Catherine Zeta Jones i Michael Douglas rođeni su na isti datum (samo s 25 godina razlike): znači, i horoskop radi za njih – sigurno su karakterno srodne duše. Ali jedno naivno pitanje: kakve to sile koincidencije djeluju u višim sferama tržišta ljubavi da je obrazac uvijek taj isti (fizičkom pojavom obavezno biva atraktivan ženski član para)? Zašto je inverzna situacija nezamisliva – neki Brad Pitt u naponu snage, sam bogat i slavan, iskreno se zaljubljuje u ocvalu, mada još uvijek utjecajnu bivšu divu u trećem životnom dobu, s četvrt stoljeća fore, zato što mu je srodna duša?
Čak nam nisu potrebni evolucijski psiholozi u bijelim kutama da nam to objasne.
U Uni Mome Kapora zaljube se preko ušiju jedno u drugo atraktivna 24-godišnja studentica i 20 godina stariji profesor koji joj imponira svojim karakterom, integritetom i visokim intelektualnim te još uvijek i seksualnim kapacitetom. Eto, to je, dakle, ta sreća koju smo toliko dugo čekali! Kako je zapanjujuće jednostavna! Mogu da je dodirnem. Liznem. Ugriznem. Opipam. Pomirišem. Zbog ovakvih lepotica vođeni su dugi, iscrpljujući ratovi; muškarci su se tukli i proslavljali, radili kao robovi, gazili jedni druge, da bi na kraju najveći broj njih dockan stigao do cilja, onda kada im već presuše muda. Imam je u pravo vreme! Stekao sam je stigavši prečicom do lepote, verovatno potpuno slučajno, ali – imam je! istina, možda nezasluženo, ali – imam je! – ona je tu, i to, očigledno, više nije samo puki san pred jutro. I tako, ležeći u zen-sobi, profesor sa osećanjem nadmoći posmatra košmar izvan četiri zida, čiji je sadržaj oplemenila ova lepa studentkinja; sav onaj metež dvadeset i tri sprata niže; univerzitet, akademiju nauka, bitku za katedre i profesorska mesta, godišnje nagrade i spletke, bolesne ambicije – on smireno gleda tu veliku panoramu sveopšteg ludila i žestoku bitku za goli opstanak, za ime, ugled, moć, za sve one stvari pomoću kojih se ti jadnici nadaju da će jednoga dana stići do nekoga kao što je Una.
Konstatirajmo: Mišel, Kaporov profesor, pravo da se dodirne-lizne-grizne-popipa-pomiriši nekoga kao što je Una postavlja za krajnji cilj muške karijere, a poslovni uspjeh i društveni status su tek sredstva kojima se postiže taj cilj – ili, u gorem slučaju, kompenzacije za neuspjeh.
Ali – ali – ali – takve djevojke nije u njegovom životu bilo godinama, mada je profesor uporno osećao da postoji i da je, možda, u blizini. I gle, njegovo strpljenje bilo je na koncu nagrađeno; devojka je stigla sama (verovatno izmorena dugogodišnjom hajkom) i kazala: "Ja sam Una Vojvodić". Imao je! Odjedanput, njemu se učini da je načas spoznao suštinu života, baš kao što u najmrklijoj noći blesak munje osvetli neki skriveni predeo do najmanje sitnice; kako su mu samo smešno i beznačajno izgledali ostali muškarci upetljani u uzaludnu bitku da nešto postignu; besmisleni krug njihovih ambicija, ideja i vlasti – šta im je vredela moć, čak i pod pretpostavkom da je steknu, kada su kao po kazni legali pokraj svojih ružnih, ocvalih žena i budili se zgađeni uz njih, a ne pored Une, koja se upravo protegla poput elegantne mačke i rekla zevajući: "Koliko sam dugo spavala? Zar sam spavala dva sata? Uh, baš mi je lepo s tobom, budalo!"
Kunderina dilema spavanje ili produciranje s Brigitte Bardot je iz Besmrtnosti, a u Knjizi smijeha i zaborava Mirek potraži Zdenu, s kojom je davno ljubovao, da je pita ne bi li mu vratila ljubavna pisma koja joj je onomad pisao. Kao, želi se prisjetiti prošlosti. A zapravo želi nju izbrisati iz svoje prošlosti – jer je se stidi. Mirek je poznati intelektualac u komunističkoj Čehoslovačkoj, a sada ga prate, gone ga, i on osjeća da mu se bliži zatvor. Dok je još na slobodi pokušava urediti sliku o sebi koja će ga naslijediti, a poglavlje sa Zdenom je prioritet. Ponašao se prema svom životu kao kipar prema svojoj skulpturi ili pisac prema romanu. Jedno je od neporecivih prava romanopisca da smije preraditi svoj roman. Ako mu se ne sviđa početak, može ga iznova napisati ili prekrižiti. Ali Zdenino postojanje je Mireku odbijalo taj autorski prerogativ. Zdena je inzistirala da ostane na prvim stranicama romana, i nije se dala izbrisati.
