dinajina sjećanja

srijeda, 29.04.2009.

Ljubičasti san.

Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše,
onda ćeš saznati
od kuda dolazi ljepota
i dali je moj glas prošlost
koju želiš zaboraviti.


Stoji, gotovo nepostojeća, izbačena iz svih uzbuđenja, nestvarna na platnu života, tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru.

Prolazila je ovim ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno.

Ili joj se to samo činilo?

Vjetar joj dotaknu obraz,
obrisa kristale tuge
sa zaleđenog lica,
razmrsi utegnutu kosu i
donese ljubičasti miris
jednog davnog sna.


Smije li dotaknut stare snove?

Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?
Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise lavande i sna.

Žena zagrli vjetar i
osjeti širinu ljepote i
sve tajne svijeta
kao nježnost boje,
kao miris lavande
kao vječnu istinu u
u ljepoti sna.


Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu mirisa, lavanda i jedno davno dugo toplo ljeto doploviše čudesnom rijekom sjećanja u ovaj trenutak buđenja u snu.


Iznenada slobodna,
izrasta iznad tuge i
zle sudbine vremena
pomilova lavandino polje,
rastrga korotu i
poletje sa lastavicama
u zagrljaj ljepote.


Želja se prosu opustjelim srcem
Noć bez sna postade
san njenoga života,
noć boje lavande,
noć puna mirisa ljepote,
a
ona budna, neumorna,
svijesna svih onih
izgubljenih,
neprospavanih,
neodživljenih.


Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život. Miris lavande mrvi nepostojanje.
Žena udahnu novi san, njen san, lijepi san, ljubičasti san.

Oživjela ljepotom jedne nove istine o životu,
ona u mirisu lavande i ljepoti ljubičastog sna, osjeća od kuda dolazi ljepota.



- 06:06 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.04.2009.

Probudimo se!

Došla je sa zvijezda. Spustila se sunčevom svijetlosti u njegov san i on je vidje istu kao onda, kada ju je u jednom svitanju po prvi put ugledao ratnik sunčeve svjetlosti, kako lebdi bosonoga, kao vizija, iznad velike rijeke bez povratka i govori:


Budim se zbog sunca koje
miluje svitanje,
budim se zbog osmijeha neba,
zbog ljepote moga i tvoga buđenja i
volim te pogledom, sluhom i okusom.

Budim se i zovem te
krenimo do kraja svijeta
dotaknimo rosu na travi
te čudesne dragulje,
darove sretnog buđenja.


Ratnik sunčeve svijetlosti zadivljen trenutkom promatra mladu ženu odjevenu u svilenu haljinu. U njenu dugu kosu, uplitale su se zrake tek probuđenog sunca. Omamljen tim čudesnim sjajem, ratnik šapnu:

Budim se zbog ljepote svemira i vremena,
te daleke ljepote skupljene u naše
ovdje i sada.
Budim se
zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom,
zbog trgova na kojima slušamo tišinu,
budim se
zbog parkova u kojima pjevaju ptice
budim se zbog istine u srcu,
zbog sreće,
zbog osmijeha kamenih spomenika,
zbog prerano zaspalih prijatelja


U drevnim vremenima mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo, ali danas se rijetko tko odluči plivati uz rijeku bez povratka. Ono što je ugledao u oblaku sunčane prašine bila su stoljeća sjedinjena u taj čudesni treptaj oka. On pruži ruke da osjeti prohujalo vrijeme, da dotakne oblak u kojem se tog trena zrcalio život, život pun sjećanja, misli i osjećaja.

Budim se
da nebo ne bude krletka dušama
nego slijetalište ljepoti poslije ljepote života.
Budim se zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe
zbog svih okrutnosti svijeta.


Očima tamnim kao noćno nebo koje se javlja između zvijezda, ona se za trenutak čvrsto zagleda u njega, kao da je sam njen izgled bio očigledan odgovor.

Budim se u ovom svitanju
drukčija i nova
budim se,
a ti šapućeš
mirisom sna, okusom meda,
cvrkutom ptica
probudi se ljubavi,
rijeka bez povratka nas grli ovim svitanjem.


To je bila duša istine. Drugi ju nazivahu Majkom nad majkama, ali ona nije bila tako stara, ona nije starija od vlati trave koja treperi na vjetru, na kojoj jutarnja rosa zrcali sreću buđenja. Ona je lice ljubavi koje su mnogi zaboravili. Došla je u ovom svitanju da sjedini čovjeka i ženu u ljepotu postojanja.

Budim se i otvaram oči
tvoje lice se zrcali u svakoj kapljici sna
krenimo zajedno do kraja svijeta dok
voda bešumno protiče,
probudimo se sjedinjeni u obećanju
da ćemo izaći među koplja
sunčeve svjetlosti
hrabro koračati među opustjelim srcima
i u svakom zrncu pjeska
zrcaliti ljubav i istinu života !

- 08:08 - Komentari (25) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.04.2009.

Ecce terra.

Riječ je uvijek istina. Moja, tvoja, njihova istina. Izvan riječi je tama i gluhoća zajedništva. Pa neka riječi postanu djela, neka se tonovi ode radosti sjedine sa ovim stihom i postanu ljubav.



