pero u šaci

Godine 1941. Ava Gardner je doputovala u Hollywood, na 50 ha kulisa koje su otad predstavljale okvir njenog svijeta. A u tom svijetu na cijeni je (zbog talenta za kreveljenje) bio Mickey Rooney – ''pravi satir i ženama silno neodoljiv''. Ni mlađahna Ava mu nije odoljela – kako to? Pa valjda ne zato što bi kao raskošna ljepotica dušom i srcem bila članica Bob Rock fan-cluba, ljubiteljica ružnjikavih kepeca, već zato što se prebacila u stanovit drugi režim gledanja – gledala je Mickeya drugim očima. Kao kad u Seinfeldu George zaključi da već jednom treba ''postati muškarac''. Odlučuje zaprositi Susan, ženu s kojom je prije hodao, pa govori Jerryju: ''Susan je baš OK. Uostalom, i zgodna je... Zar ne da je zgodna? I ti isto misliš da je zgodna, jel’ da?'' To su te ''druge oči'': sviđa nam se zato što se sviđa drugima.

Avi se Mikić sviđao zato što su je upoznali s istinom da je on drugim ženama ''silno neodoljiv''. (Očito i samo zato. Kad je kasnije doznala da se ovaj kurči okolo njihovim seksualnim životom, komentirala je: pa da, on je možda uživao, ali ja, nebo zna, nisam.) Kobno pitanje koje se tu postavlja: a što ako je svim tim ženama, svakoj pojedinoj, Mikić bio neodoljiv samo zato što su bile upoznate da je neodoljiv ''svim drugim ženama''? Je li privid tu stvarao zbilju?

Ako sam investitor koji želi za svoj projekt odabrati arhitekta najviše razine, kako ću znati takvog prepoznati? Gledat ću koji arhitekti rade najveće projekte, tj. imaju najbogatije investitore, jer ako ti koji si mogu platiti bilo koga, angažiraju baš njih, mora da to nije bez razloga. Poznat je i već otrcan naputak svim wanna-be zavodnicima da mnoge žene privlače ne toliko lijepi muškarci koliko muškarci koji hodaju s lijepim ženama – tobože zato što to garantira nešto o njima (jer ako ta ljepotica, koja može imati bilo kojeg, izabire baš njega, mora da on onda itd.), a zapravo iz golog rivalstva i ženske kompetitivnosti: želim ga zato što ga ti želiš. Da se izrazim marksističkim rječnikom: postaje privlačan ne toliko radi njegove upotrebne, koliko radi gole tržišne vrijednosti. Na dnu svega to može komotno i visiti u praznome, jer da joj budeš poželjan dovoljna je ta prazna ljuska poželjnosti drugima koje su poželjne. Svaka iole ambicioznija cura želi furati nešto što posjeduje tržišnu vrijednost, jer bi time sebi podigla vrijednost – ah, kako bi bilo lijepo da baš ona bude ta koja će svojom ženskom boljošću zavrjeđivati pravo da privatizira nešto što sve žele! Dovoljno je otuda tek jednog rasnog komada nekako zavaljati da stekneš početni imidž tržišno vrijednog; samim time postaješ im svima poželjan jer samim time zadovoljavaš njihovu najstrastveniju potrebu: da uzdižu sebe. (Kome nije poznat onaj fenomen među gimnazijalkama i ostalim šiparicama kad se sve pozaljubljuju u istog dečka, koji je odnekud, kao najviše in ili cool, stekao bazni imidž tržišno vrijednog, tj. ''popularnog'' – zato jer najviše idealnog u traženoj stilizaciji, npr. ako su taj čas u modi reperi, koji je najsavršeniji u reperskom stilu – pa se zna da za njim venu sve druge cure. Pri čemu uopće nije isključeno – standardni mehanizam ostvarujuće moći privida – da svaka pojedina samo zato što sve druge. To je nešto što se sâmo stvara, bršljan koji se plete sam oko sebe. A zgodna je i scena iz Američke pite u kojoj Finchu naglo skoči tržišna vrijednost nakon što plati nekoj $200 da raširi glasine o njemu kao tržišno vrijednom...)