Zašto je se on toliko stidi? Možda zato što je ostala vjerni pobornik režima i dugo nakon što je to izašlo iz mode, čak i po upadu Rusa, pa nekadašnja veza s njom kompromitira njegov sadašnji veliki proturežimski stil? Ali nije to. Zdena mu se zamjerila zbog nečeg mnogo goreg. Bila je ružna. Nakon što je raskinuo s njom, dogodilo se i da mu je u svemu krenulo. Istakao se u znanosti, okusio slavu visokoprofilnog disidenta, uskoro se i vjenčao ženom čija mu je ljepota dala konačnu samosvijest. A kad mu je kasnije jedna ljubavnica, također vrlo lijepa, slučajno nabasala na Zdenu, pitala ga je: – Kako si, molim te, mogao spavati s tom strahotom? Izjavio je da ju je poznavao samo površno, i odlučno je poricao njihovu intimnu vezu. Nastojao je zamesti sve tragove do Zdene, no ona se zavraga jako ponosila tom vezom: Govorila je o njemu uvijek, svugdje, u svakoj prilici. Kada ju je nesretnim slučajem sreo u društvu, nastojala je po svaku cijenu dotaći neku uspomenu koja bi dokazala da ga je nekoć intimno poznavala. Potpuno analogno slučaju kada nam metodom lavine raste tržišna vrijednost jer nas viđaju s ljepoticom, ako nas uhvate s gaborom, to će predstavljati katastrofu za našu tržišnu vrijednost – reputacija će nam se metodom lavine strmoglaviti nizbrdo, na dno igre. Svima je lagao da je ona, sedam godina starija od njega, tada bila moćna i uvažena, pa mu pomagala, gurala ga, upoznavala s utjecajnim ljudima – kao, samo zato je bio s njom: bio je teški karijerist. Sve, samo da ne mora ostaviti bez objašnjenja činjenicu da je furao ružnu. Jer ako nije proračunato, samo iz karijerizma, onda znači da je bio sa Zdenom naprosto zato što je ona bila točno njegova mjera, his league, a čak je i kalkulantski pizdun manje strašna, manje kompromitantna i ranjavajuća slika od običnog jade jadnog, totalnog anti-frajera, koji ne može bolje nego sa Zdenom. Mirek je u stanju proglasiti se karijeristom, samo da ne bi morao priznati istinu: spavao je s rugobom, jer se nije usuđivao približiti lijepim ženama. Sam je sebe procijenio da je za Zdenu, ne za više. Ta slabost, ta bijeda, to je bila tajna koju je skrivao.
Zdena ga podsjeća kakvu je samo ''eksploziju osjećaja'' prema njoj iznosio u tim pismima. Objašnjava si (sav se crveneći): to sam bio na umjetan način izvukao iz sebe, morao sam si nasilu dokazati da to što me vezivalo s njom nije samo slabost i bijeda, nego doista ljubav. Ali opet si laže, jer doista je i bila ljubav. Slabost i ljubav, naime, nisu međusobno isključive. Iako ju je htio izbrisati s fotografija svojega života, nije to bilo stoga što je nije volio, već zato što ju je volio. I to je činjenica koja nam govori da je tek gledanje ''drugim očima'' uzrokovalo da je se Mirek zastidi i ostavi je: tko zna ne bi li još godinama ili decenijama sretno živio s njom, samo da nije imala tako poguban učinak po njegovu društvenu sliku o sebi.
Konstatirajmo: Mirek je Mišelov doppelgänger – imperativ da pored sebe mora imati baš ljepoticu za njega nije nego sredstvo, a cilj je društvene, statusne prirode: izgradnja laskavog imidža nekoga doraslog lijepim ženama (umjesto da bude zadnji papak).