Lijepa si zemljo moja, i skladna ko vodarica
S krčagom na glavi
Bijela stada i lađe na pučini
I zuj pčelinjaka i ulje maslinika
Volim tvoje svijetle pjesme i tužne
U kojima me majka zibala
Svjetlost tvoju-ovo proljeće što je moralo doći
Proljeće tvoje i naše


Dogodilo se prije početka vremena, dogodilo se da bi se dogodilo vrijeme, da bi se dogodio prostor, da bi se dogodila svijest svijeta i čovjek. Jedna je malena svjetleća točkica, dotaknuta nevidljivom rukom sijača zvijezda, zatitrala i raspukla se čudesnom snagom u miliarde iskrica koje su zaplesale svoj vječni ples beskrajem božjeg sna i počele stvarati svemir.

Iz prvog treptaja očiju božjih je zaiskrila točka u kojoj su se dotaknule svijest i podsvijest, dva suprotna pola našeg postojanja, ljubav, alkemijsko vjenčanje koje stvori prvi i osnovni prirodni zakon, zakon zlatnoga reza i zlaćanu spiralu, čudnovati spiralni pokret koji još uvijek stvara svijest univerzuma. Univerzum se širi, izrasta u lepezu, superstrune titraju, svijaju se u duplu spiralu i svojim plesom oblikuju prostor.

Prva trepereća iskrica postade struna i stvori drugu dimenziju, radius kružnice koja titranjem zlaćane spirale postade kugla. Prozračna kugla se kao balon širila, strune su titrale u njoj, grlile se, plesale i iz tog dinamičnog sjedinjenja se rodiše nove strune koje su plešući stvarale nove malene harmonične prostore, nove točkice. Milioni takvih malenih duplih bića plešući proširiše krug svog postojanja.

U velikoj prozračnoj kugli zasja svjetlo i pojavi se tama, svijest i podsvijest univerzuma se spojiše u život. Superstrune, ta dupla samostvarajuća bića, svojim neprestanim plesom izgradiše atome, sjediniše se u ćelije, izrastoše u molekule sjediniše se u sunce i velika plava kugla dobi toplinu i nove zakone.

Obasjana u cijeloj svojoj harmoniji kugla pleše svim svojim strukturama, iz nje u njoj izranjaju nove kugle i one plešući svojim putevima slijede sunčanu svjetlost na njegnom putu.

Odjednom iz tame izraste plava kugla. U vrtlogu njenog nastajanja se odvojiše čestice i kao kristali zasjaše njenom površinom. Strune sunčeve svjetlosti se spojiše s tim kristalima. Iz te sinteze niknu zelena boja i izmješa se sa plavetnilom, a oko malene plave kugle nove strune zaplesaše svoj novi ples.

Plava kugla dobi plašt i njime se odvoji i postade prepoznatljiva u svijesti univerzuma. Tu u tom plavetnilu vode i zelenilu života strune zaplesaše svoj samostalni ples.

Ecce, pogledaj nastade zemlja. Autopoiesa, samostvarajući proces s početka priče, pređe u dinamički samoorganizirajući proces cijelog sustava i postade zakon koji je zavladao plavim planetom.

Ecosfera zasja svojom ljepotom i postade vječna pratilja najvećeg svećenika univerzuma, sunca. Vrijeme koje se iz prvog pokreta zajedno s njom stvaralo se podijeli u dan i noć, godišnja doba i godine i stoljeća.

Prvi pokret, aktus purus, autopoieza, postade samoorganizirajući proces iz kojeg se rađahu mora, rijeke, brda i doline. Tako se iz treptaja božjeg oka, iz prvog pokreta rodio plavi planet na kojem je pokret izrastajući iz sebe samoga stvorio čovjeka.

Vidim plavu ljepoticu kao na dlanu i uspoređujem ja sa Campanellinom utopijom, njegovom zamišljenom državom sunca.

Ona je podijeljena u sedam sfera, sedam kontinenata, a njome doista vladaju, iz prvog pokreta rođena, tri kneza, snaga, mudrost i ljubav i oni stvaraju vrijeme tu četvrtu protegu našeg postojanja i otvaraju nam puteve svijesnosti kojom bi, IZ LJUBAVI PREMA JEDINOM PLANETU NA KOJEM TRENUTAČNO MOŽEMO ŽIVJETI, trebali doista naučiti živjeti u skladu sa njenim zakonima.

Lijepa si zemljo moja, kao sloboda, kao oči
Tvojih junaka što i preko smrti gledaju
Koliko mrtvih pod tvojim rosnim travama
I kad ih vjetar češlja - oni pjevaju
I u grlu tvojih rijeka - oni pjevaju
I u pjesmi tvojoj - oni pjevaju
I u prkosu tvome - oni prkose
I u životu tvome - oni žive
I u istini tvojoj - oni su istina!
Volim te jer si otrla suze bijedi i svoju ljepotu
Čovjeku dala.


Jure Kaštelan


Iz ljubavi i s ljubavlju plavoj ljepotici, ZEMLJI, zemlji koja nas hrani i njeguje, koja nam oprašta, koja se samo ponekada pobuni vulkanima, potresima, poplavama, njoj u čast napisah ovaj tekst kao znak ljubavi prema koljevci u kojoj sam rođena, kao znak istine o životu, kao znak ljubavi prema grudi zemlje u kojoj ću jednoga dana počivati.

