Quebec: Hotel de Glace / Ice Hotel / Ledeni hotel
20.02.2016.Probudili smo se tog jutra na kraljevskom krevetu hotelske sobe u centru grada. Bez terora sata. Jutarnji alarm jedna je od najdražih gnjavaža koje se ukidaju na odmoru. Mali korak za naviku, veliki za raspoloženje. Pogledamo se i nabacimo osmijehe, svjesni da nas čeka novi dan avantura. Provjerim mobitel, vani je -14. Odlično, znači opet uskačem u hlače za boardanje i tople čizme. Volim Kanadu! Što se dogodi ljudima kroz odrastanje da prestanu voljeti snijeg? Možda postoje i klinci koji ga ne vole? Postoje li? Ok, nakon (relativno) toplog Toronta, ledene Ottawe i hladnog Montreala, shvatio sam da kanadska hladnoća i nije tako nepodnošljiva, osim kad zapuše vjetar. S obzirom na ovdašnje mnoštvo jezera impozantnih veličina, vjerujte mi, hrvatski "hladni" vjetar u usporedbi djeluje kao fen. Izvadiš li ruku iz rukavice na -20 (ili niže) sa snažnim vjetrom, prisjedne ti i fotkanje mobitelom, premda traje svega nekoliko sekundi. Nadobudnik kakav jesam, radije sam se žrtvovao pa fotkao, znajući da ću trebati materijal za putopisni blog. Osim altruizma i dobrobiti za svoje čitatelje, veselio sam se i opravdanju potrebe za vrućom čokoladom prvom prilikom. Za zagrijavanje. Po mogućnosti s poljupcem ruma.
Tog dana odlučili smo posjetiti Ice Hotel. Zapravo, originalni Ice Hotel je prvi izgrađen u Švedskoj, pa, poštujući njihovo ime, ovo u Quebecu zove se Hotel de Glace. Sveznajući google otkrio nam je lokaciju, nabrzinu smo doručkovali ostatak humusa, sira, slanih krekera i čokoladnih keksa od jučer, kupili karte za javni prijevoz i otišli. Po dolasku prvotna skepsa: veliko parkiralište, nekakva drveno-staklena prizemnica u pozadini... Čekaj, zar je to Ice Hotel? To je preporuka moga kanadskog frenda iz Toronta za nešto što "moram vidjeti"?!? Ok, uđemo unutra, neko predvorje s dvije kase i fotkama ledenih soba je ondje. Ulaz se plaća oko 20 $ po osobi, s obrokom nekih 30 $, dok je noćenje u hotelu od 360 $ naviše. Znači, ulaz s obrokom je optimalan. Dobiješ i kuhani ručak, dok u Kanadi za 10 $ inače možeš pojesti sendvič ili hamburger. Uđemo, prođemo kroz neki parkić i evo ga, sad napokon vidimo što je to toliko posebno...
Hotel de Glace na ovoj se lokaciji gradi već 16 godina zaredom. Ove je godine izgrađen od 30.000 tona snijega i 500 tona leda. Led uglavnom naručuju iz prehrambene industrije, od ekipe koja ima mogućnost izrade tih velikih ledenih blokova od pitke vode. Površina 3.000 kvadratnih metara, strop visine do 7 metara (gotički stil kako bi masa držala stabilnost), 44 spavaće sobe, a temperatura je unutra konstantnih -5 celzijevaca. Zvuči hladno, ali ne bi toliko naplaćivali noćenje da je zbilja neugodno. Pa kako su riješili problem? Dakle, vani su vruće kade, tj. jacuzziji, gdje se gosti navečer brčkaju pod zvijezdama, oblacima ili padajućim snijegom. Zatim se ravno iz kade ogrnu u deku ili ogrtač i odjure u svoj krevet. Konstrukcija kreveta napravljena je od leda, ali gore je madrac, tople deke, vreća za spavanje prostrta na krevetu i još vreća za spavanje u kojoj osoba spava. Može i dupla, za dvoje, ako žele. S obzirom da i ja volim spavati u hladnom prostoru, ali u toplom krevetu, mogu zamisliti da noćenje na ovaj način i nije tako loše. Osobito ako si s fizički privlačnom osobom, partnerom, i ako ste raspoloženi za dobro staro zagrijavanje tijela fizičkom akcijom. Jacuzzi zagrije tijelo prije spavanja, a vreća za spavanje konzervira toplinu kroz neko vrijeme, zatim vlastita tjelesna temperatura preuzima riječ. Ako postaje hladno, znam kako bih se ja snašao. Zasigurno najveselijim načinom zagrijavanja.
Svake se godine svaki ledeni hotel, logično, otopi – stoga u Quebecu računaju na zatvaranje negdje u ožujku. Svake je godine određena tematika uređenja interijera hotela. Ove su godine (2016.) to bile rijeke. Svaku je sobu radio drugi umjetnik, s drugim idejama, skulpturama, rezovima u ledu i snijegu. I svaka je prekrasna. Ledeni šank, ledene skulpture, čak i ledene čaše (kalup se može kupiti u suvenirnici na izlasku pa ih možete doma i sami izrađivati), iz kojih, dakako, ne možete piti vruću kavu. Restoran je odmah pokraj hotela, toaleti su izvan hotela (normalni u restoranu ili oni plastični kemijski odmah pokraj soba), postoji i kapelica za vjenčanja desetak metara dalje, također ledena, i također prekrasna. Svake godine drugačija. Čuli smo za anegdotu o gospođama koje, unatoč upozorenjima, na vjenčanje dolaze u potpeticama pa imaju laganih problema po ledu. Riskiraju ozljede za otmjenost. A dobro, svatko bira svoje...
U predvorju Hotela de Glace postoji i ledeno drvo jabuka, sa smrznutim jabukama unutar grana, hotel ima zabavan ledeni tobogan koji kliže ko lud, ice-bar s kapacitetom 300-tinjak osoba, prostore za druženje, plesni podij, odlična je zafrkancija... Bili smo u posjetu tijekom dana, ali nesumnjivo je življe navečer. Ovisno o klijenteli gostiju. Led je ukrašen osvjetljenjem u boji, naravno LED lampicama jer ne emitiraju toplinu. Upravo sam skužio kako je u našem jeziku LED rasvjeta odličan izraz za ovu svrhu. Ha-ha. Btw, za onaj ručak u sklopu cijene pojeli smo nešto u stilu naših studentskih menzi: juhu, špagete bolognese i desertić. Zadovoljavajuće.