Doduše, i Mišel na jednom mjestu kaže: Imam tu prokletu sreću u četrdeset i četvrtoj godini, a ona se, znam to dobro, tako retko nasmeši običnim smrtnicima. Postoji samo jedna sitnica koja je muti: ne smem nikom živom da je pokažem! Zreo, oženjen muškarac mojih godina, naravno, ako je pametan, može decenijama da održava neku ljubavnu vezu a da za nju niko nikada ne sazna, osim ako mu čitava ta stvar ne udari u glavu i ne izdrži tajnu, pa je sam otkrije. Šta ih, kog đavola, nagoni da se pokažu pred svetom? Sujeta? Dokazivanje da su još u stanju da osvoje daleko mlađe partnerke? Ili im dojadi da se neprestano skrivaju; zažele se javnog poljupca nasred Terazija? Tu, obično, svi amateri naprave grešku. Profesor je sebe smatrao profesionalcem. On će svoju tajnu umeti da sačuva. U redu, ali to samo iz nužde, a da smije – trčao bi pokazati ju, pohvaliti se njome pred svima, tako bi to rado želio; činjenica da ju mora kriti je nepoželjna okolnost, sitnica koja, kaže, muti sreću.
Već sam pisao u drugom kontekstu o Gombrowiczevoj drami Ivona, u kojoj se postavlja pitanje što činiti s ružnom ženom.
Princ Filip se u neku ruku nalazi u situaciji sličnoj Mirekovoj: ograničen je nepisanim pravilom po kojem se smije oženiti jedino lijepom, jer bi ružna predstavljala sramotu. Što kada bi slučajno zavolio ružnu? Da li bi, kao i Mirek, morao postati žrtvom ''drugih očiju'' internaliziranih u samome sebi? Zato se princ/knez pobuni, hoće se emancipirati...
ĆIRIL: Eno nailazi neka vrlo otmjena i izazovna dama. Noge joj nisu loše.
KNEZ: Ne – zar opet? Uvijek jedno te isto? Stalno? Ponovno? (...) Zašto da mi se sviđa samo ona koja je lijepa? Zar mi se ružna ne može svidjeti? Gdje to piše? (...)
KRALJ: (...) Ako je damica lijepa, onda ti se sviđa, a ako ti se sviđa, onda je, dragi... a ako je ružna, onda doviđenja i put pod noge. Zašto komplicirati? To je prirodni zakon, kojem se sâm, među nama govoreći (osvrće se gdje je Kraljica) sa zadovoljstvom pokoravam.
KNEZ: Upravo mi se taj zakon čini idiotski glup, divlje vulgaran, smiješno nepravedan!
I Filip objavi zaruke s Ivonom. Pa ipak, jasno je da on, za razliku od Mireka, svoju rugobicu uopće ne voli, nego da sve to samo iz inata i pobune te osjećaja krivnje. Kad se kasnije javi Inocencije koji obznanjuje da se on i Ivona vole, Filip im se odmah, i rado, uklanja s puta. No međutim se sad Ivona ne čini jako sretna što spada sa samog princa nazad na Inocencija.
INOCENCIJE: Samoljublje me tjera da kažem kako i ona mene voli, samo što se srami to pred vama priznati, jer joj zaista kao objekt ne služim na čast. (Ivoni) Što se praviš – ta nisi jednom rekla da me voliš.
IVONA (šuti)
INOCENCIJE (razdražen): Hajde, što dižeš tako nos! Ako ćemo pravo, taman me toliko privlačiš koliko i ja tebe, a možda čak i manje.
KNEZ: Čujete li?
INOCENCIJE (hladno): Kneže, dopustite da objasnim. Ako sam rekao da je volim, onda sam imao na misli – onako, u nedostatku nečeg boljeg, iz neimaštine, recimo, iz neimaštine...
KANCELAR: Fi donc! Pa kako možete!
INOCENCIJE: Stvar je u tome što su bolje žene, pa čak i one prosječne, neobično teške i neprijazne, a uz nju možeš odahnuti, bar možeš odahnuti, ja njoj nisam gori nego što je ona meni, bar možeš odahnuti od tog neprestanog, neprekidnog natjecanja... od te parade na ovom svijetu. Volimo se jer mi se ona jednako ne sviđa kao ni ja njoj, i tako nema neravnopravnosti.
Michael Douglas: ''svjetski poznata ljepotica'' jer je on time frajer i pobjeđuje u natjecanju.
Mladi Mirek: Zdena kao poraz u igri – ali nepomiren s tim, i dalje želi biti frajer.
Mišel Babić: Una kao pobjeda u igri – ali također ne ispada frajer jer svoju ulovljenu ribu ne smije pokazati.
Inocencije: kapitulirao, pomiren s porazom.
KNEZ: Divim se vašoj otvorenosti!
