pero u šaci

Catherine Zeta Jones i Michael Douglas rođeni su na isti datum (samo s 25 godina razlike): znači, i horoskop radi za njih – sigurno su karakterno srodne duše. Ali jedno naivno pitanje: kakve to sile koincidencije djeluju u višim sferama tržišta ljubavi da je obrazac uvijek taj isti (fizičkom pojavom obavezno biva atraktivan ženski član para)? Zašto je inverzna situacija nezamisliva – neki Brad Pitt u naponu snage, sam bogat i slavan, iskreno se zaljubljuje u ocvalu, mada još uvijek utjecajnu bivšu divu u trećem životnom dobu, s četvrt stoljeća fore, zato što mu je srodna duša?

Čak nam nisu potrebni evolucijski psiholozi u bijelim kutama da nam to objasne.

U Uni Mome Kapora zaljube se preko ušiju jedno u drugo atraktivna 24-godišnja studentica i 20 godina stariji profesor koji joj imponira svojim karakterom, integritetom i visokim intelektualnim te još uvijek i seksualnim kapacitetom. Eto, to je, dakle, ta sreća koju smo toliko dugo čekali! Kako je zapanjujuće jednostavna! Mogu da je dodirnem. Liznem. Ugriznem. Opipam. Pomirišem. Zbog ovakvih lepotica vođeni su dugi, iscrpljujući ratovi; muškarci su se tukli i proslavljali, radili kao robovi, gazili jedni druge, da bi na kraju najveći broj njih dockan stigao do cilja, onda kada im već presuše muda. Imam je u pravo vreme! Stekao sam je stigavši prečicom do lepote, verovatno potpuno slučajno, ali – imam je! istina, možda nezasluženo, ali – imam je! – ona je tu, i to, očigledno, više nije samo puki san pred jutro. I tako, ležeći u zen-sobi, profesor sa osećanjem nadmoći posmatra košmar izvan četiri zida, čiji je sadržaj oplemenila ova lepa studentkinja; sav onaj metež dvadeset i tri sprata niže; univerzitet, akademiju nauka, bitku za katedre i profesorska mesta, godišnje nagrade i spletke, bolesne ambicije – on smireno gleda tu veliku panoramu sveopšteg ludila i žestoku bitku za goli opstanak, za ime, ugled, moć, za sve one stvari pomoću kojih se ti jadnici nadaju da će jednoga dana stići do nekoga kao što je Una.




Ali – ali – ali – takve djevojke nije u njegovom životu bilo godinama, mada je profesor uporno osećao da postoji i da je, možda, u blizini. I gle, njegovo strpljenje bilo je na koncu nagrađeno; devojka je stigla sama (verovatno izmorena dugogodišnjom hajkom) i kazala: "Ja sam Una Vojvodić". Imao je! Odjedanput, njemu se učini da je načas spoznao suštinu života, baš kao što u najmrklijoj noći blesak munje osvetli neki skriveni predeo do najmanje sitnice; kako su mu samo smešno i beznačajno izgledali ostali muškarci upetljani u uzaludnu bitku da nešto postignu; besmisleni krug njihovih ambicija, ideja i vlasti – šta im je vredela moć, čak i pod pretpostavkom da je steknu, kada su kao po kazni legali pokraj svojih ružnih, ocvalih žena i budili se zgađeni uz njih, a ne pored Une, koja se upravo protegla poput elegantne mačke i rekla zevajući: "Koliko sam dugo spavala? Zar sam spavala dva sata? Uh, baš mi je lepo s tobom, budalo!"




Kunderina dilema spavanje ili produciranje s Brigitte Bardot je iz Besmrtnosti, a u Knjizi smijeha i zaborava Mirek potraži Zdenu, s kojom je davno ljubovao, da je pita ne bi li mu vratila ljubavna pisma koja joj je onomad pisao. Kao, želi se prisjetiti prošlosti. A zapravo želi nju izbrisati iz svoje prošlosti – jer je se stidi. Mirek je poznati intelektualac u komunističkoj Čehoslovačkoj, a sada ga prate, gone ga, i on osjeća da mu se bliži zatvor. Dok je još na slobodi pokušava urediti sliku o sebi koja će ga naslijediti, a poglavlje sa Zdenom je prioritet. Ponašao se prema svom životu kao kipar prema svojoj skulpturi ili pisac prema romanu. Jedno je od neporecivih prava romanopisca da smije preraditi svoj roman. Ako mu se ne sviđa početak, može ga iznova napisati ili prekrižiti. Ali Zdenino postojanje je Mireku odbijalo taj autorski prerogativ. Zdena je inzistirala da ostane na prvim stranicama romana, i nije se dala izbrisati.