Hotel de Glace nalazi se nekih sat vremena vožnje gradskim busom od centra, tj. staroga dijela grada Quebeca. Sve do posjeta Quebecu, najljepši grad koji sam u životu vidio bio mi je Stockholm. Ljepši je i od Pariza, Londona, Berlina, Istanbula, Toronta i svega ostaloga što sam posjetio. To je moje subjektivno gledište, dakako, svaki grad ima svoje prednosti i divote. Navodim osobno mišljenje, uglavnom bazirano na arhitekturi i ozračju grada. Kada bih ocjenjivao ljubaznost ljudi, sigurnost i dobrodošlicu koju sam iskusio, od svega na svijetu bilo koji kanadski grad daleko prednjači. Kanađani su upravo takvi kakvima mislim da bismo svi trebali biti i kako bi svijet trebao funkcionirati. Pristojnost i uljuđenost na svakom koraku, u svakoj prilici, od svake osobe. Quebec je nevjerojatno lijep grad, francuski dragulj na sjevernoameričkom kontinentu, koji mi je zakomplicirao izbor najdražih destinacija. Posjetiti ga u zimskom periodu je stvarno poput prave bajke. Premda smo ondje bili u siječnju, ostavljene su božićne dekoracije diljem grada, a uz snijeg sve zajedno daje zimsku idilu. Tako da, ukoliko se zimi nađete u Kanadi, i ukoliko ste u provinciji Ontario ili Quebec, definitivno preporučujem posjet samome gradu Quebecu i provjerite Hotel de Glace. Rezervirajte si minimalno tri dana u Quebecu kako biste sve stigli obići i proučiti. Preko interneta se da pronaći jeftini smještaj, mi smo tri noći u hotelu u centru grada, s kraljevskom sobom i velikim krevetom platili 200-tinjak kanadskih dolara ukupno. Kanada je skupa, ali uz malo truda i proučavanja, čak i mi Hrvati možemo proći odlično i u skladu s našim mogućnostima.
Oznake: Ice Hotel, Quebec, Hotel de Glace, Canada, Kanada, ledeni hotel
komentiraj (0) * ispiši * #
Ottawa
01.02.2016.Moj posljednji blog iz Kanade, budući da ovaj tjedan odlazim. :(
Ležim na kauču s MacBookom u rukama koji sam kupio ovdje za upola cijene od hrvatske. Općenito tehnologiju, aute, odjeću i mnoge stvari u Kanadi možeš kupiti puno povoljnije nego tamo. Uz višestruko bolje plaće nimalo me ne iznenađuje konzumeristički kapitalistički način života. Mali se broj ljudi stoga zamara tuđim problemima; što je s jedne strane odlično, dok s druge strane zna biti i loše (u smislu konformizma i odbijanja prihvaćanja skromnosti za globalno dobro). Mislim na kritiku kapitalizma i odnos prema manje uspješnim zemljama, ali to je druga tema i nije osobina svih Kanađana, već samo nekih, mahom konzervativnijih. Stoga, pustimo to za sad. Možda napišem blog o konervativcima, nafti, kanadskom dolaru, fraktaciji škriljevca, okolišu i kapitalizmu nekom skorom prilikom...
Ottawa je, prema riječima Torončana :) "dosadan grad". Pretpostavljam da se pritom referiraju na noćni život, barem zimi. Za one koji ne znaju, Kanada je dvojezična zemlja, premda je francuski službeni jezik jedino u pokrajini Quebec. Stoga je, zbog prijepora između frankofonog Montreala i engleskog Toronta, kao glavni grad Kanade izabrana upravo Ottawa, taman negdje na pola puta, premda je manji grad od oba. Kao fol, dvojezičan je, ali se engleski koristi puno više (pssssst, nemojte reći Francuzima, ionako žele referendumom odvojiti pokrajinu Quebec od Kanade). U Ottawi živi manje od milijun stanovnika. Vrlo je organiziran i uređen grad, a to me, kao i drugdje u Kanadi, potpuno oduševilo.
Grad je toliko planski uređen da postoji čak i ograničenje na visinu gradnje zgrada. Zato nema ogromnih nebodera poput ostalih gradova. No, nemojmo se zanositi napuhanim pričama o prevelikoj organizaciji poput nekih koje sam čitao i govore kako "u Kanadi nema bljuzge po ulicama" i bla-bla. Ima bljuzge puno više nego u Hrvatskoj. Slabo je ikoga briga za puno snijega. Snijeg je po cesti, pločnici su često zakrčeni nakupinama snijega i nikoga nije briga. Upravo kako i treba biti jer su ljudi puno opušteniji. Prošao sam velike kanadske gradove i nigdje snijeg nije počišćen kako neki Hrvati maštaju. Ipak, ljudi u redovima čekaju autobus, službenici za šalterima rade svoj posao, sustav funkcionira. Ljudi su u potpunosti smireni i strpljivi, svugdje se poštuje red, pravo prednosti, ali i strpljivost prema sporijima.
Baš smo dosta zadnjih dana puno pričali o ovdašnjoj policiji. Svi su sugovornici tu i tamo zaustavljeni od policije. Nitko nije platio kaznu za prebrzu vožnju. Nigdje nema kamere ili "zasjeda" zbog brze vožnje. Ako te policajac ulovi da prebrzo voziš, osobito ako nisi kažnjavan, dobit ćeš usmenu zamolbu da ne juriš toliko. Ako si pak pijan, druga je pjesma. Ako si bezobrazan, pijan, ako bahato odgovaraš policajcu, ne daj bože da se pozoveš na neko poznanstvo u smislu svojeg bivanja "iznad pravila", dobivaš lisice na ruke i u ćuzu. U ovom sustavu nikoga ne zanima tko si ni čiji si. Ako si kriv, kriv si! Predivno i pravedno. Policajci su svi, doslovno svi, u odličnoj formi, i svi su prilično pametni i obrazovani. Svi u policiji imaju odlične plaće, a da bi uopće postali policajcima moraju imati dobar prosjek u školi, moraju imati određeni broj sati dobrovoljnog rada za zajednicu ili potrebite, moraju proći testove inteligencije i psihotestove i pokazati se na svim područjima. Kakva razlika od nekih balkanskih primitivaca bez pameti, osjetljivosti i izvan ikakve fizičke spreme. Ovdje su murijaci mahom nabildani ljudi dobre volje koji ti pristupaju otvoreno i spremno za pomoći. Svim su ljudima s kojima sam pričao pojmovi nepotizam, reketarenje, ucjene i mito potpuno izvan konteksta prihvatljiva ponašanja i nitko se ne može prisjetiti nekog primjera kada se takvo što dogodilo. Događa se u politici, rijetko, i takve greške se sankcioniraju doživotno, a povjerenje se može izigrati samo jednom. Uviđamo li kakvu razliku u razini civilnoga napretka?
Još je jedna genijalna stvar ovdje, koja će mi prilično nedostajati u Hrvatskoj. Ljudi te nikada neće pitati (osim ako želite raspravljati iz radoznalosti i doznati nešto više) koje si religije ili koja ti je politička preferencija. Ako ne želiš razgovarati o politici ili religiji - ne moraš uopće! Sumnjam da uopće znaju nabrojiti puno svojih političara. Sustav funkcionira i ljudi imaju svojih briga i preokupacija. Kanada je kulturološki puno raznovrsnija od Hrvatske i ljudi se uglavnom druže sa sebi sličnima. Bijelci su tako s bijelcima, crnci s crncima, ali ako si dobra osoba, svugdje si prihvaćen. U Torontu sam se tako prvo nalazio s jednom Ukrajinkom pa sam brijao s istočnjacima, a poslije s crnkinjom i družio se s crncima, uglavnom s karipskog područja. Ukoliko si otvorena osoba, svudgje si dobrodošao. Zajebancija i humor. Odlična stvar za upoznavanje drugih kultura. Ottawa je pak, za razliku od Toronta, daleko više bjelački grad prema prosjeku rase stanovnika. Kao i u svim kanadskim gradovima, sve je puno restorana svih mogućih svjetskih kuhinja.
