučena za pristupanje koječemu što slušaju, tj. ljudi koji su već sve čuli i vidjeli, kojima i po opisu radnog mjesta ništa ljudsko ne može i ne smije biti strano, te im zacijelo izgleda smiješno svako pojedinačno skanjivanje iz tupog kuta nas čiji je dijapazon iskustva limitiraniji (samim time što pojedinačan), pa svome pridajemo disproporcionalan značaj. Za početak mi, znači, i sam objektivni racio kaže da je blesavo opterećivati se time što će on ili ona u bijeloj kuti misliti o meni. Ali pridružuje se još par osobina, subjektivnih. Prirođena mi je tako i tendencija naročitom tipu otvorenosti koji dolazi otuda što mi je ''kako'' prije ''što'', da forma i stil opravdava svaki sadržaj, pri čemu se moja taština srami nešto na loš način reći, ali zato – samo ako rečeno na pravi način – mogu povjeriti bilo kakav sadržaj, jer toga se više ne sramim, taština mi nije u tome smještena. A tu su i elementi perverzije, u vidu sklonosti besramnosti, pri odgovarajućim prilikama, katkad i egzibicionizmu – pa se sve u svemu može dogoditi da ja još i uživam u razvlačenju nečega o sebi čega bi se pametan stidio, na bazi užitka u samom jeziku razvlačenja te ostalih nastranosti. A ako i sve drugo propadne, u krajnjoj instanci – premda sam u biti složenog odnosa prema reflektiranoj slici o sebi i dosta senzibiliziran na tu mrežu ogledala – ostaje opremljenost jakim protuotrovima za potencijalno bilo čije i bilo kakvo mišljenje o meni, kamoli ne nekog naposljetku nevažnog mi.

Pa zašto mi je onda došlo raditi temu od razgovora s liječnicima? Zapravo mi je na duši jedna općenitije sociološka, socioprostorna ili čak arhitektonska tema.

Nalazio sam se neki dan u jednoj ambulanti i naknadno shvatio da sam nesvjesno bio zakopčaniji – a i slabijih refleksa – nego što bih želio da sam bio. Spojilo mi se odmah i kako to nije moglo biti nepovezano s činjenicom da ambulanta ne sadržava zasebne odaje liječnika, nego mu je samo na raspolaganju jedan stol u sve toj jednoj, zajedničkoj prostoriji, za kojim smo sjedili i razglabali moj slučaj dok su se oko nas prošetavale i obavljale što su već obavljale (nije mi se najtočnije zapisalo u memoriju) dvije sestre. Činjenica da su nas potencijalno slušale i sve mogle čuti, premda na licu mjesta nisam svjesno razmišljao o tome, nesumnjivo me učinila indisponiranijim.

Pitanje koje se tu sad prvo nameće: zašto mi je bilo veći problem to da me one mogu čuti nego da me čuje doktor?

Možda zbog toga što su one bile žene, a on muškarac? Ali ne, nije bilo posrijedi ništa spolno specifično, niti na ikoji način spolno relevantno.

Možda zbog toga što one jesu sestre, a on doktor? (Pri čemu bi se radilo o identičnoj relaciji i da se radilo o doktorici i sestranima.) Po onom načelu o liječnicima kao specijaliziranima za to da su sve već čuli i ništa ljudsko nije im strano? Ali ne, jer barem u mojoj percepciji, potpuno isto vrijedi i za sestrinsku profesiju, kao obilježje svih zdravstvenih radnika, ne samo liječnika. I one su tu bile službeno osoblje posebno obučeno da sluša sve koji im dolaze sa svojim organima, funkcijama, stanjima i sranjima, te ima proširenu perspektivu o tome, u konačnici i plaćeno za to. Nadalje, potpuno jednako se radilo o nepoznatim osobama, i one kao i on, koje nikada prije u životu nisam vidio. U jednakoj sam mjeri bio ravnodušan što bi one mogle misliti o meni kao i što bi on mogao. Kvragu, niti nije bilo posrijedi išta ne samo spolno nego i na općenitiji način posramljujuće, za skanjivati se govoriti.

Zašto sam onda bio zakočen pred sestrama, a ne bih bio pred doktorom?

Potom sam shvatio da postavljam pitanje na krivi način. Ne bih ja ni pred bilo kojom od te dvije sestre bio zakočen kada bih sjedio za stolom u razgovoru samo s jednom od njih. Kao što ne bih bio ni u razgovoru jedan na jedan samo s doktorom. Jednako bih bio slobodniji. Sva je poanta samo u tome da bude razgovor jedan na jedan. Nelagodu mi ne učini sadržaj koji bih s njim pretresao i što bi on na osnovu toga mogao misliti o meni. Ne muči me to što će misliti. Isto me tako ne muči ni što će misliti prva nazočna sestra ni što će misliti druga nazočna sestra. Ali ako se sve tri osobe nađu na okupu dok s jednom od njih razgovaram i pretresam – tada se pojavi nelagoda. Vrijedilo bi potpuno isto i da se radilo o dvije osobe, o doktoru i samo jednoj sestri koja bi mogla slušati.

I tu mi je došla mala socioprostorna heureka: socijalna nelagoda deintimizacije, oskvrnjene privatnosti, prošivena otporima i unutarnjim kočnicama, ne krije se za mene u ''tko'', kao ni u ''što'', nego u situaciji, u atmosferi, ambijentu obilježenom brojem osoba. Ne u nekome određenom i pitanju što će taj misliti o meni, ne niti u sadržaju pretresanog (nije se sastojao od ičega što bi trebalo s teškom mukom i uz rumenjenje prevaljivati preko usana), nego u samoj činjenici da se nešto s polja moje intime (bez obzira što se ne radi o nečemu čega bih se sramio) pretresa u situaciji koja nije u četiri oka i uha, nego u osam ili bilo kojem n većem od četiri (bez obzira što mi pitanje što će se misliti o meni pojedinačno za nazočne osobe biva bespredmetno).

Princip važi ne samo za medicinski sektor, nego za sve sektore života i društvenog ponašanja.



Jedan dio svoga srca, jedan dio svojih želja
S povjerenjem ja ću otkrit ispred starih prijatelja
Ali nekih stvari ima
Što ne govore se svima
Što se samo nekom šapnu
Ti ih znaš...

Arsen ovim stihovima uči matematiku koju i ja pokušavam: to je matematika u kojoj razlika od dva do tri nije samo jedan; postoji kategorijalna razlika. Drugačije se razgovara: dok je dvojka obraćanje nekome, trojka nije obraćanje nekome plus još nekome, na kvalitativno isti način; trojka je već kružok, da ne kažem kolodvor. I u kružoku se može biti povjerljiv, ali jedino u temama iz sfere vanjskog bića, zajedničkim temama. Kad je riječ o nečijim osobnijim stvarima, individualno stidnog i intimnog karaktera, od onih koje se samo šapnu, potreban je stupanj bliskosti koji može ići isključivo jedan na jedan.