INOCENCIJE: (...) Ne ostaje nam ništa drugo nego iskrenost. Ne skrivam da se mi zapravo volimo onako... za utjehu... jer ja imam baš onoliko uspjeha kod žena koliko ona ima kod muškaraca.
Profa Mišel govori o jednom specifičnom ''lovu'', koji traje odvajkada, kojeg je neko otpočeo davno pre njegovog rođenja i ostavio mu u zavet da ga nastavi, gonjen čežnjom što mu je pripala kao jedino nasledstvo i grizla mu utrobu svojim upornim, postojanim, nesvarljivim otrovom za koji nema ni protivotrova, ni leka, ni olakšanja. Da? Zbilja? O kakvoj bi se to nesavladivoj čežnji moglo raditi?
Govori dalje profa o tome kako su svi prije njega jurili sublimnu djevojku, a kad bi mislili da su je ulovili, onda su se ženili, pozivali sela i gradove na svadbu da proslave uspešan završetak lova na ženku; pucali u vazduh, bacali jabuke u koje su bili utisnuti dukati, igrali kola, napijali se do besvesti od sreće, a onda bi, često već na samoj svadbi, utvrdili da je ona devojka, neuhvatljiva i ničija, krišom odmaglila bez traga, ostavivši za sobom svoju dvojnicu, koja je, inače, imala iste crte lica, isti hod, kosu, ruke, sve, ali bi uvek neka sitnica odavala prevaru. Bilo je kasno da se ma šta promeni, da se obelodani podvala. Ćutali su, ne odajući nikome kako su prevareni, rađali decu (...) trpeli i tavorili, izigravajući pred svetom muškarce koji više ne love, jer su našli ono što su tražili, ali izdavali bi ih skriveni pogledi upućeni drugim ženama u prolazu – tražili su svoju devojku sve do smrti; neki krišom, drugi javno, pristajući da ih nazivaju bludnicima, sladostrasnicima, kešovanima, manijacima... Ostali su se opijali i tukli dvojnice svoga sna, ubijali šakama i nogama telo koje ih je tako nasamarilo, tražeći da im se otkrije gde je ona koju love a neulovljena je. (...) A ta njihova želja nije se iscrpljivala i smirivala smrću – useljavala se u njihove naslednike, u potomke, i tako, s kolena na koleno, stigla i do profesora Babića, koji se godinama uspešno pretvarao da ga zanima samo karijera, da je razuman i odgovoran otac porodice, a u stvari sve vreme čekao da naiđe devojka koju je izgubio neki njegov daleki predak
Ništa osim izgleda, ljepote! – iz biološke pohote, naravno, ali još i više iz međumuškog natjecanja, pošto se izgled žene iskristalizirao kao kriterij svih kriterija na koji gledaju kolektivne ''druge oči''.
Zbog te devojke su se ubijali, izdavali cara i otadžbinu, menjali veru praotaca, odavali prijatelje i kumove, gubili imetke preko noći, bežali glavom bez obzira na drugi kraj sveta da se oslobode more, da joj izmaknu i nekako se izbave, sve to bez ikakvog uspeha, jer, kada bi im se učinilo da je u blizini, gubili su razum: ako je bratova – tim gore za njega! Otimali je silom ili lukavstvom, dizali bune i opsedali gradove, ostavljajući za sobom pustoš, patnju, razorene domove. "Bože, neka naiđe i neka samo noćas bude moja, ni žaliti!"
Lov na ljepotice – što više ljepotica, po mogućnosti – doslovno postaje pitanje života i smrti, ali ne zbog njih samih (to bi bilo u redu i plemenito), nego zbog drugih muškaraca! Zato što se odražava kao stavljanje svakoga na njegovo pripadajuće mjesto. Biti osuđen na neku koja loše izgleda, u nemoći da se ulovi nešto bolje, znak je poraza, a gubitništvo uvijek boli. Otuda utrobe izjedene žudnjom za ulovom, otuda ubojstva, izdaje, otimanja, bune, opsade, bankroti i razoreni domovi – jer to je pogonjeno sramom, ranjavajućim kompleksima i poniženjem: hoćemo biti face i frajeri i dase i kitovi i lafovi i junačine, nitko ne želi biti identificiran kao jado, papak i bezveznjak.
Ništa ne može tu sociopsihološku bižuteriju tako dobro i iz prve ruke dočarati kao turbofolk bižuterija.
Ja sam ti bila privjesak,
Što se sija, obmana il' kopija,
Tvome srcu, samo bižuterija
Ja sam ti bila privjesak
Što se sija, obmana il' kopija
Što se nosi da se vidi ko je jak