Svaki je kanadski grad specifičan po nečemu što ga najviše razlikuje od ostalih, a za Ottawu kažu da je to grad sportova i vanjskog aktivnog života. Upravo zato mi se i najviše sviđa! Pušači - ako mislite dolaziti u Ottawu, neće vam biti ugodno! Živjela Kanada! Nema pušenja nigdje u zatvorenom prostoru, zabranjeno je čak i na dosta vanjskih prostora, od ulica, parkova, stanica... Zato je nama nepušačima ovo raj! A gotovo nitko ne puši. Štoviše, kad bolje promislim, nisam upoznao nijednog pušača iz Ottawe. Upoznao sam puno osobnih trenera, rekreativnih hokejaša, atleta, cross-fittera, biciklista i ostalih sportaša. Grad je izgrađen na principu puno zelenila i otvorenih prostora, nema skučenosti. Imaju najveće svjetsko klizalište Rideau Canal, koji je pod zaštiom UNESCO-a, dužine 202 km. To je ustvari kanal gdje se smrzne voda i kad je par tjedana vanjska temperatura ispod -10 do -15 stupnjeva, ispeglaju led i otvore klizalište za javnost. Besplatno. 0-24. Plaćaš jedino najam klizaljki ako trebaš, ali većina mladih Kanađana imaju svoj par klizaljki. Premda je Ottawa prilično zamrznuta u zimskom periodu, s temperaturama do -30 (i niže), preko ljeta je temperatura +30 (i više) i grad je prepun svih mogućih aktivnosti - od kupanja na jezeru do svih mogućih vanjskih sportova.
Imam toliko toga što bih još mogao napisati i reći, ali obećao sam samome sebi da ću ove postove držati što kraćima. Napisat ću samo najbitnije stvari. Pa, eto, po mojem skromnom mišljenju i iskustvu, ovo su najbitnije stvari što se tiče Ottawe. Hrana, kultura, muzeji... Sve ću to nekom drugom prilikom. Vrijeme je da se bacim na učenje jer me odmah po povratku u Hrvatsku čekaju ispiti.
Kanadi ću za sada sa slomljenim ligamentima ramena (posljedica mog jadnog pokušaja hokeja) reći samo doviđenja jer se sigurno mislim vratiti. U posjet ili zauvijek, ovisi o mojoj odluci nakon završetka fakulteta. S obzirom na ovo predivno iskustvo funkcionirajućega sustava i odmaka od hrvatskog trabunjanja o komunistima, religiji, mafiji ili imigrantima, ipak bih rekao da je vjerojatnije da ću se preseliti. No, o tom potom - ljubav je najvažnija stvar u životu: možda se zaljubim u Hrvatskoj i baš me briga za sve. A možda dođem s njom ovdje. A možda je nađem kad se vratim u Kanadu. A možda su u šumi...
Oznake: ottawa, Kanada, sport i zabava
komentiraj (0) * ispiši * #
Jezik nasilja
28.01.2016.Pozdrav iz Kanade! Sve mi je normalnije govoriti "vani je toplo, danas je samo -5 stupnjeva", ma koliko mi to bilo čudno kad se sjetim hrvatskog konteksta i da mi -5 zapravo nikad prije nije bilo baš ugodno. Jednako tako, nevjerojatno mi je čudno ufurati se u hrvatsku realnost iz kanadskog konteksta. Čitam o novom ministru kulture, novom ministru branitelja, premijeru, o novoj Vladi... I sve više me lovi nelagoda time što se vraćam u onaj kaos. S druge pak strane, osjećam uzbuđenje i izvjesnu sreću: vraćam se ekipi, obitelji, poznanicima, poslovima koje obožavam, vraćam se završiti faks i novim izazovima.
Svako te putovanje učini pametnijim i svestranijim, ali nisam mogao ni pomisliti koliko će me kanadsko iskustvo obogatiti. Proputovao sam puno, upoznao toliko ljudi i toliko različitih kultura s kojima sam provodio tjedne zajedno. Mislim, znao sam da ću stjeći puno iskustva jer sam prirodno otvoren novostima i lako me prihvaćaju u sve kontekste zbog prijateljskog pristupa. Upravo je nevjerojatno koliko je čovjek u Kanadi siguran i izvan bilo kakve situacije nasilja. Najveće nasilje koje vidim je kako se trogodišnjak ponaša prema psu jer ne zna bolje.
Pa me, od početne euforije, danas lovi grč u želucu zbog povratka u Hrvatsku. Vraćam se u borbu. Nemrem reći da nisam spreman, ali jednostavno ne volim sukobe. Radije ću ispasti pička nego se sukobljavati. Ali ne dam se zlostavljati. Tako me naučio stari, i bio je u pravu. "Treniraj, budi uvijek na maksimumu. Sukob uvijek probaj izbjeći, ali ako ne možeš, onda budi onaj koji će pobijediti!". I tako sam od djetinjstva trenirao borilačke sportove. Naučio sam se braniti. Nažalost, bilo je fizičkih sukoba više nego sam želio. Ali nikad nisam bio onaj poraženi. Dobio sam batina, ali druga strana je uvijek završavala puno gore. Je li mi žao ako sam ikome nanio bol? Ni malo, naprotiv! Svi s kojima sam se potukao sami su to tražili.
Cijelog se života također naoružavam karakterom. A malo kasnije i znanjem. Zvuči banalno i blesavo poput filma Bore Leeja ili neke naivne spike iz borilačkih filmova iz 80-ih... "Budi dobar i bori se za pravdu", ne? :)
Sve što ja znam o životu je da je zapravo jednostavan. Nije lak, ali je jednostavan. Svi smo mi bića, dio prirode, dio planeta Zemlje, a komplicirane stvari su zapravo ljudska izmišljotina. Umjetna tvorevina. Samo se makneš iz konteksta vlastite percepcije i opis situacije je zapravo jednostavan, ma koliko nekome u glavi inače djelovalo komplicirano. Banaliziram jer svijet i jest banalan. Ok, barem ja ziher želim biti jednostavan. Onome koji želi biti kompliciranim život je sigurno isto takav. Nek im je sa srećom, dapače, svatko ima pravo na svoj izbor.
Uglavnom, moja se jednostavnost ne svodi na binarni sustav da nešto mora biti crno ili bijelo, za ili protiv. Naime svjestan sam da primjerice ljudska spolnost nije binarna. Netko je hetero, netko je gay, netko je žena u muškom tijelu, netko je cura koja izgleda kao dečko kojoj se sviđaju dečki koji su zarobljeni u ženskome tijelu, netko ne želi uopće odabrati spol, netko ima dva spola, netko je transvestit, netko je transseksualac, netko se želi pretvoriti u Barbiku, netko se pali na jastoge... Neka im je svima svoja sreća, osim ako imaju namjeru zlostavljati ikoga (osobito djecu) ili rušiti tuđu sreću, pa čak i slobodan izbor. Za one koji se petljaju u tuđi izbor nemam razumijevanja i za kažnjavanje takvih sam.