Zašto je se on toliko stidi? Možda zato što je ostala vjerni pobornik režima i dugo nakon što je to izašlo iz mode, čak i po upadu Rusa, pa nekadašnja veza s njom kompromitira njegov sadašnji veliki proturežimski stil? Ali nije to. Zdena mu se zamjerila zbog nečeg mnogo goreg. Bila je ružna. Nakon što je raskinuo s njom, dogodilo se i da mu je u svemu krenulo. Istakao se u znanosti, okusio slavu visokoprofilnog disidenta, uskoro se i vjenčao ženom čija mu je ljepota dala konačnu samosvijest. A kad mu je kasnije jedna ljubavnica, također vrlo lijepa, slučajno nabasala na Zdenu, pitala ga je: – Kako si, molim te, mogao spavati s tom strahotom? Izjavio je da ju je poznavao samo površno, i odlučno je poricao njihovu intimnu vezu. Nastojao je zamesti sve tragove do Zdene, no ona se zavraga jako ponosila tom vezom: Govorila je o njemu uvijek, svugdje, u svakoj prilici. Kada ju je nesretnim slučajem sreo u društvu, nastojala je po svaku cijenu dotaći neku uspomenu koja bi dokazala da ga je nekoć intimno poznavala. Potpuno analogno slučaju kada nam metodom lavine raste tržišna vrijednost jer nas viđaju s ljepoticom, ako nas uhvate s gaborom, to će predstavljati katastrofu za našu tržišnu vrijednost – reputacija će nam se metodom lavine strmoglaviti nizbrdo, na dno igre. Svima je lagao da je ona, sedam godina starija od njega, tada bila moćna i uvažena, pa mu pomagala, gurala ga, upoznavala s utjecajnim ljudima – kao, samo zato je bio s njom: bio je teški karijerist. Sve, samo da ne mora ostaviti bez objašnjenja činjenicu da je furao ružnu. Jer ako nije proračunato, samo iz karijerizma, onda znači da je bio sa Zdenom naprosto zato što je ona bila točno njegova mjera, his league, a čak je i kalkulantski pizdun manje strašna, manje kompromitantna i ranjavajuća slika od običnog jade jadnog, totalnog anti-frajera, koji ne može bolje nego sa Zdenom. Mirek je u stanju proglasiti se karijeristom, samo da ne bi morao priznati istinu: spavao je s rugobom, jer se nije usuđivao približiti lijepim ženama. Sam je sebe procijenio da je za Zdenu, ne za više. Ta slabost, ta bijeda, to je bila tajna koju je skrivao.

Zdena ga podsjeća kakvu je samo ''eksploziju osjećaja'' prema njoj iznosio u tim pismima. Objašnjava si (sav se crveneći): to sam bio na umjetan način izvukao iz sebe, morao sam si nasilu dokazati da to što me vezivalo s njom nije samo slabost i bijeda, nego doista ljubav. Ali opet si laže, jer doista je i bila ljubav. Slabost i ljubav, naime, nisu međusobno isključive. Iako ju je htio izbrisati s fotografija svojega života, nije to bilo stoga što je nije volio, već zato što ju je volio. I to je činjenica koja nam govori da je tek gledanje ''drugim očima'' uzrokovalo da je se Mirek zastidi i ostavi je: tko zna ne bi li još godinama ili decenijama sretno živio s njom, samo da nije imala tako poguban učinak po njegovu društvenu sliku o sebi.


