Ima već preko mjesec dana, Biljana Srbljanović se svojim izbrušenim stilom obrušila na neke tamo filistre. Krasan tekst, treba pročitati.
Molit ću za još jedan napor. Izvjesni Filip Šaćirović napisao je sad neki dan kritiku Biljanine kritike.
Dalo mi je misliti...
Ja se – možda čudno, pošto su na prvi pogled međusobno isključivi – slažem i s njim i s njom. Obje perspektive sadrže momente istine.
Posrijedi su tri Amy: Amy-zabavljačica, Amy-umjetnica i Amy-osoba. Biljana glede događaja iz Beograda postavlja antinomiju Amy-zabavljačice (ili Amy-robe) i Amy-umjetnice. Pa poručuje cijenjenom publikumu: ne možete biti sitne duše koje u svojstvu kupaca nisu bile ''ispoštovane'', tj. nisu dobile robu za svoj novac, jer na Amy, koja je umjetnica par excellence, ne možete gledati kao na puku robu, proizvod. Nije Amy Winehouse vreća jabuka, koju ćeš vraćati u supermarket ako se ispostavi da su se ucrvale. Da li je Biljana u tome u pravu? Apsolutno. U pravu je – ako događaj svedemo na taj binom, umjetnost vs. roba. Filip, međutim, uočava da se ne radi o binomu, nego o trinomu, da postoji još jedna Amy osim Amy-proizvoda i Amy-umjetnosti: Amy-osoba. I da Amy-osoba nije isto što i Amy-umjetnica, odnosno da se opet radi o jednoj projekciji, simulaciji, simulakrumu.
Uzmimo paralelu s Van Goghom. Biljana je u pravu kad kaže (suštinski): filistri ste i sitnodušni debili ako se u momentu dok Van Gogh sebi sječe uho (Amy-umjetnica) brinete za sliku koju ste upravo kupili (Amy-proizvod). Filip pak kaže: a možda ipak ne bismo trebali stajati blazirano gledajući kako si Van Gogh sječe uho, ne zato što brinemo za sliku koju smo platili (Amy-proizvod), nego iz onog bazičnog ljudskog refleksa: ''brate, jel tebi dobro'' (Amy-osoba) – možda je prije svega trebalo nazvati hitnu pomoć.
I druga paralela dobro funkcionira: albatros je stradao. Svećenik i gospoda se dive ''svetosti i uzvišenosti'' izmučenog nebeskog stvora. Da li u prizoru stradanja treba staviti naglasak na razlikovanje da li je stradao baš albatros ili obična piletina? Ili ipak treba staviti naglasak na onu elementarniju razinu: netko je stradao. STRADAO! Djevojčici je to svejedno: kakve je vrste ptica; ona se naprosto grozi krvi i stradanja – to joj je najvažnije. To je i pitanje koje je Filip postavio: nije li možda Biljana trebala početi od te činjenice stradanja, pa tek onda s razlikovanjem da albatros nije isto što i piletina.
Je li u pravu? U neku ruku i je.
Da li se bezrezervno slažem sad s njim? Opet ne. Važno je također i to Biljanino razlikovanje, a osim toga, previše javna briga za zdravlje naposljetku ipak nepoznatih osoba (za Amy-osobu) je uvijek pomalo emocionalno suspektna, na rubu kiča.
To je sve skupa dosta složeno. Neka svatko izvlači zaključak za sebe.
Odvažne, bezbrižne, podrugljive, silovite – takve nas želi mudrost (Nietzsche)
Tek kad sam se raspisao u Dnevniku, osjetio sam da i ja imam pero u šaci – čudesno osjećanje koje mi nije dala Ferdydurke ni druga umjetnička djela koja se pišu sama iz sebe... kao van mene... Od tog trenutka pero me počelo služiti... (Gombrowicz)
