Jesen vjekuje u meni...
Jesen se raširila svodovljem neba. Prosipa zlaćani sjaj u krošnje pred našim prozorom.
Promatram nestajanje smaragdnog znakovlja ljeta. Lutam koridorima sjećanja.
Moje doba je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća.
Ubrizgana uzdahom rođenja jesen u meni bdije smirajima, blagošću boja i mirisom pečenog kestenja.
Na stazama zbilje osluškujem sonatu snova. Pitam se odakle dolaz ljepota... davne sedamdesete i osamdeste godine previranja... opraštanje sebi u sebi... jesen u meni... harmonija na vagi vremena...
Slijedim tišinu nestajanja u snu do ponovnog rađanja u budnosti... ljeto 1986... dolazeća jesen... ti i ja... vijeme previranja...
Sjaj prohujalih dana se zrcali u poeziji neisplakanih suza. Oplakuje li jesn umiranje cvijeća u perivojima, tuguje li i ona za razrušenim kulama od pjeska koje gradismo na žalu ljeta, za neostvarenim željama i nedosanjanim snovima pod kišom zvijezda.
Prebrzo je prošlo vrijeme ludovanja na pješčanim plažama. Ostale su uspomene pohranjene u osjećanjima, u psalmu ljubavi koji šaputasmo kao blagoslov sreći.
Dotaknula nas je sjeta umiruće i rađajuće ljepote, pretakanje jedne u drugu. Događa se smjena uzbuđenja. Iz mahnitosti ljetne vreline uranjamo u blagost jesenje svježine.
Iščekujemo krštenje mladog vina i slavlje boga dobrog raspoloženja.
Apolono- dionizijska stvarnost se obznanjuje u titrajima uma. Umnost trajanja i dolazeće krštenje mladog vina. Koračamo sretni putevima umijeća našeg vremena.
Osluškujemo šapat prohujalog vremena... zavoli dan u kojem se budiš...
zavoli misli i sjećanja...
dozvoli srcu da diše...
Da, osjećam, srce diše titrajem sadašnjeg trenuka... divno je...
Dijana Jelčić… "Odakle dolazi ljepota", Zagreb 1987.
„Mostovi pod kojima se budim“ Zagreb, ukorićenje davno napisanog,... 1987- 2007.
znakovlje mog trajanja... u pjesništvu vremena...
Oznake: jesen, ekvinocij, rođendan, sreća
|