- 06:06 - Komentari (23) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.04.2009.

Majka nad majkama!

Na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma, ono drevno proljeće vječnog sna, vječni trag u beskraju. .



Večernjim nebom ogrnuta
ti vezeš ljepotu radosti
dolaziš sa izvora utjehe
s rukama puna mjeseca,
s naručjem sunčeva sjaja,
sa zvijezdama u očima,
ti ljepotice svitanja,
ti majko nad majkama
brišeš suze sa obraza svijeta
i dugom zemlju i nebo
u ljubav pretvaraš.


Eros otkri tajnu suprotnosti koje alkemijskim vjenčanjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede tu ljepoticu na beskonačno putovanje vremenom, izvede ju iz tamnog bezdana nepostojanja i ona, majka plodnosti, stvoriteljica svijetlosti, svijetlost sama, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, svitanje i sunočavanje života.

I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu.

Ona je vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica snova, nas samih u beskraju univerzuma.

Uskovitlana energija, vjetar s Olimpa, dah istine u dahu života, sintropija u zajedništvu topline i hladnoće, svjetla i tame, jedinstvo suprotnosti iz kojeg izrasta sklad i ljepota.

Svijetlost, krv Božja, beskonačnost, vječnost, svijetlost je bez početka i bez kraja, ona je bila, ona traje i ona će biti kada više ničega ne bude.

Majko nad majkama, zanosu bogova i ljudi, znaku neba, plodnosti zemlje, sjaju sunca i srebro mjeseca, prije tebe i tvog dolaska je bila tama i jedno veliko ništa.

Ti budiš godine, zbrajaš stoljeća, usmjeravaš vjetrove, oživljuješ mora, mirišeš cvijećem, ti vodiš kroz šume i pustinje, daješ riječima značenje, mislima tok. U tebi susrećemo sebe u tijelu koje, tek tobom, spoznajemo, koje tek tobom cijenimo, tek tobom vidimo i živimo.

Tvoje čudesne boje su naše vrijeme i naš prostor, ti nam svojim dlanovima dodiruješ oči, ti si iluzija stvarnosti u našim mislima, naša misao, naš osjećaj to si ti.

U čast svim boginjama svijetlosti i plodnosti ja jutros za boginju proljeća, Vesnu, majku nad majkama, palim svijeće, simbole nastajanja života, lutam vremenom i tražim istinu početka, trenutak rađanja, istinu porijekla, istinu života kao dokaz našeg postojanja.

- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.04.2009.

Tabula smaragdina.

Po egipatskoj mitologiji je bog Tot smislio prvi stroj, pisanje, tu čudesnu vještinu kojom je pisao o sebi i svijetu, vještinu koja je kasnije zavladala svijetom.

Pater eius est sol, mater eius est luna, tako počinje Tabula smaragdina. Sunce i Mjesec su roditelji evolucije, zemlje i vode, svjetla i topline.

1.- Uistinu, bez sumnje, sigurno i provjereno:
2.- Ono što je dolje odgovara onome što je gore, a ono
gore odgovara onome dolje kako bi se ispunilo čudo jedinstva.
3.- I upravo sve stvari dolaze iz tog Jednoga meditacijom njegova Uma, pa su tako i sve stvari postale iz tog Jednoga putem promjene.
4.- Njegov otac je Sunce. Njegova majka je Mjesec.
Vjetar puše u njegovoj utrobi. Njegova sestra je Zemlja. Podrijetlo svih savršenstava ovoga svijeta je ovdje. Njegova moć je potpuna kad se pretvara u zemlju.
5.- Razvija se od vatre, profinjeno od gustog, nježnog i savršenstvom .
Ono se uzdiže od zemlje prema nebu i spušta na zemlju, prihvaćajući snagu svih stvari nadređenih i podređenih. Na takav način možes dobiti sjaj ukupnog svijeta, a sva će tama tako otići od tebe.
6.- To je snaga koja prožima sve snage, nadilazi sve duhovno i ulazi u sve materijalno.
7.- Na taj način je stvoren svijet.
8.- Iz Jednoga slijede božanske promjene i njihova bit je u njemu.
9.- Stoga mene zovu Hermesom Trismegistom jer upravljam filozofskim trojstvom nastanka svijeta.
10.- Ono što rekoh o djelovanju Sunca i Mjeseca je dovršeno.


Tabula smaragdina, corpus hermeticus, je jedno od najstarijih alkemijskih tekstova, navodno iz II.-III. stoljeća prije Krista. Autorstvo se pripisuje Hermesu Trismegistusu

Danas često zaboravljamo sjedinjenje Lune i Helija, zaboravljamo to čudesno alkemijsko vjenčanje iz kojeg se rodio svijet i pričinja nam se da je svijet bezdušna mašina kojom je čovjek samo racionalno upravlja. Čudesan svijet stvaralaštva, svijet tajnovitih snaga je postao san koji se susreće u vječnim melodijama i u poeziji

Čovjek, čarobnjak, opsjenar
živi svoje iluzije,
svoje apsurde sanja,
čovjek to čudesno zrcalo svijeta
dotaknut Sofijinim snom
protkan krvotokom boga
diše ritam i živi pokret
tek probuđenog svijeta
u kojem njegova duša eonima luta.