Ok, da se vratim na temu, premda, ako slijedite moj tijek misli, uvidjet ćete kako je sve povezano. Jednom sam prilikom bio u Purgeraju s frendovima, plesao s jednom super zgodnom frendicom i napili smo se kao prasad. Taj dan je bio otkazan Thompsonov koncert na Trgu ako se dobro sjećam. Uglavnom, moja super zgodna frendica i ja krenuli smo na wc pišati jerbo smo isplesali dušu i bili pijani. Hodao sam iza nje i, jebiga, gledao joj u dupe. A kaj sad, predivno dupe pa gledaš kako se ziba dok hoda, normalno je to. I to predivno dupe ispred mene odjednom biva zaklonjeno muškom rukom koja ga gnječi, onako svojski, kao komad mesa. Frendica se okrene, pogleda me u čudu i veli "Dino!", a ja ju gledam u čudu i velim "pa nisam ja". Okrenem se i vidim nekog ćelavog majmuna, velikog poput mene, u kožnjaku stoji s frendovima i smije se. Velim mu ja "a jesi seljačina..." i bam! - najednom vidim šiltericu kako mi leti s glave. Onako pijan krenem po šiltericu, kad opet čujem puk, bum i skužim da me frajer udara po glavi, a ja sam prepijan da se snađem. Viknem mu "ok, dosta!", ali kreten i dalje udara. Jebem ga ja agresivnog. Taman vidim šiltericu i zgrabim je kad me netko ulovi s leđa i doslovno me nosi van. Pa koja pizda sad?
Redari izbacili majmuna i mene iz kluba i ja im objašnjavam da se nisam tukao, da ja samo hoću ići na wc i da sam čak i pišnuo u gaće od stresa i nužde, al mi je lakše jer sam našao šiltericu. Oni meni govore nek idem doma, ja njima kako uopće nisam problematičan, poznajem gazde, često dolazim, fin sam momak i odjednom mi opet odleti šilterica. Majmun me udara s leđa. Pomislim si kaj će biti sa mnom ako padnem... Pukne mi film, okrenem se, napokon mi se razbistri slika, šakom ga pogodim u jetru i u trenu kad se prignuo ja iz sve snage udarim šakom u uho! Tako je puklo da su svi stali. Frajer padne na pod, oči prema gore, vidiš samo bjeloočnice i trza se po podu kao riba. Dotrče mu frendovi, šamaraju ga - nema reakcije... Rekoh mu "sjeti se toga kad idući put šlataš cure vani". Redar mi veli da se odmah izgubim ako ne želim probleme jer mora zvati hitnu i muriju. Zgrabim šiltericu i štura. Idući dan na roštilju kod staraca šou program. Lice mi je bilo u svim duginim bojama, a iz nosa i uha zgrušana krv. Trebao sam reagirati prije nego me toliko unakazio. Mama kuka, tata se smije, brat gleda. A jebiga, ispričam im kaj je bilo i objasnim da se ziher ne bih tukao da nisam morao.
E, sad... Poanta ove priče nije da se samo hvalim. Mislim, ja pišem blog pa se, uz najveću volju za samokritičnost, ziher prepustim neobjektivnosti i nekakvoj samodopadnosti, ali želim istaći nešto bitno, iza čega stojim 100 % jer sam se jako puno puta uvjerio u to: NE MOŽEŠ IZBJEĆI SVAKI SUKOB!
Nikad se nisam pošorao jer sam tako želio, nisam izazivao frku, nekome srao, glumio baju ili zagorčavao život. Štoviše, više puta sam nakon prvih udaraca rekao "evo, ti si frajer, ja sam pička, ajmo sad svi doma" samo da izbjegnem ono čega se bojim. Bojim se šore. Još se više bojim samoga sebe i tog bijesa koji izbije i iznenadi me. Drugi ja. Dakle, izbjegavam sukob baš pod svaku cijenu! Ali ne želim biti onaj kojega će netko cipelariti. To nikad nisam iskusio, a potukao sam se protiv mnogih, pa i protiv skupina majmuna.
Odvratne priče s tučnjavama su zapravo opet vrlo jednostavne. Imaš budale koji izlaze van s namjerom da se potuku. Upoznao sam dečke koji su znali ići van tući se. Nije bitno s kime i gdje, našli bi nekoga i radili sranje. I koliko god ti bio pacifist i želio razumom ili razgovorom riješiti problem, ne ide. Nemoguća misija. Zato je bolje biti spreman. Ako nisi velik, imaj neko pomagalo, ali razbij primitivca da nauči lekciju. Nasilnici ne poznaju drugi jezik osim nasilja. Ako primitivcu dopustiš da te porazi, tko zna gdje će stati u gaženju. Ti kreteni nemaju zdrav razum. Inače ne bi bili kreteni.
Pa sad da se vratim na hrvatsku realnost... Kako neki idiot vani iskorištava svoju fizičku nadmoć da bi zlostavljao druge, tako isto neki bahati političari iskorištavaju svoju nadmoć kako bi ostali iznad zakona i građanske osude. I dok god se svi samo pokoravaju, ove će budale gaziti. Hrvatski je narod već više puta cipelaren i bojim se da ćemo najgore batine tek dobiti. I nevjerojatno mi je da su ljudi spremni čučnuti se i prihvatiti cipelarenje uz jadikovke kako se ne možemo obraniti. Potpuni idioti rade budale od nas, a mi smo pacifisti koji brbljaju i pokušavaju ih pozvati na zdrav razum, što ne ide.
E sad, druga je priča stoje li iza tih nasilnika bogataši koji su se kladili na nešto pa će zaraditi, ili bogataši koji samo žele poslušnost silom, a možda su naši političari samo tipični zlostavljači-idioti koji se iživljavaju kako bi ti ukrali novčanik. Može biti hrpa kombinacija. Pritom nas uvjeravaju kako je život kompliciran; seksualnost, kao i sve ostalo (prema njihovom) je dio binarnog sustava, dakle ili si s njima ili protiv njih, ili si Hrvat ili komunist.
Ovo zadnje mi je prilično uvrjedljivo i gadljivo jer nisam komunist, nitko od mojih nikad nije bio komunist, Hrvat sam, a oni gotovo zahtijevaju da se pojam Hrvat i budala izjednači. Da potvrdiš svoje hrvatstvo moraš biti poslušan njihovoj ideologiji. Moraš binarno izabrati jesi li Hrvat (slušati svaku njihovu glupost) ili si protiv Hrvata. Potvrditi kad te gazda pita. Po meni Hrvat znači da si rođen u Hrvatskoj, kao i tvoji roditelji, ili se osjećaš Hrvatom. Koga briga. Uostalom, nisi ništa bolji od Šveđanina, Litvanca, Kanađanina, Srbina ili bilo koga drugoga. Malo putuj i upoznaj ljude pa ćeš vidjeti puno boljih ljudi od nekih kretena koji te okružuju u vlastitoj zemlji, a tvrde da su najbolji. Ne znam u čemu je velik uspjeh biti pripadnikom nekoga naroda gdje si rođen. Ajde da uspiješ postati pripadnikom naroda s kojim nemaš veze, to još i kužim kao osobni uspjeh. Rođen u Hrvatskoj, ali želiš preseliti u Australiju pa kad postaneš Australac osjećaš neki uspjeh. Super, svaka čast, sretno! Ali biti ponosan jer si pripadnik naroda gdje si rođen?!? Pf, pa da glupane: jesi Hrvat! Jesi Srbin! Jesi Španjolac. Štogod, postigni nešto novo u životu, ne ponavljaj uporno gdje si se rodio kao veliki uspjeh. Hoćeš biti velik čovjek? Napravi nešto za dobrobit drugih. Budi netko tko je unaprijedio svijet na pošten način, da drugi mogu slijediti tvoj primjer. Pokaži što je tvoja veličina time da pomakneš čovječanstvo u boljem smjeru. A ne kao ministar koji je radio "u najboljoj namjeri ZA SEBE"! Majmune primitivni, samo za sebe i znaš raditi... U tome i je problem: netko te stavio na poziciju gdje trebaš raditi za druge!
