Pozdrav iz Kanade! Sve mi je normalnije govoriti "vani je toplo, danas je samo -5 stupnjeva", ma koliko mi to bilo čudno kad se sjetim hrvatskog konteksta i da mi -5 zapravo nikad prije nije bilo baš ugodno. Jednako tako, nevjerojatno mi je čudno ufurati se u hrvatsku realnost iz kanadskog konteksta. Čitam o novom ministru kulture, novom ministru branitelja, premijeru, o novoj Vladi... I sve više me lovi nelagoda time što se vraćam u onaj kaos. S druge pak strane, osjećam uzbuđenje i izvjesnu sreću: vraćam se ekipi, obitelji, poznanicima, poslovima koje obožavam, vraćam se završiti faks i novim izazovima.

Svako te putovanje učini pametnijim i svestranijim, ali nisam mogao ni pomisliti koliko će me kanadsko iskustvo obogatiti. Proputovao sam puno, upoznao toliko ljudi i toliko različitih kultura s kojima sam provodio tjedne zajedno. Mislim, znao sam da ću stjeći puno iskustva jer sam prirodno otvoren novostima i lako me prihvaćaju u sve kontekste zbog prijateljskog pristupa. Upravo je nevjerojatno koliko je čovjek u Kanadi siguran i izvan bilo kakve situacije nasilja. Najveće nasilje koje vidim je kako se trogodišnjak ponaša prema psu jer ne zna bolje.

Pa me, od početne euforije, danas lovi grč u želucu zbog povratka u Hrvatsku. Vraćam se u borbu. Nemrem reći da nisam spreman, ali jednostavno ne volim sukobe. Radije ću ispasti pička nego se sukobljavati. Ali ne dam se zlostavljati. Tako me naučio stari, i bio je u pravu. "Treniraj, budi uvijek na maksimumu. Sukob uvijek probaj izbjeći, ali ako ne možeš, onda budi onaj koji će pobijediti!". I tako sam od djetinjstva trenirao borilačke sportove. Naučio sam se braniti. Nažalost, bilo je fizičkih sukoba više nego sam želio. Ali nikad nisam bio onaj poraženi. Dobio sam batina, ali druga strana je uvijek završavala puno gore. Je li mi žao ako sam ikome nanio bol? Ni malo, naprotiv! Svi s kojima sam se potukao sami su to tražili.

Cijelog se života također naoružavam karakterom. A malo kasnije i znanjem. Zvuči banalno i blesavo poput filma Bore Leeja ili neke naivne spike iz borilačkih filmova iz 80-ih... "Budi dobar i bori se za pravdu", ne? :)
Sve što ja znam o životu je da je zapravo jednostavan. Nije lak, ali je jednostavan. Svi smo mi bića, dio prirode, dio planeta Zemlje, a komplicirane stvari su zapravo ljudska izmišljotina. Umjetna tvorevina. Samo se makneš iz konteksta vlastite percepcije i opis situacije je zapravo jednostavan, ma koliko nekome u glavi inače djelovalo komplicirano. Banaliziram jer svijet i jest banalan. Ok, barem ja ziher želim biti jednostavan. Onome koji želi biti kompliciranim život je sigurno isto takav. Nek im je sa srećom, dapače, svatko ima pravo na svoj izbor.

Uglavnom, moja se jednostavnost ne svodi na binarni sustav da nešto mora biti crno ili bijelo, za ili protiv. Naime svjestan sam da primjerice ljudska spolnost nije binarna. Netko je hetero, netko je gay, netko je žena u muškom tijelu, netko je cura koja izgleda kao dečko kojoj se sviđaju dečki koji su zarobljeni u ženskome tijelu, netko ne želi uopće odabrati spol, netko ima dva spola, netko je transvestit, netko je transseksualac, netko se želi pretvoriti u Barbiku, netko se pali na jastoge... Neka im je svima svoja sreća, osim ako imaju namjeru zlostavljati ikoga (osobito djecu) ili rušiti tuđu sreću, pa čak i slobodan izbor. Za one koji se petljaju u tuđi izbor nemam razumijevanja i za kažnjavanje takvih sam.