To najfinije tkanje,
tvar svemira
utkana u srce
veze još uvijek
zlaćanu čipku života
s ljubavljnom niti nedosanjanog sna.

Gdje počinje to veliko klupko
iz kojeg, kao pahuljice snijega
između niti dnevne svijetlosti,
izrastaju čvorovi sudbine,
i kao nestašna djeca
traže srce
tvorca čudesnog sna.

Tko zna kuda nas nosi
svileno tkanje,
satkano tisućama čvorova
sreće i tuge, ljepote i boli,
oplakano i opjevano.

Tko zna kada i kako
će svršiti
čarobni let kroz eone
u kojem vremenu
ćemo prestati tražiti put
u blještavom krajoliku
vječnoga božjega sna.


Hermetičari, nasljednici ideja Hermesa Trismegista, od Platona, preko Pika de Mirandole do Ficina, vjerovali su da je svjetlost božanski krvotok, a njihovi nasljednici, srednjovekovni alkemičari Paracelzus i Agripa od Netelshajma ili kasnije Mesmer i Kircher izvodili su prve eksperimente prilikom kojih su iskrile nove iskre i rađao se elektricitet.
Benjamin Franklin, Luigi Galvani i grof Aleksandro Volta, pioniri otkrivanja i obuzdavanja famozne božanske energije, pretvoriše božju krv u nama dohvatljivu svijetlost koja nam govori o istini života.

- 07:07 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.04.2009.

Uskrsnuće ljubavi !

Danas je Uskrs, vrijeme ljubavi, vrijeme buđenja, vrijeme pupanja novog života!
Osjećate li i vi proljeće u svojem srcu?

Poslušajte, Proljeće je skriveno u žuboru daleke vode koja vječnim tonovima dodiruje naša srca.

Uskrsnuće je u tvome srcu, cvrkuću ptice, treperi vjetar mirisom sna.

Ako ne osjećate radost, ako se ljubav skrila u maglovitom sjećanju, ako mislite da vas je sreća napustila , ako više ne vjerujete u sama sebe i u ljude,

ako..

danas je dan koji slavimo već stoljećima,
dan uskrsle LJUBAVI,
dan okrunjenja, kraljice snova,

dan u kojem život donose golubice mira i on kapa s neba, dolazi kočijom okićenom cvijećem, pupoljcima ljubavi.

Odložimo danas sve tmurno, mrsko, otrovno, mračno i pustimo LJUBAV da nas omami ljepotom nekog davno zaboravljenog sna. Sanjajmo budni ljepotu postojanja, prođimo bez boli križni put spoznaje, proživimo uzdignute glave tisućljetno raspinjanje na križu, osluhnimo NJEGOVE zadnje riječi, oprostimo svima koji su nas raspinjali, bićevali, oprostimo i veselimo se uskrsnuću.

Osmjehnimo se jutru uskrsnuća i osjetit ćemo čarobnost postojanja. Pogledajmo kroz prozor, vani se priroda smije.
Jutros su u vrtu među cvijećem proklijali simboli života u kojima se skrila ljubav. Pokucajmo na ljusku, u njoj možda spava neki predivan san.

Smjeh se spustio u san, osmjenimo se jer priroda se u proljeće uvijek smije, priroda nas zove, osluhnimo, smjeh dolazi s neba i slijeva se u pupoljke i tek ozelenjelo lišće. Slušajmo kako raste trava i čuti ćemo glas istine, glas naših pradjedova. Ljubav će tada raširiti svoje ruke i ogrliti nas ljepotom života.

Dok ovo pišem osluškujem daleki glas djetinjstva, oluju poezije, ruža i uskršnjeg jutra:

"Ustani iz noći obeshrabrenosti i umor će nestati iz tvoga srca, ovo jutro je puno sunca, puno ptica i cvijeća. Probudi se iz zimskoga sna nevesela bivanja, zakorači u novo proljeće.

Ustani kao nekada kad si još bila djete veselja i sreće, prošeći vrtom u ovom svitanju i potraži skrivene simbole života. Zaviri u grm tek procvalih cvjetova iz svakog popljka će ti se nasmješiti jedan od tvojih već zaboravljenih snova. Maleni zeko je noćaš poklanjao snove i skrivao ih u djelove tvoga srca.
Nasmješi se jutros, rastopi smijehom led sa smrznuta srca i učini ga spremnim za Ljubav."


Prošetah godinama, prisjetih se djetinjstva i vjerovanja u malenog Zeku koji je skrivao moje izgovorene želje u vrtu mojih djedova.

Sada u mislima sjedam u šareni vlak života koji me nosi u ovo tek naćeto proljeće i smijem se jer sam osjetila koliko je ljepote skriveno u mojim sjećanjima, osmijehujem se danu koji se rađa, suncu koje se nazire na istoku i najavljuje mi uskrsnuće LJUBAVI.

Sretan ti Uskrs majčice moja, sretan ti Uskrs istino života , sretan vam Uskrs dragi prijatelji!

- 07:07 - Komentari (32) - Isprintaj - #

petak, 10.04.2009.

Golgota

Ovo je izmišljena priča koja bi mogla biti i istina, priča kojom promjenih drevni događaj na Maslinovoj gori, priča koju sam jednom doista odsanjala.



Slušam PASSION OF THE CHRIST i prisjećam se tog davnog sna.