Upravo su iz tog ponosa i unutarnjeg nasilja ustaše i četnici jednaki. Da je četnik rođen u Hrvatskoj bio bi ustaša. Da je ustaša rođen u Srbiji bio bi četnik. Zadojeni su ponosom zbog stvari koje nisu nimalo pozitivne, samo mržnjom prema nekome drugome. Uh uspjeha... To je taj jezik nasilja. Nasilnici gledaju i znaju samo za sebe!
Da sažmem misao svega ovoga: nasilnici ne shvaćaju drugi jezik osim jezika nasilja!
Time što se pokoravaš možeš samo doći do vlastita cipelarenja. Zato me lovi grč zbog povratka u Lijepu Našu Silovanu. U carstvo nasilnika. A mrzim sukobe, kao i svatko normalan.
Oznake: Hrvat, Hrvatska, Kanada, ustaše, komunisti, nasilje, strah, politicari
komentiraj (0) * ispiši * #
Toronto
25.01.2016.U Kanadi ću biti još nekih 10-ak dana. Barem u ovome navratu. A sve mi se čini, s obzirom na retardiranu hrvatsku realnost koja izgleda još bizarnije promatranom s distance od 7.500 km, da bih se, kad završim faks, mogao ovdje trajno preseliti. Hrvatska nesumnjivo postaje vrlo čudna zemlja, ali neću o politici u domaji, već sam odlučio ovaj put pisati o kanadskim gradovima. Napravit ću stoga seriju izvješća. Iz mojeg osobnog iskustva. Krenimo s prvim:
Toronto
Grad u kojemu sam studirao i tako proveo najviše kanadskog vremena. Također i najveći grad u Kanadi. Broj stanovnika oko 3 milijuna unutar GTA (Greater Toronto Area). Ime mu potječe od riječi tkaronto, izraza plemena Irokeza kojima je to značilo "drvo u vodi". Kad je grad tek osnovan u 18. stoljeću, zvao se York. Toronto ima nadimak Mali New York. Puno ljudi ne zna, ali značajan broj američkih serija i filmova snima se u Torontu, koji uglavnom u tom slučaju glumi New York. Puno je jeftinije snimati im u Kanadi nego u Americi. Moraju samo pripaziti da se u kadru ne pojavi CN Tower, njihov televizijski odašiljač, poznati toranj koji je donedavna bio najviša građevina na svijetu (prije nego je izgrađen Burj Khalifa u Dubaiju). :)
Pogled s tornja je nenadjebiv. Upoznao sam tipa koji živi u jednom neboderu na 53. katu, a s tornja sam jedva našao uopće područje s tim "neboderčićima". Biti na 450 metara visine ljudske građevine i gledati prekrasan Toronto zbilja je iskustvo za pamćenje. Na donjoj razini (350 metara) ima stakleni pod. Hahaaa, ludnica! Gore smo se frendica i ja satima zafrkavali. Možeš skakati po staklenom podu.
Kanada je druga po veličini zemlja u svijetu, a po broju stanovnika tek 37. U Kanadi živi otprilike 10 puta manje stanovnika nego u SAD-u. Nekih 30-35 milijuna naspram 300 i kusur milijuna. Pod vječnim su pritiskom SAD-a u mnogim segmentima, osobito medijski. Toronto je najmultikulturalniji grad u Kanadi. U svakodnevnom životu čini se kako nijedna rasa ne prevladava brojem nad ostalima. Sustav multikulturalnosti funkcionira odlično, bolje od bilo kojeg drugog mjesta na svijetu koje sam posjetio. Cijela je Kanada vrlo sigurna zemlja, gdje se čovjek osjeća i više nego dobrodošao, a ljudi su kulturni i pristojni do najviše granice. Nisam nikad imao dojam da je ta pristojnost i srdačnost lažna, a budući da dolazim iz Hrvatske, često sam bio iznenađen njihovim strpljenjem i željom za pomoći - od običnih ljudi pa do svih zaposlenika svakoga sektora (privatnog i javnog). Nijedno loše iskustvo, čak ni da sam vidio trunku bezvoljnosti osobe koja je na poslu u interakciji s drugim ljudima. Pitao sam neke ljude kako su došli do te razine pristojnosti i uljudnosti u komunikaciji, odgovorili su: otpuštanjem bezobraznih. Eto načina!
Toronto bih opisao kao centar za biznis Kanade. Banke, ekonomija, posao, poduzeća, burza, mediji, carstvo interakcije. A kaj je s izlascima? Neki mladi ljudi opisuju čak i Toronto kao dosadnjikav, tvrdeći da je bolja zabava u New Yorku. Pa dobro, jasno. New York je preko puta i uspoređuju se. Moje iskustvo izlaženja vodi do zaključka da mladi previše briju na Drake-a i nekakvu modernu glazbu, uglavnom baziranu na trap i sličnim mješavinama popa, techna, rapa i elektronske produkcije koju baš ne volim niti cijenim. Puno bolji doživljaj je u glazbeno određenim tematskim mjestima poput country, hip hop, soca, reggae, rock, metal i ostalih prostora koji ne ciljaju na svaku šušu, već na ljubitelje svojega stila. Tamo možeš upoznati ljude koji stvarno cijene glazbu koju preferiraju. Jedna mi je cura rekla u klubu gdje su vrtjeli uglavnom trap da je to njoj gangsterska glazba. Onak, ostao sam iznenađen. Ja sam uvijek to doživljavao kao ispade kvazi-repera kojima se ne da ili ne znaju repati pa izgovaraju riječi u prvoj puževoj brzini uz pomoć autotune-a i ostalih pomagala kojima se trude zadovoljiti potrebe pop kriterija komercijalnog smeća kako bi bili prihvatljivi svakoj budali koju ne zanima ikakva dublja priča ili smisao glazbe. Nije da se ima išta za cijeniti: glupi tekstovi, preseravanja, nikakve vještine, niti zrnca talenta. Ali dobro, ako je to njima gangsterski, nek im je sa srećom. Možda i je, nije baš da pratim gangstere. Zvuče opasno kao sterilizirani pekinezeri u psećem parku ako se mene pita. Uglavnom, od takvih sam klubova ubrzo odustao zbog dosade. No, priznajem da sam možda zatucani old skul reper koji sere po nečemu što ne razumije, prihvaćam svoj odmak kao pristranog promatrača. Svejedno, moram popljuvati nešto što mi je toliko jadno. Kako bilo da bilo, kao i drugdje, komercijala se svodi na uniformiranost i jednoličnost.