Ok, da se vratim na temu, premda, ako slijedite moj tijek misli, uvidjet ćete kako je sve povezano. Jednom sam prilikom bio u Purgeraju s frendovima, plesao s jednom super zgodnom frendicom i napili smo se kao prasad. Taj dan je bio otkazan Thompsonov koncert na Trgu ako se dobro sjećam. Uglavnom, moja super zgodna frendica i ja krenuli smo na wc pišati jerbo smo isplesali dušu i bili pijani. Hodao sam iza nje i, jebiga, gledao joj u dupe. A kaj sad, predivno dupe pa gledaš kako se ziba dok hoda, normalno je to. I to predivno dupe ispred mene odjednom biva zaklonjeno muškom rukom koja ga gnječi, onako svojski, kao komad mesa. Frendica se okrene, pogleda me u čudu i veli "Dino!", a ja ju gledam u čudu i velim "pa nisam ja". Okrenem se i vidim nekog ćelavog majmuna, velikog poput mene, u kožnjaku stoji s frendovima i smije se. Velim mu ja "a jesi seljačina..." i bam! - najednom vidim šiltericu kako mi leti s glave. Onako pijan krenem po šiltericu, kad opet čujem puk, bum i skužim da me frajer udara po glavi, a ja sam prepijan da se snađem. Viknem mu "ok, dosta!", ali kreten i dalje udara. Jebem ga ja agresivnog. Taman vidim šiltericu i zgrabim je kad me netko ulovi s leđa i doslovno me nosi van. Pa koja pizda sad?

Redari izbacili majmuna i mene iz kluba i ja im objašnjavam da se nisam tukao, da ja samo hoću ići na wc i da sam čak i pišnuo u gaće od stresa i nužde, al mi je lakše jer sam našao šiltericu. Oni meni govore nek idem doma, ja njima kako uopće nisam problematičan, poznajem gazde, često dolazim, fin sam momak i odjednom mi opet odleti šilterica. Majmun me udara s leđa. Pomislim si kaj će biti sa mnom ako padnem... Pukne mi film, okrenem se, napokon mi se razbistri slika, šakom ga pogodim u jetru i u trenu kad se prignuo ja iz sve snage udarim šakom u uho! Tako je puklo da su svi stali. Frajer padne na pod, oči prema gore, vidiš samo bjeloočnice i trza se po podu kao riba. Dotrče mu frendovi, šamaraju ga - nema reakcije... Rekoh mu "sjeti se toga kad idući put šlataš cure vani". Redar mi veli da se odmah izgubim ako ne želim probleme jer mora zvati hitnu i muriju. Zgrabim šiltericu i štura. Idući dan na roštilju kod staraca šou program. Lice mi je bilo u svim duginim bojama, a iz nosa i uha zgrušana krv. Trebao sam reagirati prije nego me toliko unakazio. Mama kuka, tata se smije, brat gleda. A jebiga, ispričam im kaj je bilo i objasnim da se ziher ne bih tukao da nisam morao.

E, sad... Poanta ove priče nije da se samo hvalim. Mislim, ja pišem blog pa se, uz najveću volju za samokritičnost, ziher prepustim neobjektivnosti i nekakvoj samodopadnosti, ali želim istaći nešto bitno, iza čega stojim 100 % jer sam se jako puno puta uvjerio u to: NE MOŽEŠ IZBJEĆI SVAKI SUKOB!
Nikad se nisam pošorao jer sam tako želio, nisam izazivao frku, nekome srao, glumio baju ili zagorčavao život. Štoviše, više puta sam nakon prvih udaraca rekao "evo, ti si frajer, ja sam pička, ajmo sad svi doma" samo da izbjegnem ono čega se bojim. Bojim se šore. Još se više bojim samoga sebe i tog bijesa koji izbije i iznenadi me. Drugi ja. Dakle, izbjegavam sukob baš pod svaku cijenu! Ali ne želim biti onaj kojega će netko cipelariti. To nikad nisam iskusio, a potukao sam se protiv mnogih, pa i protiv skupina majmuna.

Odvratne priče s tučnjavama su zapravo opet vrlo jednostavne. Imaš budale koji izlaze van s namjerom da se potuku. Upoznao sam dečke koji su znali ići van tući se. Nije bitno s kime i gdje, našli bi nekoga i radili sranje. I koliko god ti bio pacifist i želio razumom ili razgovorom riješiti problem, ne ide. Nemoguća misija. Zato je bolje biti spreman. Ako nisi velik, imaj neko pomagalo, ali razbij primitivca da nauči lekciju. Nasilnici ne poznaju drugi jezik osim nasilja. Ako primitivcu dopustiš da te porazi, tko zna gdje će stati u gaženju. Ti kreteni nemaju zdrav razum. Inače ne bi bili kreteni.

