Probudili smo se tog jutra na kraljevskom krevetu hotelske sobe u centru grada. Bez terora sata. Jutarnji alarm jedna je od najdražih gnjavaža koje se ukidaju na odmoru. Mali korak za naviku, veliki za raspoloženje. Pogledamo se i nabacimo osmijehe, svjesni da nas čeka novi dan avantura. Provjerim mobitel, vani je -14. Odlično, znači opet uskačem u hlače za boardanje i tople čizme. Volim Kanadu! Što se dogodi ljudima kroz odrastanje da prestanu voljeti snijeg? Možda postoje i klinci koji ga ne vole? Postoje li? Ok, nakon (relativno) toplog Toronta, ledene Ottawe i hladnog Montreala, shvatio sam da kanadska hladnoća i nije tako nepodnošljiva, osim kad zapuše vjetar. S obzirom na ovdašnje mnoštvo jezera impozantnih veličina, vjerujte mi, hrvatski "hladni" vjetar u usporedbi djeluje kao fen. Izvadiš li ruku iz rukavice na -20 (ili niže) sa snažnim vjetrom, prisjedne ti i fotkanje mobitelom, premda traje svega nekoliko sekundi. Nadobudnik kakav jesam, radije sam se žrtvovao pa fotkao, znajući da ću trebati materijal za putopisni blog. Osim altruizma i dobrobiti za svoje čitatelje, veselio sam se i opravdanju potrebe za vrućom čokoladom prvom prilikom. Za zagrijavanje. Po mogućnosti s poljupcem ruma.

Tog dana odlučili smo posjetiti Ice Hotel. Zapravo, originalni Ice Hotel je prvi izgrađen u Švedskoj, pa, poštujući njihovo ime, ovo u Quebecu zove se Hotel de Glace. Sveznajući google otkrio nam je lokaciju, nabrzinu smo doručkovali ostatak humusa, sira, slanih krekera i čokoladnih keksa od jučer, kupili karte za javni prijevoz i otišli. Po dolasku prvotna skepsa: veliko parkiralište, nekakva drveno-staklena prizemnica u pozadini... Čekaj, zar je to Ice Hotel? To je preporuka moga kanadskog frenda iz Toronta za nešto što "moram vidjeti"?!? Ok, uđemo unutra, neko predvorje s dvije kase i fotkama ledenih soba je ondje. Ulaz se plaća oko 20 $ po osobi, s obrokom nekih 30 $, dok je noćenje u hotelu od 360 $ naviše. Znači, ulaz s obrokom je optimalan. Dobiješ i kuhani ručak, dok u Kanadi za 10 $ inače možeš pojesti sendvič ili hamburger. Uđemo, prođemo kroz neki parkić i evo ga, sad napokon vidimo što je to toliko posebno...




Hotel de Glace na ovoj se lokaciji gradi već 16 godina zaredom. Ove je godine izgrađen od 30.000 tona snijega i 500 tona leda. Led uglavnom naručuju iz prehrambene industrije, od ekipe koja ima mogućnost izrade tih velikih ledenih blokova od pitke vode. Površina 3.000 kvadratnih metara, strop visine do 7 metara (gotički stil kako bi masa držala stabilnost), 44 spavaće sobe, a temperatura je unutra konstantnih -5 celzijevaca. Zvuči hladno, ali ne bi toliko naplaćivali noćenje da je zbilja neugodno. Pa kako su riješili problem? Dakle, vani su vruće kade, tj. jacuzziji, gdje se gosti navečer brčkaju pod zvijezdama, oblacima ili padajućim snijegom. Zatim se ravno iz kade ogrnu u deku ili ogrtač i odjure u svoj krevet. Konstrukcija kreveta napravljena je od leda, ali gore je madrac, tople deke, vreća za spavanje prostrta na krevetu i još vreća za spavanje u kojoj osoba spava. Može i dupla, za dvoje, ako žele. S obzirom da i ja volim spavati u hladnom prostoru, ali u toplom krevetu, mogu zamisliti da noćenje na ovaj način i nije tako loše. Osobito ako si s fizički privlačnom osobom, partnerom, i ako ste raspoloženi za dobro staro zagrijavanje tijela fizičkom akcijom. Jacuzzi zagrije tijelo prije spavanja, a vreća za spavanje konzervira toplinu kroz neko vrijeme, zatim vlastita tjelesna temperatura preuzima riječ. Ako postaje hladno, znam kako bih se ja snašao. Zasigurno najveselijim načinom zagrijavanja.