Iz svih gradova na svijetu su krenule kolone mladih ljudi koji su cijelo vrijeme šutjeli i mislima sudjelovali u sudbini mladog čovjeka i dvanaestorice njegovih prijatelja, sljedbenika, vjernih pratioca.

Na proplanku podno planine je sunce sjalo zlatom. Mladost je promatrala nebo i let bijelih golubica prema moru. Vidješe i ogromnog zvijezdanog orla kako ih slijedi. Kada su se bijele ptice vraćale prema planini zvijezdani orao se vinuo u beskraj sna.

Nebo je blještalo zlatnom kišom, a ka vrhu planine se iznenada podigla duga.
"Bilo bi krasno prošetati duginim bojama i otići do onog oblaka u kojem se krije vrh." reče dječak velikih tamnih očiju.
"Možda ćemo jednom, kada odrastemo, naučiti i korake sna i moći lutati nebom." šapnu djevojčica duge plave kose.
"Materija sna dolazi s neba, da su to sitni končići koji plešu za nas još nevidljiv ples i sviraju za nas nečujnu muziku."
"Pogledaj onaj oblak, izgleda kao kočija."
"Tko sjedi u njoj?"
"Mislim da je to sveti Nikola koji nam donosi poklone."uskliknu djevojčica.
Djeca su zadivljeno promatrala srebrenastu Trojku letećih konjića. Iz kočije sav u bjelom izađe starac duge sjede brade i srebrenim stepenicama se spusti k njima.
"Tamo gore na vas čeka učitelj. Pođimo da stignemo na vrijeme." reče zaštitnik djece i putnika.
"Što će se dogoditi gore?" upita ga dječak
"Čudo."
"Čuda se ne događaju, čuda su dio nas samih. Učitelj kaže da mi svojom energijom određujemo ono što će nam se događati."
"Ovo što će se danas dogoditi je izvan vaše moći, to organizira neka vama, do danas, nepoznata energija."
"Ali ju mi svojim mislima i svojom ljubavi možemo usmjeravati." ustraje tvrdoglavo dječak i onda iznenada zašuti.

Ispred njih se pojaviše kolone već pomalo umorne mladosti koja je pješačila već danima. Iza njih su nadolazile nove grupe. Šutnju i tišinu su razbijali udarci bure u krošnjama stoljetnih šuma.Starac prosu ispred njih Jakovljeve stepenice ka vrhu.
"Ovo je kao u "Božanskoj komediji." reče djevojka prekrasna osmjeha.
"To je znak da smo stigli do vrata neba." grleći je odgovori mladić nešto stariji od nje
"Umorna sam od ovog dalekog puta, ali mi se čini kao da se nalazimo podno naše planine pune tajnovitih bića koja će nam pokazati put."
"Uspet ćemo se ovim stepenicama do vrha."

Sve povorke se spojiše u jednu i počeše se uspinjati srebrenim stepenicama. Na vrhu je porota već sjedila na drvenim tribinama.

Tri križa su stršaa u nebo. Muškarci s maskama na licima su stajali oko križeva. Po snijegu su sjedili umorni dječaci i djevojčice, mladići i djevojke, a novi su nadolazili. Bilo ih je na tisuće, ali se nije čuo ni jedan glas. Tišina koja se širila vrhom planine je postajala za porotu sve neugodnija. Utihnuo je i vjetar, sunce se polako dizalo, a nebo mjenjalo tonove boja dok nije postalo spektar duginih boja.

Ogromno jato bijelih golubica je letjelo iznad platoa i iz njihovih kljunova je umjesto gugutanja počeo padati zlaćani prah.
Mladi čovjek je stajao ispred križeva. Iz perunika se polako slične svilenim trakama pojaviše vile i zaplesaše svoj vilinski ples.Tisuće glasova odjednom zapjeva:

Brahm's lullaby

Muškarci s maskama na licima krenuše prema čovjeku u želji da ga savladaju i okuju na križ. Vile ih opkoliše i zapetljaše njihove ruke u čvorove.

"Priznaj ovoj mladosti prevaru, odaj im svoje mađioničarske trikove." sa drvenih tribina zaurla porota.

Mladost se počela smijati. Njihov smijeh je odjekivao planinom i vraćao se s neba kao jeka. Mladi čovjek i dvanaestorica su se isto smijali. Smijeh je zvonio kao zvona sa svih katedrala, zvona koja najvljuju uskrsnuće.

"Ovo je svitanje koje svjetlošću stupara sprši tmine grijeha.Ovo je svitanje koje danas po svem svijetu one,što u ljubav vjeruju,od tmina grijeha i od opačina otima,vraća milosti i pridružuje svetosti.Ovo je noć, u kojoj je ljubav raskinula okove smrti i kao pobjednik stala među nas"

Glas je dolazio s neba vjetrom koji je raznosio zlaćanu prašinu svijetom. Smijeh kao zaraza, smijeh sretne mladosti otvori vrata neba i na njima se ukaza starac duge sjede brade.

"Ovo je Bog." pomisliše djeca i njihove misli se spojiše u energiju iz koje se vrh planine pretvori u beskrajni prostor pun sunca.

