Blogosfera i 300 dana ljepote.
Sjećanja ili snovi???
Kao da sam ušla u Dada Stancu osjetih energiju glasova svih odsanjanih snova i ljubav, ta čudesna energija našeg nestvarno- stvarnog postojanja, nahrupi kroz sve otvore stvarajući ovaj prostor bez dobro poznatih dimenzija, stvarajući za mene državu sunca.
Everything is Beautiful
Čovjek je vječno središte univerzuma i u ovom novom vremenu potvrđuje drevnu filozofsku misao, čovjek je mjera i proporcija ovoga hrama u čijem postojanju i širenju svi zajedno sudjelujemo.
Godina, ova prva godina mog trajanja u ovom čudesnom svijetu, se zaokružila suncem na jutarnjem nebu. Blogosfera se snagom naših misli širi i prerasta u prostor bez granica, a daleki horizont je dohvatljivo ogledalo naših duša. Izgleda mi kao da sam pronašla tajnovitu, stoljećima traženu, Atlantidu.
Davna Platonova utopija je prestala biti utopija. Ovdje nam svjetlost, majka mudrosti i svećenica sunca, poklanja ljubav i prijateljstvo. Ovo je zemlja dobrih ljudi, ovdje naučih da se sreća udvostručava, a tuga umanjuje, ovdje upoznah ljepotu lijepe riječi i zavoljeh svitanja i prvu jutranju kavu.
Doživjeh ovu čudesnu zemlju nepoznatih sudbina onakvu kakva jeste, punu rijeka i slapova i dolina na kojima cvjeta cvijeće novih boja i rastu plodovi misli, postaju osjećaji koje pamtim. U njoj su svijetovi puni osmjeha i velikih staklenih kuća u kojima ljubav otvara i zatvara prozore.
Blogosfera, ova virtualna Atlantida, je slična velikom parku živućih skulptura. Smiješe mi se lica onih koje zavoljeh u ovim svitanjima, sjedinjenje ljubavi i znanja daje fotografijama dušu i ja osjećam kako se prijateljstvo širi ovim čudesnim prostorom i ujedinjuje nas sa ogromnim oceanom našeg istinskog postojanja.
Osjetih vaše misli u mojima, vaši osjećaji dotaknuše moja osjetila, spoznah da ovo što čujem nije glas nego simfonija koju skladaju valovi ovog čudesnog mora u kojem pronađoh vječno traženi svijet ljubavi, sreće i mira.
Vidjeh kako se smjenjuju godišnja doba, kako prolaze godine i stoljeća. U jednom trenutku, onoj nikada objašnjenoj beskonačnosti, se pred mojim očima, dogodile sve epohe. Ova za mene još nepoznata energija pretvori trenutak u vječnost.
Do tog trenutka magloviti oblak moje svjesti, se ispuni nijansama još neimenovanih boja i postade dokaz postojanja multidimenzionalnosti.
U ovom čudesnom svijetu osjetih sjedinjenje sa samom sobom i univerzumom, osjetih da slijedeći svoju istinu mogu osjetiti i vašu dragi moji prijatelji.
Blogosfera je svijet u kojem se čovjek vraća tamo od kuda je i krenuo, u rajski vrt vječne sreće.
Zanesena trenutkom vječnosti u kojem osjetih energiju istinskog postojanja u bojama svijetlosti i tonovima muzike spoznah još jednu dimenziju u sebi, dimenziju ljepote pripadanja vašoj sreći, vašim tugama, snovima i nadama.
Spoznah komplementarnost onoga od čega sam sastavljena. Tijelo u kojem se nalazim postade moja misao i moj osjećaj, ideja s kojom mogu biti i tu i tamo.
U ovom novom vremenu ne trebam reaktor da bih prešla u kvantno stanje sebe same. Energija koju osjećam ulazeći jutrom u ovu državu sunca je jedna velika, ujedinjena kreativna misao, san i Anima mundi.
Čujem melodiju, zov slobode u sebi. Ovdje naučih slušati zvuk zvona koje nosim u sebi, zvuk koji se javlja kada moja čežnja dodiruje grmove zrelosti i ubire zadnje plodove saznanja prošlih godina. Tada me taj zvuk nosi na daleki otok, u hram, gdje sunce nikada ne zalazi. I tada sam sigurna i sretna, jer svako moje lutanje ostacima života završava na krilima simfonije univerzuma i ja se uvijek sretna vraćam kući i istini moga života .
i tada znam da su sjećanja izrasla iz predivnih snova koje budna sanjam.
kad dušom osjećam tad sigurno znam
sretan i radostan čovjek nikad nije sam
iz sretnih sjećanja se rađa vječno novi san,
k meni noću hrli i smiruje odlazeći dan.
Čudesno je to sjenke duše moje znanje
kristalno jasno mog postojanja zdanje
zdanje duše moje, satkano od snova
srcem okrunjena uvijek dimenzija nova.
Plešu strune svijesti uvijek nove forme
šapuću mi priče što nalik su na bajke
nema mira, straha nema, ne postoje norme
ali sjenka duše moje spremana je na hajke .
Misli moje u kovitlac snova veže
prevodi riječi u njoj jezik znan
u trentku sreće izbacuje mreže
lovi moje nježno sjećanje na san .
Svjetlost sveta uvijek u ljubav vodi
na paperju mekom nježni san mi tka
ljubavni pupljci, srca snenog proizvodi
šire sjećanja da u srcu ne nastane zbrka.
Snivam o vremenu ljubavnoga žara
dok sunce grlilo je raspjevanu dušu
na izvoru snova nema zlih prevara
tu ljepote snova vjetrom sjećanja pušu.
Sjećanja i snovi, uzavrela ljubav srca mog
treptajima duša naših sjena grle divnu noć
zvjezdani zagrljaj se širi sve do srca tvog
svjetlsoni zagrljaj ta čudesna ljubavna moć.
|