Cijene i život... Vrlo zanimljiva tema. Naime, standard je puno veći nego kod nas. Mlada ekipa zarađuje oko 15-20 tisuća kuna mjesečno bez puno frke. Neki manje, neki više, dakako. Minimalac je nekih 50 kuna na sat, a to je obično za konobare. No, napojnica je u svakom restoranu i kafiću obvezna. Ako ne ostaviš minimalno 10-15 % iznosa računa napojnice, uvrijedio si čovjeka. Poručuješ da nisi zadovoljan uslugom. Većina ekipe zato ostavlja oko 20 % iznosa računa. I nema iznimke da ne ostaviš napojnicu. Možeš si misliti onda koliko love se dobije samo na napojnicama. Konobare uglavnom studenti. Cijena benzina vrlo brzo varira. Ujutro je oko 3.80 kune za litru, popodne 4 kune. I dalje manje nego upola naše cijene. Zato je hrana skupa. Vani nemreš popit pivu ispod nekih 40-50 kuna. Sendvič ili hamburger isto tako. Kanađani jedu puno brze hrane. Stanovanje je skuplje nego kod nas, i to dosta. U Torontu teško možeš naći jednosoban stan ili samo sobu s wc-om i kuhinjom ispod 4.000 kn. To je neki minimum. Može se naći i za 3 tisuće mjesečno, ali teško. Plaće dobivaju dvotjedno. Bez minute kašnjenja. Objašnjavao sam im hrvatski sindrom kašnjenja plaće i nikako ne razumiju da je netko negdje prisiljen na to. Dojam mi je kako većina njih zarađuje 100-150 kuna na sat. Za instruktore joge sam vidio oglas na faksu gdje nude 250 kuna na sat. E sad, plaće su velike, ali je hrana čak i u dućanu skupa. Ono, kilu jabuka platiš 30 kuna, kruh 20 kuna, kilu lososa minimalno 150, ali zna biti i 250 kuna (pa i više), glavicu zelene salate 30 kuna i tak... Postoji i američki dućan Costco gdje je pak sve puno jeftinije nego u Hrvatskoj. Ak si pametan, možeš jebeno uštedjeti i zaraditi. Uglavnom, standard je bolji. Neki će ljudi reći da je to drugačije, da nije ni ovdje lako, bla, bla, i istina je - ovdje ima nekih poreza, osiguranja na stvari i gluposti kojih smo mi pošteđeni - ali, brate mili, svi ovdje imaju novu odjeću, dobre aute i putuju kad im se sprdne. Osim toga, ako zabriješ raditi možeš se brzo odvojiti od staraca. I možeš jako dobro zaraditi. Samo ako si usmjeren. Ako imaš strast prema kuhinjskim gumicama, možeš uspjeti i s time. Da sam barem imao priliku raditi... To ću probati kad završim faks. Rad bez dozvole nije zajebancija jer ako te ulove deportiraju te s vječnom zabranom povratka. Zato sam se snašao s par poslova koje sam radio preko interneta. Zaradio siću, ali barem nešto.
Zabava je skupa. Upad na koncert u nekoj rupi od prostora plaćaš 100 kuna bez pardona, karte za tekme kreću od 150 kuna nadalje, ali idu do par tisuća kuna. Odjeću možeš naći svih marki i svega što ne postoji kod nas puno jeftinije i bolje nego u Hrvatskoj. Elektronika, osobito Apple je jeftinija, i to dosta (iako je u SAD-u još jeftinije). Beats slušalice primjerice, sve poznate i skupe marke elektronike i bilo kakve robe ovdje nude za puno manju cijenu nego u Hrvatskoj. Duplo jeftinije. Auti su jeftiniji. Namještaj je jeftiniji, i imaju Ikeu.
Kave se ne piju po kafićima. Nema sjedenja na kavi i pušenja. Kave se naručuju u Starbucksu ili Tim Hortonsu (to je kanadski hokejaš koji je otvorio lanac kafića). Nisu to kafići kao u Hrvatskoj. Ne pijem kavu pa se ne kužim u to, ali znam da piju kave u velikim kartonskim čašama koje nose sa sobom. Kavu plaćaju 20-30 kuna. I sve su neke svemirske, imaju jedno 5 pridjeva u imenu. Grande chocco mocca ekstra latte venti pizda strinina. Tako nekako meni zvuči prosječna narudžba. Pušenje je svugdje zabranjeno. Blagoslovljena Kanada, to mi je jedan od najdražih faktora. Neke zgrade na sebi imaju natpis koliko metara moraš biti udaljen od zgrade da smiješ zapaliti. Pušenje je zabranjeno i na svim stanicama javnoga prijevoza, pa čak i u parkovima. Uživam u tome (jebiga pušači, sorry). Pušači ne krše pravila. Nigdje. Nikad. Čak ni na privatnim tulumima.
Sve je ovdje komodificirano. Sve je pretvoreno u robu. Čak i ljudi. Konzumacijom kave pokazuješ gdje pripadaš. Starbucks je, naravno, kul i ti si "faca". Ako kavu uzimaš u Tim Hortonsu, onda si štedljiv ili imaš slabije prihode... Nije toliko kul. U svakom kafiću, u svakoj rupi, na svakom ćošku imaš za kupiti i jelo, barem sendvič ili neke slastice. Čak su i ljudi u velikom dijelu roba. Konzumacijom potvrđuješ da si ljudsko biće. Tako pripadaš. Nisam dobio dojam da me itko prosuđivao prema robi koju nosim (neopterećen sam time), ali sam se uvjerio kako ljudi traže partnera koji će se uklopiti u već unaprijed stvoren kalup.
Neke su stvari pak besplatne. Ono što mi je super - nigdje ne plaćaš vodu iz pipe i nigdje nećeš platiti wc! To je fakat odlično, ionako plaćaš sve drugo pa te barem puste na miru da obaviš nuždu i uzmeš si vode kad god hoćeš. Čak i piše na nekim rashladnim pipama da je voda ljudsko pravo. Meni genijalno jer ionako pijem gotovo isključivo vodu. Znao sam po cijeli dan ne potrošiti skoro ništa.
Kanađani se štite od Amerikanaca. Kanadski se sadržaj u medijima posebno štiti. S obzirom da preko 90 % Kanađana žive uz granicu s SAD-om, imaju točno određenu količinu kanadskog sadržaja koja se mora poštivati u medijima da ne bi bili preplavljeni američkim sadržajem. To mogu ugrubo svesti na 60 % kanadskog sadržaja, koji je definiran prema 4 kategorije, ali neću sada ići toliko u detalje. Bitno je samo reći da nisu ljubitelji Amera i da su kroz povijest s njima vodili čak i veće ratove na području Kanade. Oporavili su se i ne zamaraju se time više. Imaju trenutno, po meni, najzanimljiviji sastav vlade na svijetu. Neusporedivo s Hrvatskom.
Mladi ljudi su politički puno manje opterećeni od nas. Imaju potpuno druge preokupacije u životu. Studirao sam ovdje pa sam uspio vidjeti i njihovu vlastitu kritiku kapitalizma, kojega smo (barem na našem faksu) prilično kritički raščlanili. Kanada je, za razliku od neoliberalističke Amerike, zemlja koja se zasniva na temelju liberalnog pluralizma. Umjesto otvorenog tržišta i pobjede najmoćnijih individualaca, umjesto deregulacije i ostalih osobina koje propagira SAD, Kanada se bori za jednako pravo glasa svih uključenih skupina. Protiv despotizma najmoćnijih pojedinaca. Utoliko je veća sreća među mladim Kanađanima što je maknuta višegodišnja konzervativna vlast. Konzervativci, dakako, podržavaju neoliberalizam. Bio sam ovdje u izborno vrijeme i liberalni Justin Trudeau je brutalno potukao konzervativca Harpera. Pobijedili su s dvostrukom većinom. Slavio sam s ekipom i divio im se s grčem u želucu zbog nadolazećih hrvatskih izbora koji su uslijedili par mjeseci poslije, a pretpostavio sam kako bi mogli završiti. I eto što sad imamo. Nasreću, od svih Hrvata koje sam upoznao u Kanadi nitko ne glasuje. Malo sam im objasnio kako nam je doma pa su dodatno utvrdili svoje stajalište da se glupo miješati u politiku zemlje iz koje su otišli i o kojoj ne znaju više gotovo išta bitno. Nisam naišao na onaj čangrizavi paranoični desničarski dio hrvatske dijaspore. I bolje. Poštedjeli smo se sukoba.