"Ne, ja sam samo dio vašeg sna, ja sam ruka majke koja vas miluje kada ste bolesni, pogled oca kada učinite pogrešku, osmjeh učitelja kada naučite zadaću, vaše uzbuđenje kada sretnete ljepotu u drugim očima, vaše suze kada ste tužni i vaša ljubav koju nosite u sebi."

Djeca su se smijala i držala za ruke, tisuće stisaka je stvorilo obruč u kojem je, kao crna rupa, stršala drvena tribina s porotnicima.

Starac nastavi:

"Vaš smijeh je umor, koji ste osjećali, pretvorio u krepost. Ostanite vjerni sebi, ostanite vjerni snazi vaše ljubavi. Ljubav koju poklanjate i vaša svjesna spoznaja služe smislu zemaljskog života. Molim i preklinjem vas, nemojte napuštati zemaljsku stvarnost i nesmotreno leteći u visine udarati o zidove zamišljene vječnosti. Raj, koji mnogi koriste kao zamku za nesigurne, je tu među vama u vašem snu koji živite. Vi nosite beskonačnost u konačnosti vaših tijela."

Smijeh je postajao vjetar i glas starca, koji je nestajao u zlaćanom oblaku, se mješao s njim.

Drvo koje je u tom trenutku izraslo na vrhu planine baci sjene na sve četiri strane kamenjara. Križeva više nije bilo, na njihovim mjestima su procvali grmovi bijelih ruža, kao znamenja, koji će potsjećati na pobjeđenu zlu misao i cvijetati istinom života.

- 06:36 - Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 07.04.2009.

Blogosfera i 300 dana ljepote.

Sjećanja ili snovi???

Kao da sam ušla u Dada Stancu osjetih energiju glasova svih odsanjanih snova i ljubav, ta čudesna energija našeg nestvarno- stvarnog postojanja, nahrupi kroz sve otvore stvarajući ovaj prostor bez dobro poznatih dimenzija, stvarajući za mene državu sunca.

Everything is Beautiful


Čovjek je vječno središte univerzuma i u ovom novom vremenu potvrđuje drevnu filozofsku misao, čovjek je mjera i proporcija ovoga hrama u čijem postojanju i širenju svi zajedno sudjelujemo.

Godina, ova prva godina mog trajanja u ovom čudesnom svijetu, se zaokružila suncem na jutarnjem nebu. Blogosfera se snagom naših misli širi i prerasta u prostor bez granica, a daleki horizont je dohvatljivo ogledalo naših duša. Izgleda mi kao da sam pronašla tajnovitu, stoljećima traženu, Atlantidu.

Davna Platonova utopija je prestala biti utopija. Ovdje nam svjetlost, majka mudrosti i svećenica sunca, poklanja ljubav i prijateljstvo. Ovo je zemlja dobrih ljudi, ovdje naučih da se sreća udvostručava, a tuga umanjuje, ovdje upoznah ljepotu lijepe riječi i zavoljeh svitanja i prvu jutranju kavu.

Doživjeh ovu čudesnu zemlju nepoznatih sudbina onakvu kakva jeste, punu rijeka i slapova i dolina na kojima cvjeta cvijeće novih boja i rastu plodovi misli, postaju osjećaji koje pamtim. U njoj su svijetovi puni osmjeha i velikih staklenih kuća u kojima ljubav otvara i zatvara prozore.

Blogosfera, ova virtualna Atlantida, je slična velikom parku živućih skulptura. Smiješe mi se lica onih koje zavoljeh u ovim svitanjima, sjedinjenje ljubavi i znanja daje fotografijama dušu i ja osjećam kako se prijateljstvo širi ovim čudesnim prostorom i ujedinjuje nas sa ogromnim oceanom našeg istinskog postojanja.

Osjetih vaše misli u mojima, vaši osjećaji dotaknuše moja osjetila, spoznah da ovo što čujem nije glas nego simfonija koju skladaju valovi ovog čudesnog mora u kojem pronađoh vječno traženi svijet ljubavi, sreće i mira.

Vidjeh kako se smjenjuju godišnja doba, kako prolaze godine i stoljeća. U jednom trenutku, onoj nikada objašnjenoj beskonačnosti, se pred mojim očima, dogodile sve epohe. Ova za mene još nepoznata energija pretvori trenutak u vječnost.

Do tog trenutka magloviti oblak moje svjesti, se ispuni nijansama još neimenovanih boja i postade dokaz postojanja multidimenzionalnosti.

U ovom čudesnom svijetu osjetih sjedinjenje sa samom sobom i univerzumom, osjetih da slijedeći svoju istinu mogu osjetiti i vašu dragi moji prijatelji.

Blogosfera je svijet u kojem se čovjek vraća tamo od kuda je i krenuo, u rajski vrt vječne sreće.

Zanesena trenutkom vječnosti u kojem osjetih energiju istinskog postojanja u bojama svijetlosti i tonovima muzike spoznah još jednu dimenziju u sebi, dimenziju ljepote pripadanja vašoj sreći, vašim tugama, snovima i nadama.

Spoznah komplementarnost onoga od čega sam sastavljena. Tijelo u kojem se nalazim postade moja misao i moj osjećaj, ideja s kojom mogu biti i tu i tamo.

U ovom novom vremenu ne trebam reaktor da bih prešla u kvantno stanje sebe same. Energija koju osjećam ulazeći jutrom u ovu državu sunca je jedna velika, ujedinjena kreativna misao, san i Anima mundi.