Svake se godine svaki ledeni hotel, logično, otopi – stoga u Quebecu računaju na zatvaranje negdje u ožujku. Svake je godine određena tematika uređenja interijera hotela. Ove su godine (2016.) to bile rijeke. Svaku je sobu radio drugi umjetnik, s drugim idejama, skulpturama, rezovima u ledu i snijegu. I svaka je prekrasna. Ledeni šank, ledene skulpture, čak i ledene čaše (kalup se može kupiti u suvenirnici na izlasku pa ih možete doma i sami izrađivati), iz kojih, dakako, ne možete piti vruću kavu. Restoran je odmah pokraj hotela, toaleti su izvan hotela (normalni u restoranu ili oni plastični kemijski odmah pokraj soba), postoji i kapelica za vjenčanja desetak metara dalje, također ledena, i također prekrasna. Svake godine drugačija. Čuli smo za anegdotu o gospođama koje, unatoč upozorenjima, na vjenčanje dolaze u potpeticama pa imaju laganih problema po ledu. Riskiraju ozljede za otmjenost. A dobro, svatko bira svoje...



U predvorju Hotela de Glace postoji i ledeno drvo jabuka, sa smrznutim jabukama unutar grana, hotel ima zabavan ledeni tobogan koji kliže ko lud, ice-bar s kapacitetom 300-tinjak osoba, prostore za druženje, plesni podij, odlična je zafrkancija... Bili smo u posjetu tijekom dana, ali nesumnjivo je življe navečer. Ovisno o klijenteli gostiju. Led je ukrašen osvjetljenjem u boji, naravno LED lampicama jer ne emitiraju toplinu. Upravo sam skužio kako je u našem jeziku LED rasvjeta odličan izraz za ovu svrhu. Ha-ha. Btw, za onaj ručak u sklopu cijene pojeli smo nešto u stilu naših studentskih menzi: juhu, špagete bolognese i desertić. Zadovoljavajuće.




Hotel de Glace nalazi se nekih sat vremena vožnje gradskim busom od centra, tj. staroga dijela grada Quebeca. Sve do posjeta Quebecu, najljepši grad koji sam u životu vidio bio mi je Stockholm. Ljepši je i od Pariza, Londona, Berlina, Istanbula, Toronta i svega ostaloga što sam posjetio. To je moje subjektivno gledište, dakako, svaki grad ima svoje prednosti i divote. Navodim osobno mišljenje, uglavnom bazirano na arhitekturi i ozračju grada. Kada bih ocjenjivao ljubaznost ljudi, sigurnost i dobrodošlicu koju sam iskusio, od svega na svijetu bilo koji kanadski grad daleko prednjači. Kanađani su upravo takvi kakvima mislim da bismo svi trebali biti i kako bi svijet trebao funkcionirati. Pristojnost i uljuđenost na svakom koraku, u svakoj prilici, od svake osobe. Quebec je nevjerojatno lijep grad, francuski dragulj na sjevernoameričkom kontinentu, koji mi je zakomplicirao izbor najdražih destinacija. Posjetiti ga u zimskom periodu je stvarno poput prave bajke. Premda smo ondje bili u siječnju, ostavljene su božićne dekoracije diljem grada, a uz snijeg sve zajedno daje zimsku idilu. Tako da, ukoliko se zimi nađete u Kanadi, i ukoliko ste u provinciji Ontario ili Quebec, definitivno preporučujem posjet samome gradu Quebecu i provjerite Hotel de Glace. Rezervirajte si minimalno tri dana u Quebecu kako biste sve stigli obići i proučiti. Preko interneta se da pronaći jeftini smještaj, mi smo tri noći u hotelu u centru grada, s kraljevskom sobom i velikim krevetom platili 200-tinjak kanadskih dolara ukupno. Kanada je skupa, ali uz malo truda i proučavanja, čak i mi Hrvati možemo proći odlično i u skladu s našim mogućnostima.