Doduše, i Mišel na jednom mjestu kaže: Imam tu prokletu sreću u četrdeset i četvrtoj godini, a ona se, znam to dobro, tako retko nasmeši običnim smrtnicima. Postoji samo jedna sitnica koja je muti: ne smem nikom živom da je pokažem! Zreo, oženjen muškarac mojih godina, naravno, ako je pametan, može decenijama da održava neku ljubavnu vezu a da za nju niko nikada ne sazna, osim ako mu čitava ta stvar ne udari u glavu i ne izdrži tajnu, pa je sam otkrije. Šta ih, kog đavola, nagoni da se pokažu pred svetom? Sujeta? Dokazivanje da su još u stanju da osvoje daleko mlađe partnerke? Ili im dojadi da se neprestano skrivaju; zažele se javnog poljupca nasred Terazija? Tu, obično, svi amateri naprave grešku. Profesor je sebe smatrao profesionalcem. On će svoju tajnu umeti da sačuva. U redu, ali to samo iz nužde, a da smije – trčao bi pokazati ju, pohvaliti se njome pred svima, tako bi to rado želio; činjenica da ju mora kriti je nepoželjna okolnost, sitnica koja, kaže, muti sreću.






Već sam pisao u drugom kontekstu o Gombrowiczevoj drami Ivona, u kojoj se postavlja pitanje što činiti s ružnom ženom.



Princ Filip se u neku ruku nalazi u situaciji sličnoj Mirekovoj: ograničen je nepisanim pravilom po kojem se smije oženiti jedino lijepom, jer bi ružna predstavljala sramotu. Što kada bi slučajno zavolio ružnu? Da li bi, kao i Mirek, morao postati žrtvom ''drugih očiju'' internaliziranih u samome sebi? Zato se princ/knez pobuni, hoće se emancipirati...

ĆIRIL: Eno nailazi neka vrlo otmjena i izazovna dama. Noge joj nisu loše.
KNEZ: Ne – zar opet? Uvijek jedno te isto? Stalno? Ponovno? (...) Zašto da mi se sviđa samo ona koja je lijepa? Zar mi se ružna ne može svidjeti? Gdje to piše? (...)
KRALJ: (...) Ako je damica lijepa, onda ti se sviđa, a ako ti se sviđa, onda je, dragi... a ako je ružna, onda doviđenja i put pod noge. Zašto komplicirati? To je prirodni zakon, kojem se sâm, među nama govoreći (osvrće se gdje je Kraljica) sa zadovoljstvom pokoravam.
KNEZ: Upravo mi se taj zakon čini idiotski glup, divlje vulgaran, smiješno nepravedan!

I Filip objavi zaruke s Ivonom. Pa ipak, jasno je da on, za razliku od Mireka, svoju rugobicu uopće ne voli, nego da sve to samo iz inata i pobune te osjećaja krivnje. Kad se kasnije javi Inocencije koji obznanjuje da se on i Ivona vole, Filip im se odmah, i rado, uklanja s puta. No međutim se sad Ivona ne čini jako sretna što spada sa samog princa nazad na Inocencija.

INOCENCIJE: Samoljublje me tjera da kažem kako i ona mene voli, samo što se srami to pred vama priznati, jer joj zaista kao objekt ne služim na čast. (Ivoni) Što se praviš – ta nisi jednom rekla da me voliš.
IVONA (šuti)
INOCENCIJE (razdražen): Hajde, što dižeš tako nos! Ako ćemo pravo, taman me toliko privlačiš koliko i ja tebe, a možda čak i manje.
KNEZ: Čujete li?
INOCENCIJE (hladno): Kneže, dopustite da objasnim. Ako sam rekao da je volim, onda sam imao na misli – onako, u nedostatku nečeg boljeg, iz neimaštine, recimo, iz neimaštine...
KANCELAR: Fi donc! Pa kako možete!
INOCENCIJE: Stvar je u tome što su bolje žene, pa čak i one prosječne, neobično teške i neprijazne, a uz nju možeš odahnuti, bar možeš odahnuti, ja njoj nisam gori nego što je ona meni, bar možeš odahnuti od tog neprestanog, neprekidnog natjecanja... od te parade na ovom svijetu. Volimo se jer mi se ona jednako ne sviđa kao ni ja njoj, i tako nema neravnopravnosti.

Michael Douglas: ''svjetski poznata ljepotica'' jer je on time frajer i pobjeđuje u natjecanju.
Mladi Mirek: Zdena kao poraz u igri – ali nepomiren s tim, i dalje želi biti frajer.
Mišel Babić: Una kao pobjeda u igri – ali također ne ispada frajer jer svoju ulovljenu ribu ne smije pokazati.
Inocencije: kapitulirao, pomiren s porazom.