Uglavnom, vrijeme je da ovaj blog privedem kraju. Ponovno me ponijelo pa sam se raspisao. U svakom slučaju, imate li ikada prilike posjetiti Torontno, definitivno preporučujem da odete još i do slapova Nijagare, kao i u najveći kanadski zabavni park Canada's Wonderland. Sve je to u neposrednoj blizini Toronta. Odite na tekmu bejzbola i navijajte za Blue Jayse, odite na šicu i navijajte za Raptorse, ali nemojte ići na hokej i navijati za Maple Leafs jer su stvarno loši. :)
Ozbiljno, kupio sam si Maple Leafs čarape i svi su me pitali zašto kupujem robu te grozne momčadi koja nikad ne pobjeđuje. Stvarno, koliko sam pratio hokej ovdje, nijednom ih nisam vidio da su pobijedili.
Oznake: toronto, Toronto Blue Jays, Toronto Maple Leafs, Toronto Raptors, Kanada
komentiraj (0) * ispiši * #
karma, ljudi...
23.01.2016.Ottawa, 23. siječnja 2016.
Vani je -8, upravo sam otrčao 3ipo kilometarsku turu s frendovima, otuširao se i odlučio napisati blog. Imam sat-dva vremena prije daljnjih aktivnosti. Ovaj put pišem na novoj domeni, da vidim kako funkcionira hrvatski opskrbljivač virtualnim prostorom. Upravo me prosvijetlila ideja da bih u ovome blogu mogao malo pisati o ljudima. A kanadsko me iskustvo fakat oborilo s nogu u interakciji s drugima. Ok, općenito obožavam ljude i ne mogu se načuditi budalaštinama kojih je pun internet: izjave kako su životinje bolje od ljudi, kako nas treba pogoditi komet, ili kako smo svi u falusu. Crna perspektiva depresivaca ili plačipički koji uglavnom ne znaju preuzeti odgovornost za vlastite postupke. Brijem da je to refleksija vlastitog života ljudi koji nisu u stanju biti pravedni prema drugima, pomoći nekome, napraviti nešto za druge, uočiti tuđe vrline, inspirirati druge, potaknuti pozitivu, biti istinski dobra osoba i slično... Zato i takav crni pogled na sve, zato i sumnja u tuđe namjere. Nije uvijek tako, ali uglavnom je. Idemo malo prikazati drugačiji pristup.
Hajde da krenem od najsvježije pozitive, samo od zadnjih 10 dana... Teško mi je uopće sažeti dobra iskustva. Smješten sam kod super frenda, koji ima super obitelj, u super kući, sa super zajebancijom, super idejama, zajednički se dogovaramo oko aktivnosti, svi imamo energije napretek tako da nam se stalno nešto radi. Samo da je akcija: bilo da idemo na trčanje, klizanje, trening vani ili doma, u šetnju, na tulum, u kino... Sportski duhovi svi odreda. Već je sam entuzijazam faktor koji neke ljude koči jer su aktivni i poticajni poput mrtve kobile pa mi je jasno da im je život dosadan. No dobro. Frend mi je, prije moga dolaska ovdje, bio samo jedan od dražih poznanika iz Hrvatske. Ništa više od toga, iskreno. Ali jedan od onih ljudi za koje odmah skužiš da je čista pozitiva i otvoren inteligentan um. To se skuži već i po samoj zajebanciji s nekime. Kužiš da je energija osobe dobra i otvorena. Kako sam ovdje kod njega već skoro mjesec dana, postao mi je, bez pretjerivanja, poput brata. Popričamo u vezi svega: od cura, savjeta za vezu, iskustava, prehrane, sporta, politike, života, povijesti, zemljopisa, Hrvatske, Kanade, filmova, glazbe, igara, životinja, etike, morala, duhovnosti, pa sve i do retardirane zajebancije s prđenjem, politički nekorektnim forama, lošim ukusom i seksualnim aluzijama. Za mene je to definicija brata. Biti do kraja nezreo ako nas to veseli, ali znati svoje znanje i imati stavove u vezi najozbiljnijih stvari. Promišljati o svijetu i životu. Biti retardiran i filozofičan bez zadrške. On uči od mene, ja od njega. Ne znam kome ili čemu zahvaliti točno za priliku upoznavanja takvih osoba, ali to je, po meni, nešto najvrjednije na svijetu. Zbog ljudi je svijet lijepo mjesto.
Zatim frendica koju sam pozvao ovdje u Kanadu. Nevjerojatno, ali istinito, dopisujem se s nekoliko dragih ljudi iz Hrvatske i jedne sam noći sanjao tu prijateljicu, idućeg jutra je pitao želi li doći u Kanadu. Odgovorila je "da" i došla za nekih 10-ak dana. Od njezina dolaska prošlo je već 10 dana i danas je odletjela natrag u Hrvatsku. A iskustvo opet - nevjerojatno! Jednostavno jednostavan odnos - bez kompliciranih sranja, bez drame, bez posebnih zahtjeva, bez puno pitanja i problema... "Hoćeš doći? Organizirat ću za nas dvoje putovanje kanadskim obližnjim gradovima, bit će zakon! Podijelit ćemo troškove, a putovanje je valjda bolje udvoje!", ona se slaže sa svime i, eto, sad imamo sjajne uspomene... Ottawa, Montreal, Quebec... Šetnje, hrana, proučavanje, razgovori, zajebancija... Genijalno! Niti u jednom trenutku nije bilo napetosti, očekivanja ičega, čekanja druge osobe, jednostranog zamora šetnjama ili nedostatka energije, glupih situacija, nedostatka tema za razgovor, neslaganja u vezi planova, odabira načina prehrane ili ikakvih sranja. Cura ne voli šoping, što više reći? A barem se ovdje može nakupovati svega i svačega što u Hrvatskoj niti ne postoji. No, na istoj smo valnoj duljini: koliko je sve to fora, toliko se nas to uopće ne tiče. Jebeš konzumerizam! I tako smo se dobro našli da smo se fakat uveseljavali i ispunili si vrijeme smijehom i radošću.