Pa sad da se vratim na hrvatsku realnost... Kako neki idiot vani iskorištava svoju fizičku nadmoć da bi zlostavljao druge, tako isto neki bahati političari iskorištavaju svoju nadmoć kako bi ostali iznad zakona i građanske osude. I dok god se svi samo pokoravaju, ove će budale gaziti. Hrvatski je narod već više puta cipelaren i bojim se da ćemo najgore batine tek dobiti. I nevjerojatno mi je da su ljudi spremni čučnuti se i prihvatiti cipelarenje uz jadikovke kako se ne možemo obraniti. Potpuni idioti rade budale od nas, a mi smo pacifisti koji brbljaju i pokušavaju ih pozvati na zdrav razum, što ne ide.

E sad, druga je priča stoje li iza tih nasilnika bogataši koji su se kladili na nešto pa će zaraditi, ili bogataši koji samo žele poslušnost silom, a možda su naši političari samo tipični zlostavljači-idioti koji se iživljavaju kako bi ti ukrali novčanik. Može biti hrpa kombinacija. Pritom nas uvjeravaju kako je život kompliciran; seksualnost, kao i sve ostalo (prema njihovom) je dio binarnog sustava, dakle ili si s njima ili protiv njih, ili si Hrvat ili komunist.
Ovo zadnje mi je prilično uvrjedljivo i gadljivo jer nisam komunist, nitko od mojih nikad nije bio komunist, Hrvat sam, a oni gotovo zahtijevaju da se pojam Hrvat i budala izjednači. Da potvrdiš svoje hrvatstvo moraš biti poslušan njihovoj ideologiji. Moraš binarno izabrati jesi li Hrvat (slušati svaku njihovu glupost) ili si protiv Hrvata. Potvrditi kad te gazda pita. Po meni Hrvat znači da si rođen u Hrvatskoj, kao i tvoji roditelji, ili se osjećaš Hrvatom. Koga briga. Uostalom, nisi ništa bolji od Šveđanina, Litvanca, Kanađanina, Srbina ili bilo koga drugoga. Malo putuj i upoznaj ljude pa ćeš vidjeti puno boljih ljudi od nekih kretena koji te okružuju u vlastitoj zemlji, a tvrde da su najbolji. Ne znam u čemu je velik uspjeh biti pripadnikom nekoga naroda gdje si rođen. Ajde da uspiješ postati pripadnikom naroda s kojim nemaš veze, to još i kužim kao osobni uspjeh. Rođen u Hrvatskoj, ali želiš preseliti u Australiju pa kad postaneš Australac osjećaš neki uspjeh. Super, svaka čast, sretno! Ali biti ponosan jer si pripadnik naroda gdje si rođen?!? Pf, pa da glupane: jesi Hrvat! Jesi Srbin! Jesi Španjolac. Štogod, postigni nešto novo u životu, ne ponavljaj uporno gdje si se rodio kao veliki uspjeh. Hoćeš biti velik čovjek? Napravi nešto za dobrobit drugih. Budi netko tko je unaprijedio svijet na pošten način, da drugi mogu slijediti tvoj primjer. Pokaži što je tvoja veličina time da pomakneš čovječanstvo u boljem smjeru. A ne kao ministar koji je radio "u najboljoj namjeri ZA SEBE"! Majmune primitivni, samo za sebe i znaš raditi... U tome i je problem: netko te stavio na poziciju gdje trebaš raditi za druge!

Upravo su iz tog ponosa i unutarnjeg nasilja ustaše i četnici jednaki. Da je četnik rođen u Hrvatskoj bio bi ustaša. Da je ustaša rođen u Srbiji bio bi četnik. Zadojeni su ponosom zbog stvari koje nisu nimalo pozitivne, samo mržnjom prema nekome drugome. Uh uspjeha... To je taj jezik nasilja. Nasilnici gledaju i znaju samo za sebe!

Da sažmem misao svega ovoga: nasilnici ne shvaćaju drugi jezik osim jezika nasilja!
Time što se pokoravaš možeš samo doći do vlastita cipelarenja. Zato me lovi grč zbog povratka u Lijepu Našu Silovanu. U carstvo nasilnika. A mrzim sukobe, kao i svatko normalan.

Oznake: Hrvat, Hrvatska, Kanada, ustaše, komunisti, nasilje, strah, politicari