KNEZ: Divim se vašoj otvorenosti!
INOCENCIJE: (...) Ne ostaje nam ništa drugo nego iskrenost. Ne skrivam da se mi zapravo volimo onako... za utjehu... jer ja imam baš onoliko uspjeha kod žena koliko ona ima kod muškaraca.

Profa Mišel govori o jednom specifičnom ''lovu'', koji traje odvajkada, kojeg je neko otpočeo davno pre njegovog rođenja i ostavio mu u zavet da ga nastavi, gonjen čežnjom što mu je pripala kao jedino nasledstvo i grizla mu utrobu svojim upornim, postojanim, nesvarljivim otrovom za koji nema ni protivotrova, ni leka, ni olakšanja. Da? Zbilja? O kakvoj bi se to nesavladivoj čežnji moglo raditi?



Govori dalje profa o tome kako su svi prije njega jurili sublimnu djevojku, a kad bi mislili da su je ulovili, onda su se ženili, pozivali sela i gradove na svadbu da proslave uspešan završetak lova na ženku; pucali u vazduh, bacali jabuke u koje su bili utisnuti dukati, igrali kola, napijali se do besvesti od sreće, a onda bi, često već na samoj svadbi, utvrdili da je ona devojka, neuhvatljiva i ničija, krišom odmaglila bez traga, ostavivši za sobom svoju dvojnicu, koja je, inače, imala iste crte lica, isti hod, kosu, ruke, sve, ali bi uvek neka sitnica odavala prevaru. Bilo je kasno da se ma šta promeni, da se obelodani podvala. Ćutali su, ne odajući nikome kako su prevareni, rađali decu (...) trpeli i tavorili, izigravajući pred svetom muškarce koji više ne love, jer su našli ono što su tražili, ali izdavali bi ih skriveni pogledi upućeni drugim ženama u prolazu – tražili su svoju devojku sve do smrti; neki krišom, drugi javno, pristajući da ih nazivaju bludnicima, sladostrasnicima, kešovanima, manijacima... Ostali su se opijali i tukli dvojnice svoga sna, ubijali šakama i nogama telo koje ih je tako nasamarilo, tražeći da im se otkrije gde je ona koju love a neulovljena je. (...) A ta njihova želja nije se iscrpljivala i smirivala smrću – useljavala se u njihove naslednike, u potomke, i tako, s kolena na koleno, stigla i do profesora Babića, koji se godinama uspešno pretvarao da ga zanima samo karijera, da je razuman i odgovoran otac porodice, a u stvari sve vreme čekao da naiđe devojka koju je izgubio neki njegov daleki predak

Ništa osim izgleda, ljepote! – iz biološke pohote, naravno, ali još i više iz međumuškog natjecanja, pošto se izgled žene iskristalizirao kao kriterij svih kriterija na koji gledaju kolektivne ''druge oči''.



Zbog te devojke su se ubijali, izdavali cara i otadžbinu, menjali veru praotaca, odavali prijatelje i kumove, gubili imetke preko noći, bežali glavom bez obzira na drugi kraj sveta da se oslobode more, da joj izmaknu i nekako se izbave, sve to bez ikakvog uspeha, jer, kada bi im se učinilo da je u blizini, gubili su razum: ako je bratova – tim gore za njega! Otimali je silom ili lukavstvom, dizali bune i opsedali gradove, ostavljajući za sobom pustoš, patnju, razorene domove. "Bože, neka naiđe i neka samo noćas bude moja, ni žaliti!"

Lov na ljepotice – što više ljepotica, po mogućnosti – doslovno postaje pitanje života i smrti, ali ne zbog njih samih (to bi bilo u redu i plemenito), nego zbog drugih muškaraca! Zato što se odražava kao stavljanje svakoga na njegovo pripadajuće mjesto. Biti osuđen na neku koja loše izgleda, u nemoći da se ulovi nešto bolje, znak je poraza, a gubitništvo uvijek boli. Otuda utrobe izjedene žudnjom za ulovom, otuda ubojstva, izdaje, otimanja, bune, opsade, bankroti i razoreni domovi – jer to je pogonjeno sramom, ranjavajućim kompleksima i poniženjem: hoćemo biti face i frajeri i dase i kitovi i lafovi i junačine, nitko ne želi biti identificiran kao jado, papak i bezveznjak.