Oznake: Ice Hotel, Quebec, Hotel de Glace, Canada, Kanada, ledeni hotel

Moj posljednji blog iz Kanade, budući da ovaj tjedan odlazim. :(

Ležim na kauču s MacBookom u rukama koji sam kupio ovdje za upola cijene od hrvatske. Općenito tehnologiju, aute, odjeću i mnoge stvari u Kanadi možeš kupiti puno povoljnije nego tamo. Uz višestruko bolje plaće nimalo me ne iznenađuje konzumeristički kapitalistički način života. Mali se broj ljudi stoga zamara tuđim problemima; što je s jedne strane odlično, dok s druge strane zna biti i loše (u smislu konformizma i odbijanja prihvaćanja skromnosti za globalno dobro). Mislim na kritiku kapitalizma i odnos prema manje uspješnim zemljama, ali to je druga tema i nije osobina svih Kanađana, već samo nekih, mahom konzervativnijih. Stoga, pustimo to za sad. Možda napišem blog o konervativcima, nafti, kanadskom dolaru, fraktaciji škriljevca, okolišu i kapitalizmu nekom skorom prilikom...

Ottawa je, prema riječima Torončana :) "dosadan grad". Pretpostavljam da se pritom referiraju na noćni život, barem zimi. Za one koji ne znaju, Kanada je dvojezična zemlja, premda je francuski službeni jezik jedino u pokrajini Quebec. Stoga je, zbog prijepora između frankofonog Montreala i engleskog Toronta, kao glavni grad Kanade izabrana upravo Ottawa, taman negdje na pola puta, premda je manji grad od oba. Kao fol, dvojezičan je, ali se engleski koristi puno više (pssssst, nemojte reći Francuzima, ionako žele referendumom odvojiti pokrajinu Quebec od Kanade). U Ottawi živi manje od milijun stanovnika. Vrlo je organiziran i uređen grad, a to me, kao i drugdje u Kanadi, potpuno oduševilo.



Grad je toliko planski uređen da postoji čak i ograničenje na visinu gradnje zgrada. Zato nema ogromnih nebodera poput ostalih gradova. No, nemojmo se zanositi napuhanim pričama o prevelikoj organizaciji poput nekih koje sam čitao i govore kako "u Kanadi nema bljuzge po ulicama" i bla-bla. Ima bljuzge puno više nego u Hrvatskoj. Slabo je ikoga briga za puno snijega. Snijeg je po cesti, pločnici su često zakrčeni nakupinama snijega i nikoga nije briga. Upravo kako i treba biti jer su ljudi puno opušteniji. Prošao sam velike kanadske gradove i nigdje snijeg nije počišćen kako neki Hrvati maštaju. Ipak, ljudi u redovima čekaju autobus, službenici za šalterima rade svoj posao, sustav funkcionira. Ljudi su u potpunosti smireni i strpljivi, svugdje se poštuje red, pravo prednosti, ali i strpljivost prema sporijima.



Baš smo dosta zadnjih dana puno pričali o ovdašnjoj policiji. Svi su sugovornici tu i tamo zaustavljeni od policije. Nitko nije platio kaznu za prebrzu vožnju. Nigdje nema kamere ili "zasjeda" zbog brze vožnje. Ako te policajac ulovi da prebrzo voziš, osobito ako nisi kažnjavan, dobit ćeš usmenu zamolbu da ne juriš toliko. Ako si pak pijan, druga je pjesma. Ako si bezobrazan, pijan, ako bahato odgovaraš policajcu, ne daj bože da se pozoveš na neko poznanstvo u smislu svojeg bivanja "iznad pravila", dobivaš lisice na ruke i u ćuzu. U ovom sustavu nikoga ne zanima tko si ni čiji si. Ako si kriv, kriv si! Predivno i pravedno. Policajci su svi, doslovno svi, u odličnoj formi, i svi su prilično pametni i obrazovani. Svi u policiji imaju odlične plaće, a da bi uopće postali policajcima moraju imati dobar prosjek u školi, moraju imati određeni broj sati dobrovoljnog rada za zajednicu ili potrebite, moraju proći testove inteligencije i psihotestove i pokazati se na svim područjima. Kakva razlika od nekih balkanskih primitivaca bez pameti, osjetljivosti i izvan ikakve fizičke spreme. Ovdje su murijaci mahom nabildani ljudi dobre volje koji ti pristupaju otvoreno i spremno za pomoći. Svim su ljudima s kojima sam pričao pojmovi nepotizam, reketarenje, ucjene i mito potpuno izvan konteksta prihvatljiva ponašanja i nitko se ne može prisjetiti nekog primjera kada se takvo što dogodilo. Događa se u politici, rijetko, i takve greške se sankcioniraju doživotno, a povjerenje se može izigrati samo jednom. Uviđamo li kakvu razliku u razini civilnoga napretka?