Onda Jean! Jean! Čovječe, kako opisati takvu unikatnu osobu? Dečko kojeg smo ona i ja upoznali u Hrvatskoj na jednom glazbenom gostovanju gdje sam ja vodio program, ona pjevala, a on otplesao neki ples i ostavio me u čudu. Rekao je tada (ja sam mislio u zajebanciji) da mu se javim kad dođem u Kanadu. Javio sam mu se i organizirao susret s popisom stvari za posjetiti, a koji mi je složio frend Kanađanin koji vrhunski poznaje povijest i kulturu svijeta, a ponajviše Kanade. No, taj naš dragi domaćin, Jean, je jedan od najluđe originalnih ljudi koje sam u životu upoznao. Tip je rođeni Kanađanin, ali je Azijat, Tajlandskog porijekla. Govori tečno 4 jezika: francuski, engleski, španjolski i laoski. A sad najzanimljiviji dio: tip je lud za Hrvatskom!!! Razumije hrvatski. Učio je ruski jezik pa razumije slavensku skupinu, ali, pazi sad: on je instruktor plesa, a najviše ga je oduševio HRVATSKI FOLKLOR! Prije nego je ikad došao u Hrvatsku! Otkrio je našu kulturnu baštinu slučajno i navukao se do daske. Proučava hrvatski folklor, naučio je pjesme, plesove... On nama s mobitela pušta svoje najdraže hrvatske pjesme i pjeva ih. To je nadrealan prizor. Azijat u Kanadi pjeva hrvatski etno. Usto, tip je chef, glavni kuhar u jednom finom restoranu, povremeno radi u drugom restoranu, sam si plete kape i šalove, završio je fakultet za prevoditelja i štedi novac kako bi se jednoga dana mogao preseliti u Hrvatsku. Već je živio u Francuskoj, Kanadi, SAD-u, provodio mjesece na putovanjima kroz Europu, Aziju... Tip je usto i materijal za filmski lik: bio je godinama vegetarijanac koji je radio kao glavni kuhar u steak houseu. Pekao najfinije odreske i bifteke, a jeo povrće. Naš dragi domaćin Jean nam je organizirao smještaj u Montrealu za 2 noći i 3 dana kod frenda u novoizgrađenom stanu. Nije nam dopustio da potrošimo ijedan dolar. Vodio nas je po najzanimljivijim restoranima, svakoga dana druga kuhinja iz drugog dijela svijeta, bio izvrstan turistički vodič, prošetao kilometre i kilometre s nama, sve nam pokazao, objasnio, ispričao povijest, družio se s nama, objasnio nam kuharske tajne... Čak nas je i toliko napio u irskom pubu da smo na kraju svi pjevali s nekim Srpkinjama irske pjesme, a pića smo točili u sebe kao Cigoši na karminama iz filma Zdrpi i briši. To što sam doživio stavljam u pretinac "nikad ne zaboravi" memorije u glavi. A Jeanu, kad dođe u Hrvatsku, dugujem najluđe iskustvo. Tip želi vidjeti otoke. S obzirom da imam firmu za prijevoz i poznajem ogroman broj ljudi, mislim da ću mu uspjeti vratiti jednakom mjerom. Premda je tip bio toliko sretan i uzbuđen samim time što se druži s Hrvatima da je to bilo naprosto teško za povjerovati.
Spomenut ću još samo par ljudi vezanih uz moje kanadsko iskustvo. Jedna predivna cura, rođena Kanađanka hrvatskog porijekla, koju sam upoznao preko cure frenda koji živi u Švedskoj. S tipom sam zajedno radio na Radiju 101 prije nekoliko godina. Danas je on u Švedskoj, ja u Kanadi, a sestrična njegove cure me je doslovno spasila. Koje kombinacije. Samo nam je razmijenio kontakte i rekao da joj se javim, da je cura odlična. Počeli smo komunicirati preko fejsbuka, i to kao potpuni stranci, prije nego sam došao ovdje. Skužili smo se opet isprve! Neki ljudi tako brzo kliknu kao da ih poznaješ godinama. Bez nje bih bio u teškom financijskom sranju. Naime, dobio sam stipendiju za fakultet, ali hrvatsku stipendiju, koja nije dovoljna niti za smještaj ovdje. Na kampusu je smještaj 800 dolara na mjesec, jedno 200-250 dolara više od moje stipendije. Odbio sam tu ponudu i odlučio riskirati da se sam snađem. Mjesecima bezuspješno. I to je njihova cijena bez hrane, interneta i telefona. Općenito je smještaj u Kanadi jako skup. Ona je garantirala za mene i našla mi smještaj kod hrvatske obitelji, zadnji dan prije moga dolaska - a oni su pak bili toliko dobri da su mi rekli da s njima jedem tri obroka dnevno koje ionako sebi spremaju. Sve to u cijeni smještaja. Rekli su da ne žele Hrvate jer Hrvati nisu disciplinirani i puno puše, ali kad su doznali koliko se cijeli život borim protiv pušenja i koliko to mrzim, odmah su pristali. Karma. Od svoje ušteđevine sam skupio za ostale potrebe osim stanovanja i hrane, a neku sitnu ekstra lovu sam zaradio i na internetu. Ista ta super cura šetala je sa mnom višesatne šetnje Torontom, proveli smo zajedno sate i sate u razgovorima, filozofiji, savjetima, iskustvima... Sportašica, profesionalna umjetnička klizačica. Obožavam aktivne ljude! Valjda me onaj zdrav duh u zdravom tijelu fascinira. Upravo jednako kao i s mojim hrvatsko-kanadskim bratom, ona je sestra koju nikada nisam imao! A gospođa kod koje sam bio smješten je bila stvarno kao prava majka. Kad te netko strpljivo čeka skoro mjesec dana za drugu stanarinu jer ti je banka zakomplicirala transfer love, znaš da je posebna osoba. Bez ijednog prigovora. Rekla mi je "znala sam ja da buš ti platil, vidi se to na osobi".
Jedna stvar je bitna sa svim ovim ljudima u životu: nikad ne iznevjeriti! Ako želiš da te prati pozitiva, a ja to mogu jako dobro posvjedočiti, nikad ne iznevjeri druge ljude! Zato se treba stalno preispitivati i gledati vlastito ponašanje i djela iz što neutralnije perspektive. Ima šupaka u životu, ima lažnih ljudi, ima onih koji će te iskoristiti, ali život se mora živjeti na drugi način - ne oprezan zbog šupaka, već otvoren i pozitivan zbog dobrih ljudi. Ako se zatvoriš i postaneš šupak i sam zbog ostalih, upravo njima donosiš pobjedu. Svijet onda ima jednog šupka više! A upravo je to jedan velik problem u Hrvatskoj, ako se mene pita. Ima previše ljudi koji su, kako obično kažu, razočarani i poučeni lošim iskustvima postali šupci i sami. Iskreno, ne ne poznajem ih jer izbjegavam takve ljude. Nabasam na njih i brzo ih se rješavam. Zato sam i u Hrvatskoj okružen genijalnim ljudima, ekstra pozitivcima, podržavamo se koliko god možemo. Mislio sam da nigdje neću naići na takvu količinu dobrih ljudi. Bogami, bio sam u krivu! I to kako! Našao sam ljude koji su jednako dobri, a uglavnom puno opušteniji. Zbog boljih mogućnosti i većega standarda.
Ispostavlja se pravilnom na kraju ipak vječita istina: ono što daješ, to i dobivaš natrag! Mislim da sam se dobrano energetski zadužio i čeka me puno pomaganja drugima. Sad sam inspiriran tuđom dobrotom, svi ovi ljudi su mi pokazali da se uvijek može biti i bolji čovjek od vlastitog trenutnog stanja.
Zato, živjela karma. Napravi promjenu počevši od sebe.
Pozz!
Oznake: Kanada, Zima, stipendije, studiranje, Razmjena studenata
komentiraj (1) * ispiši * #