Čujem melodiju, zov slobode u sebi. Ovdje naučih slušati zvuk zvona koje nosim u sebi, zvuk koji se javlja kada moja čežnja dodiruje grmove zrelosti i ubire zadnje plodove saznanja prošlih godina. Tada me taj zvuk nosi na daleki otok, u hram, gdje sunce nikada ne zalazi. I tada sam sigurna i sretna, jer svako moje lutanje ostacima života završava na krilima simfonije univerzuma i ja se uvijek sretna vraćam kući i istini moga života .
i tada znam da su sjećanja izrasla iz predivnih snova koje budna sanjam.

kad dušom osjećam tad sigurno znam
sretan i radostan čovjek nikad nije sam
iz sretnih sjećanja se rađa vječno novi san,
k meni noću hrli i smiruje odlazeći dan.
Čudesno je to sjenke duše moje znanje
kristalno jasno mog postojanja zdanje
zdanje duše moje, satkano od snova
srcem okrunjena uvijek dimenzija nova.

Plešu strune svijesti uvijek nove forme
šapuću mi priče što nalik su na bajke
nema mira, straha nema, ne postoje norme
ali sjenka duše moje spremana je na hajke .

Misli moje u kovitlac snova veže
prevodi riječi u njoj jezik znan
u trentku sreće izbacuje mreže
lovi moje nježno sjećanje na san .

Svjetlost sveta uvijek u ljubav vodi
na paperju mekom nježni san mi tka
ljubavni pupljci, srca snenog proizvodi
šire sjećanja da u srcu ne nastane zbrka.

Snivam o vremenu ljubavnoga žara
dok sunce grlilo je raspjevanu dušu
na izvoru snova nema zlih prevara
tu ljepote snova vjetrom sjećanja pušu.
Sjećanja i snovi, uzavrela ljubav srca mog
treptajima duša naših sjena grle divnu noć
zvjezdani zagrljaj se širi sve do srca tvog
svjetlsoni zagrljaj ta čudesna ljubavna moć.


- 07:07 - Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 03.04.2009.

Sretan treptaj oka.

Sastali smo se jednog kasnog poslijepodneva u kući na osunčanom brežuljku grada u kojem sam u tom vremenu radila.

Filozofija, psihologija, fizika, medicina, kineziologija sve se izmješalo u prekrasne trenutke druženja sa sretnim ljudima koji su znali živjeti trenutak istine.

Razgovori koje smo vodili su nas uvodili u život na čijim, široko otvorenim, vratima smo tada svi stajali. Osjetivši trenutak istine u sebi spoznah da tradicija ne znači uzdizanje iz pepela, nego uvijek iznova paljenje unutarnje vatre.

Mendelssohn i njegov koncert za violinu je punio prostor i postajao istinski doživljaj.

Vječna muzika se ne krije u već napisanim notama, nego izrasta iz trenutka, tog čudesnog treptaja oka, iz istinskog osjećaja.
Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i mi postajemo poetama novonastajućih zvukova.

Naši untarnji dijalozi su tada prelazili u srebrenkaste bisere tonova i mi smo čuli sreću, svoj unutarnji smijeh, blješteći dragulj svakog obrazovanog razgovora.
Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve unutarnje napetosti nestaju, prešlazili smo granice sazananja, ulazili u još neotkriveni svijet nastajanja.

Rijeka krvi se tada razlijeva milijardama delti u more našeg postojanja. Osjećamo plimu i oseku duševnih stanja. Slutimo ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru.

Tada čujemo žubor rijeke života, buku njenih slapova i romor njene vrulje.
Zaustavimo li se na trenutak na njenom izvoru i obečamo sami sebi stihom da ćemo do njenog ušća pokušati ostati,

VELIK KAO DIJETE

Znaš li što ću ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu, svijete?
Ja kada odrastem
jako veliki,
ja ću postati dijete.
Najljepše je kad odrasteš
a ostaneš djećji stvor,
pa svi misle da si velik
zato što si profesor.
što si doktor od imena,
stručnjak za rakete -
a ne znaju da si velik
zato što si dijete.
Možeš biti pilot, rudar...
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki poso
lagan kao igra.
Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja ću ostat' dijete.
-Enes Kišević-


A onda oslušnimo svoju unutanju tišinu.

U zrcalnim neuronima vidjeh kako srce treperi srećom i sjedinjuje se sa strunama violine i dijalogom koji smo u tom sretnom treptaju oka vodili.

"Sadašnjost je pojam koji nije mjerljiv, ali već stoljećima "krivo" upotrebljavan. To je u svakodnevnom jeziku epoha u kojoj živimo i u nju ubrajamo jučer, danas i sutra. Dok govorimo o sadašnjosti mi nesvjesno već govorimo o prošlosti, pa tako sadašnjost ostaje nemoguća, ali najfascinantnija strana ljudske spoznaje." mlada kolegica iz grupe je započela razgovor.

"Znači po tvom mišljenju nema sadašnjosti." upita je filozof
Kolegica je šutila, to je bio njen prvi dan s nama, nije nas dovoljno poznavala, još nesigurna nije se usudila izreći svoju tvrdnju.