Još je jedna genijalna stvar ovdje, koja će mi prilično nedostajati u Hrvatskoj. Ljudi te nikada neće pitati (osim ako želite raspravljati iz radoznalosti i doznati nešto više) koje si religije ili koja ti je politička preferencija. Ako ne želiš razgovarati o politici ili religiji - ne moraš uopće! Sumnjam da uopće znaju nabrojiti puno svojih političara. Sustav funkcionira i ljudi imaju svojih briga i preokupacija. Kanada je kulturološki puno raznovrsnija od Hrvatske i ljudi se uglavnom druže sa sebi sličnima. Bijelci su tako s bijelcima, crnci s crncima, ali ako si dobra osoba, svugdje si prihvaćen. U Torontu sam se tako prvo nalazio s jednom Ukrajinkom pa sam brijao s istočnjacima, a poslije s crnkinjom i družio se s crncima, uglavnom s karipskog područja. Ukoliko si otvorena osoba, svudgje si dobrodošao. Zajebancija i humor. Odlična stvar za upoznavanje drugih kultura. Ottawa je pak, za razliku od Toronta, daleko više bjelački grad prema prosjeku rase stanovnika. Kao i u svim kanadskim gradovima, sve je puno restorana svih mogućih svjetskih kuhinja.



Svaki je kanadski grad specifičan po nečemu što ga najviše razlikuje od ostalih, a za Ottawu kažu da je to grad sportova i vanjskog aktivnog života. Upravo zato mi se i najviše sviđa! Pušači - ako mislite dolaziti u Ottawu, neće vam biti ugodno! Živjela Kanada! Nema pušenja nigdje u zatvorenom prostoru, zabranjeno je čak i na dosta vanjskih prostora, od ulica, parkova, stanica... Zato je nama nepušačima ovo raj! A gotovo nitko ne puši. Štoviše, kad bolje promislim, nisam upoznao nijednog pušača iz Ottawe. Upoznao sam puno osobnih trenera, rekreativnih hokejaša, atleta, cross-fittera, biciklista i ostalih sportaša. Grad je izgrađen na principu puno zelenila i otvorenih prostora, nema skučenosti. Imaju najveće svjetsko klizalište Rideau Canal, koji je pod zaštiom UNESCO-a, dužine 202 km. To je ustvari kanal gdje se smrzne voda i kad je par tjedana vanjska temperatura ispod -10 do -15 stupnjeva, ispeglaju led i otvore klizalište za javnost. Besplatno. 0-24. Plaćaš jedino najam klizaljki ako trebaš, ali većina mladih Kanađana imaju svoj par klizaljki. Premda je Ottawa prilično zamrznuta u zimskom periodu, s temperaturama do -30 (i niže), preko ljeta je temperatura +30 (i više) i grad je prepun svih mogućih aktivnosti - od kupanja na jezeru do svih mogućih vanjskih sportova.



Imam toliko toga što bih još mogao napisati i reći, ali obećao sam samome sebi da ću ove postove držati što kraćima. Napisat ću samo najbitnije stvari. Pa, eto, po mojem skromnom mišljenju i iskustvu, ovo su najbitnije stvari što se tiče Ottawe. Hrana, kultura, muzeji... Sve ću to nekom drugom prilikom. Vrijeme je da se bacim na učenje jer me odmah po povratku u Hrvatsku čekaju ispiti.



Kanadi ću za sada sa slomljenim ligamentima ramena (posljedica mog jadnog pokušaja hokeja) reći samo doviđenja jer se sigurno mislim vratiti. U posjet ili zauvijek, ovisi o mojoj odluci nakon završetka fakulteta. S obzirom na ovo predivno iskustvo funkcionirajućega sustava i odmaka od hrvatskog trabunjanja o komunistima, religiji, mafiji ili imigrantima, ipak bih rekao da je vjerojatnije da ću se preseliti. No, o tom potom - ljubav je najvažnija stvar u životu: možda se zaljubim u Hrvatskoj i baš me briga za sve. A možda dođem s njom ovdje. A možda je nađem kad se vratim u Kanadu. A možda su u šumi...

Oznake: ottawa, Kanada, sport i zabava