Ništa ne može tu sociopsihološku bižuteriju tako dobro i iz prve ruke dočarati kao turbofolk bižuterija.



Ja sam ti bila privjesak,
Što se sija, obmana il' kopija,
Tvome srcu, samo bižuterija
Ja sam ti bila privjesak
Što se sija, obmana il' kopija
Što se nosi da se vidi ko je jak

Godine 1941. Ava Gardner je doputovala u Hollywood, na 50 ha kulisa koje su otad predstavljale okvir njenog svijeta. A u tom svijetu na cijeni je (zbog talenta za kreveljenje) bio Mickey Rooney – ''pravi satir i ženama silno neodoljiv''. Ni mlađahna Ava mu nije odoljela – kako to? Pa valjda ne zato što bi kao raskošna ljepotica dušom i srcem bila članica Bob Rock fan-cluba, ljubiteljica ružnjikavih kepeca, već zato što se prebacila u stanovit drugi režim gledanja – gledala je Mickeya drugim očima. Kao kad u Seinfeldu George zaključi da već jednom treba ''postati muškarac''. Odlučuje zaprositi Susan, ženu s kojom je prije hodao, pa govori Jerryju: ''Susan je baš OK. Uostalom, i zgodna je... Zar ne da je zgodna? I ti isto misliš da je zgodna, jel’ da?'' To su te ''druge oči'': sviđa nam se zato što se sviđa drugima.

Avi se Mikić sviđao zato što su je upoznali s istinom da je on drugim ženama ''silno neodoljiv''. (Očito i samo zato. Kad je kasnije doznala da se ovaj kurči okolo njihovim seksualnim životom, komentirala je: pa da, on je možda uživao, ali ja, nebo zna, nisam.) Kobno pitanje koje se tu postavlja: a što ako je svim tim ženama, svakoj pojedinoj, Mikić bio neodoljiv samo zato što su bile upoznate da je neodoljiv ''svim drugim ženama''? Je li privid tu stvarao zbilju?

Ako sam investitor koji želi za svoj projekt odabrati arhitekta najviše razine, kako ću znati takvog prepoznati? Gledat ću koji arhitekti rade najveće projekte, tj. imaju najbogatije investitore, jer ako ti koji si mogu platiti bilo koga, angažiraju baš njih, mora da to nije bez razloga. Poznat je i već otrcan naputak svim wanna-be zavodnicima da mnoge žene privlače ne toliko lijepi muškarci koliko muškarci koji hodaju s lijepim ženama – tobože zato što to garantira nešto o njima (jer ako ta ljepotica, koja može imati bilo kojeg, izabire baš njega, mora da on onda itd.), a zapravo iz golog rivalstva i ženske kompetitivnosti: želim ga zato što ga ti želiš. Da se izrazim marksističkim rječnikom: postaje privlačan ne toliko radi njegove upotrebne, koliko radi gole tržišne vrijednosti. Na dnu svega to može komotno i visiti u praznome, jer da joj budeš poželjan dovoljna je ta prazna ljuska poželjnosti drugima koje su poželjne. Svaka iole ambicioznija cura želi furati nešto što posjeduje tržišnu vrijednost, jer bi time sebi podigla vrijednost – ah, kako bi bilo lijepo da baš ona bude ta koja će svojom ženskom boljošću zavrjeđivati pravo da privatizira nešto što sve žele! Dovoljno je otuda tek jednog rasnog komada nekako zavaljati da stekneš početni imidž tržišno vrijednog; samim time postaješ im svima poželjan jer samim time zadovoljavaš njihovu najstrastveniju potrebu: da uzdižu sebe. (Kome nije poznat onaj fenomen među gimnazijalkama i ostalim šiparicama kad se sve pozaljubljuju u istog dečka, koji je odnekud, kao najviše in ili cool, stekao bazni imidž tržišno vrijednog, tj. ''popularnog'' – zato jer najviše idealnog u traženoj stilizaciji, npr. ako su taj čas u modi reperi, koji je najsavršeniji u reperskom stilu – pa se zna da za njim venu sve druge cure. Pri čemu uopće nije isključeno – standardni mehanizam ostvarujuće moći privida – da svaka pojedina samo zato što sve druge. To je nešto što se sâmo stvara, bršljan koji se plete sam oko sebe. A zgodna je i scena iz Američke pite u kojoj Finchu naglo skoči tržišna vrijednost nakon što plati nekoj $200 da raširi glasine o njemu kao tržišno vrijednom...)