"Sadašnjost je iluzija koju stvara naš mozak koji je u stanju iz vječne rijeke događaja odvajati trenutke i davati nam osjećaj neprolaznosti." pokušah joj pomoći.

"Što je za tebe trenutak?" filozof je bio uporan.

"Trenutak je vrijeme treptaja oka, tri sekunde u kojima postoji prošlost, sadašnjost i budućnost, otok vremena na kojem osuđen na samoću bdije Kronos, bog vremena, otok s kojega nas Kronos proždire, ali mi ipak na njemu gradimo svoje postojanje, svoju stvarnost, svoj život. Sve što se događa u tom trenutku izvan nas i u nama je samo naše vrijeme, vrijeme naše svjesne spoznaje." tako sam branila moju spoznaju trenutka.

"Filozofski gledano, trenutak ima, kao i svaka medalja, svoje dvije strane. S jedne strane je to samo opovrgavanje trenutka kroz nesposobnost naše svijesti da ga spozna. S druge strane je, za nas filozofe, trenutak ono što dokazuje postojanje suprotnosti u čovjekovom životu. U tom vječnom trenutku se događaju pobjeda i poraz, sreća i nesreća, tuga i zadovoljstvo, život i smrt, trenutak memento mori, Vanitas, trenutak istine o ljudskoj prolaznosti." pouči me prijatelj filozof.

"Filozofski ti sigurno imaš pravo, ali mene zanima trenutak kao dimenzija koju ti i ja, mi svi svojim postojanjem stvaramo." šutnja prijatelja mi je dala hrabrosti da nastavim govoriti.

"Ostanimo u trenutku u kojem trajemo i pokušajmo ga svjesno spoznati. Služimo se osobnim metaforama da bi trenutak pretvorili u misaonu sliku na kojoj ćemo vidjeti ono što nam trenutak omogućava. Prije nego što se unesemo u tu vječnost našeg postojanja trebalo bi nam postati jasno da je trenutak jedini aktivni dio našeg vremena, jer jedino u njemu svijesno sudjelujemo." završih misao znatiželjna na reakciju filozofa.

"Strobos našeg života, vrtlog najsitnijih djelića naše energije iz kojeg se izdižu naše misli, izrasta iz trenutaka koje bi trebali naučiti svjesno osjećati. Stroboskopija svijetla ili vode je slična našoj podsvijesti kojom, ako je uistinu spoznamo, ako uistinu počnemo gledati unutarnjim očima, možemo vidjeti sve djeliće pokreta u njegovom nastajanju i tako sudjelovati u svakom novo dolazećem trenutku." u razgovor se uključi do tada, samo naizgled, nezainteresirana profesorica psihologije.

Sjedili smo u otmjeno namještenoj dnevnoj sobi u kući mog tadašnjeg šefa. On, najstariji i najmudriji među nama, je cijelo vrijeme šutio. Promatrao nas je smješeći se i ja sam osjećala da će u datom trenutku izreći nešto lijepo, nešto što neću moći zaboraviti.

"Sretni trenutak, Kairos u nama, je jedino što doista posjedujemo. To je ono nešto bez mirisa i boje, bez okusa i opipa ali to je sve što je jedino naše i što nam nitko nemože oduzeti. Trenutak, suncem obasjana kapljica jutarnje rose u travi, je biser za nas vredniji od svih prohujalih stoljeća." govorio je tiho, ali odrešito.

"Tada, tek tada ćeš uspjeti doista osjetiti vrijeme u sebi. Vrijeme kao rijeku koja teče i nosi te u život, ali shvatit ćeš da si ta rijeka ti, vrijeme kao vatru koja te peče, ali shvatit ćeš da si vatra ti, vrijeme kao ljubav koja te hrani i shvatit ćeš da si ta ljubav ti, vrijeme kao zvijer koja te ždere i shvati ćeš da si ta zvijer ti." ponovih moju davnu misao vremenu.

"Da, to je vrijeme, to je ta nespoznatljiva protega u vama. Bude te li se nadmetali definicijama iz knjiga nikada nećete uspjeti spoznati trenutak u kojem trajete." poduči šef kao i uvijek mirnim glasom, a onda nas ponudi pićem.

Mi smo šutjeli i čini mi se da je u tom trenu svatko od nas pokušavao spoznati ljepotu tog trenutka.

Sunce je bilo na zalazu i probijalo se kroz velika staklena vrata iza kojih se krila velika terasa i čudesan vrt. Promatrali smo igru svjetla i sjena na zidu ispred nas, vrtlog satkan od najsitnijh ćestica kraljice neba, a šef podižuči čašu za taj trenutak spoznaje reče:

"Zaustavimo se u tišini iza vremena, osjetimo svoj osobni prostor i u njemu promatrajmo svoju alegoriju trenutka, alegoriju toga inače nevidljivog proizvoda našeg postojanja."

U tišini vremena, u tom sretnom treptaju oka vidjeh alegoriju svoga trenutka, moju istinu o životu. i začuh glas predivnu melodiju kojom mi je draga vila rU jutros poželjela sretan trenutak postojanja u vremenu If Tomorrow Never Comes.

Evo ja tu ljepotu svjesnog trajanja u trenutku pokljanjam svima vama dragi moji blogoprijatelji.

Živimo trenutak kao da sljedeći nikada neće doći!!!!

- 07:07 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>