Ali stvarno, kako to pak stoji s muškarcima? Kaže se da boluju od one plitke osobine pretjerane fiksiranosti na izgled kao apsolutnog kriterija privlačnosti. Naravno. Samo – iz kojeg razloga? Nažalost, ne zbog površne ograničenosti na fizičko. Tijelo ljepotice uopće ih neće toliko zanimati u krevetu, koliko na promenadi. Drago im je i nâgo u četiri oka (nije da nije), ali ni približno tako kao kad je skockano pred svima! Zamisli, predlaže jedan Kunderin lik drugome, da možeš birati između dvije mogućnosti: provesti ljubavnu noć sa svjetski poznatom ljepoticom, recimo Brigitte Bardot ili Gretom Garbo, ali pod uvjetom da to nitko ne sazna. Ili je prisno zagrliti i prošetati s njom glavnom ulicom svoga grada, ali pod uvjetom da s njom nećeš nikad smjeti spavati. Htio bih znati točan postotak ljudi koji bi izabrali prvu ili drugu mogućnost.

Možda bi idealan lik za postaviti mu takvo pitanje bio netko kao Michael Douglas. On će znati. Kad je osvajao ''svjetski poznatu ljepoticu'' Zeta-Jones, što mu je više bilo na srcu? Dijeljenje ložnice ili pokazivanje s njom? Ili, da postavimo izvorno pitanje: kad bi morao birati, što bi prevagnulo? U tim godinama? Uopće ne dvojim: rasna Velšanka jest zamamna, ali ni blizu kao mogućnost da pred svijetom bude frajer – ponovo, još jednom! (U tim godinama, nema boljeg načina od furanja ''svjetski poznate ljepotice'' da dokažeš kako još nisi za staro željezo.)



Jer što uopće pretpostavlja taj termin ''svjetski poznata ljepotica''? To znači da je općepoznato kako se dotična na masovnoj razini sviđa drugim muškarcima. Vrlo prosta jednadžba: ako ti polažeš pravo na nešto na što bi i svi drugi muškarci željeli polagati pravo, ti si u muškoj hijerarhiji na vrhu hranidbenog lanca, tj. frajerčina. Da li se ta gospođica doista sviđa i baš tebi kao tebi, i da li ti dovoljno odgovara po svemu? Možda i da, možda i ne, ali to je sad nebitno. Da li se sviđa tebi je marginalija, i redundantan kriterij; da ćeš ju htjeti za sebe dovoljno ti je znati da se sviđa drugima. Najbitnije je zato da mediji objave slike s promenade, dok ju prisno grliš, a u ložnici onda što bude, to je sporedno, to se ne snima.



Ali obrnimo sad uloge: a zašto je Catherine uopće htjela Michaela? Ne moramo se pretvarati da ne vidimo kako po objektivnoj privlačnosti postoji taj jaz među njima, pogotovo s obzirom na veliku razliku u godinama; da nisu baš ista liga. Waaaay out of your league, Mike – to je neiscrpan repromaterijal za zle jezike, ali to je i fakt. Nad njenim jedrim tijelom slini pola planeta, dok za tijelo ostarjelog joj mužića teško da bi se tko baš otimao. Cvatući život i oronuli život. Dakle, otkud? Što vidi u njemu? Zli jezici ponudit će odmah neke neplemenite motive, kao ''samo zbog love'' i sl. Besmislica! Novac, slava, uloge – prebanalno, sve je to ona imala i prije udaje. Mada je točno da za svaku godinu provedenu u braku ''zarađuje'' 2,8 milijuna dolara, uvjeren sam da se ljupka Catherine ipak iskreno zaljubila!

Ali o tome više u nekom od sljedećih nastavaka...