Ali stvarno, kako to pak stoji s muškarcima? Kaže se da boluju od one plitke osobine pretjerane fiksiranosti na izgled kao apsolutnog kriterija privlačnosti. Naravno. Samo – iz kojeg razloga? Nažalost, ne zbog površne ograničenosti na fizičko. Tijelo ljepotice uopće ih neće toliko zanimati u krevetu, koliko na promenadi. Drago im je i nâgo u četiri oka (nije da nije), ali ni približno tako kao kad je skockano pred svima! Zamisli, predlaže jedan Kunderin lik drugome, da možeš birati između dvije mogućnosti: provesti ljubavnu noć sa svjetski poznatom ljepoticom, recimo Brigitte Bardot ili Gretom Garbo, ali pod uvjetom da to nitko ne sazna. Ili je prisno zagrliti i prošetati s njom glavnom ulicom svoga grada, ali pod uvjetom da s njom nećeš nikad smjeti spavati. Htio bih znati točan postotak ljudi koji bi izabrali prvu ili drugu mogućnost.

Možda bi idealan lik za postaviti mu takvo pitanje bio netko kao Michael Douglas. On će znati. Kad je osvajao ''svjetski poznatu ljepoticu'' Zeta-Jones, što mu je više bilo na srcu? Dijeljenje ložnice ili pokazivanje s njom? Ili, da postavimo izvorno pitanje: kad bi morao birati, što bi prevagnulo? U tim godinama? Uopće ne dvojim: rasna Velšanka jest zamamna, ali ni blizu kao mogućnost da pred svijetom bude frajer – ponovo, još jednom! (U tim godinama, nema boljeg načina od furanja ''svjetski poznate ljepotice'' da dokažeš kako još nisi za staro željezo.)



Jer što uopće pretpostavlja taj termin ''svjetski poznata ljepotica''? To znači da je općepoznato kako se dotična na masovnoj razini sviđa drugim muškarcima. Vrlo prosta jednadžba: ako ti polažeš pravo na nešto na što bi i svi drugi muškarci željeli polagati pravo, ti si u muškoj hijerarhiji na vrhu hranidbenog lanca, tj. frajerčina. Da li se ta gospođica doista sviđa i baš tebi kao tebi, i da li ti dovoljno odgovara po svemu? Možda i da, možda i ne, ali to je sad nebitno. Da li se sviđa tebi je marginalija, i redundantan kriterij; da ćeš ju htjeti za sebe dovoljno ti je znati da se sviđa drugima. Najbitnije je zato da mediji objave slike s promenade, dok ju prisno grliš, a u ložnici onda što bude, to je sporedno, to se ne snima.



Ali obrnimo sad uloge: a zašto je Catherine uopće htjela Michaela? Ne moramo se pretvarati da ne vidimo kako po objektivnoj privlačnosti postoji taj jaz među njima, pogotovo s obzirom na veliku razliku u godinama; da nisu baš ista liga. Waaaay out of your league, Mike – to je neiscrpan repromaterijal za zle jezike, ali to je i fakt. Nad njenim jedrim tijelom slini pola planeta, dok za tijelo ostarjelog joj mužića teško da bi se tko baš otimao. Cvatući život i oronuli život. Dakle, otkud? Što vidi u njemu? Zli jezici ponudit će odmah neke neplemenite motive, kao ''samo zbog love'' i sl. Besmislica! Novac, slava, uloge – prebanalno, sve je to ona imala i prije udaje. Mada je točno da za svaku godinu provedenu u braku ''zarađuje'' 2,8 milijuna dolara, uvjeren sam da se ljupka Catherine ipak iskreno zaljubila!

Ali o tome više u nekom od sljedećih nastavaka...