Sretan treptaj oka.
Sastali smo se jednog kasnog poslijepodneva u kući na osunčanom brežuljku grada u kojem sam u tom vremenu radila.
Filozofija, psihologija, fizika, medicina, kineziologija sve se izmješalo u prekrasne trenutke druženja sa sretnim ljudima koji su znali živjeti trenutak istine.
Razgovori koje smo vodili su nas uvodili u život na čijim, široko otvorenim, vratima smo tada svi stajali. Osjetivši trenutak istine u sebi spoznah da tradicija ne znači uzdizanje iz pepela, nego uvijek iznova paljenje unutarnje vatre.
Mendelssohn i njegov koncert za violinu je punio prostor i postajao istinski doživljaj.
Vječna muzika se ne krije u već napisanim notama, nego izrasta iz trenutka, tog čudesnog treptaja oka, iz istinskog osjećaja.
Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i mi postajemo poetama novonastajućih zvukova.
Naši untarnji dijalozi su tada prelazili u srebrenkaste bisere tonova i mi smo čuli sreću, svoj unutarnji smijeh, blješteći dragulj svakog obrazovanog razgovora.
Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve unutarnje napetosti nestaju, prešlazili smo granice sazananja, ulazili u još neotkriveni svijet nastajanja.
Rijeka krvi se tada razlijeva milijardama delti u more našeg postojanja. Osjećamo plimu i oseku duševnih stanja. Slutimo ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru.
Tada čujemo žubor rijeke života, buku njenih slapova i romor njene vrulje.
Zaustavimo li se na trenutak na njenom izvoru i obečamo sami sebi stihom da ćemo do njenog ušća pokušati ostati,
VELIK KAO DIJETE
Znaš li što ću ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu, svijete?
Ja kada odrastem
jako veliki,
ja ću postati dijete.
Najljepše je kad odrasteš
a ostaneš djećji stvor,
pa svi misle da si velik
zato što si profesor.
što si doktor od imena,
stručnjak za rakete -
a ne znaju da si velik
zato što si dijete.
Možeš biti pilot, rudar...
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki poso
lagan kao igra.
Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja ću ostat' dijete.
-Enes Kišević-
A onda oslušnimo svoju unutanju tišinu.
U zrcalnim neuronima vidjeh kako srce treperi srećom i sjedinjuje se sa strunama violine i dijalogom koji smo u tom sretnom treptaju oka vodili.
"Sadašnjost je pojam koji nije mjerljiv, ali već stoljećima "krivo" upotrebljavan. To je u svakodnevnom jeziku epoha u kojoj živimo i u nju ubrajamo jučer, danas i sutra. Dok govorimo o sadašnjosti mi nesvjesno već govorimo o prošlosti, pa tako sadašnjost ostaje nemoguća, ali najfascinantnija strana ljudske spoznaje." mlada kolegica iz grupe je započela razgovor.
"Znači po tvom mišljenju nema sadašnjosti." upita je filozof
Kolegica je šutila, to je bio njen prvi dan s nama, nije nas dovoljno poznavala, još nesigurna nije se usudila izreći svoju tvrdnju.
"Sadašnjost je iluzija koju stvara naš mozak koji je u stanju iz vječne rijeke događaja odvajati trenutke i davati nam osjećaj neprolaznosti." pokušah joj pomoći.
"Što je za tebe trenutak?" filozof je bio uporan.
"Trenutak je vrijeme treptaja oka, tri sekunde u kojima postoji prošlost, sadašnjost i budućnost, otok vremena na kojem osuđen na samoću bdije Kronos, bog vremena, otok s kojega nas Kronos proždire, ali mi ipak na njemu gradimo svoje postojanje, svoju stvarnost, svoj život. Sve što se događa u tom trenutku izvan nas i u nama je samo naše vrijeme, vrijeme naše svjesne spoznaje." tako sam branila moju spoznaju trenutka.
"Filozofski gledano, trenutak ima, kao i svaka medalja, svoje dvije strane. S jedne strane je to samo opovrgavanje trenutka kroz nesposobnost naše svijesti da ga spozna. S druge strane je, za nas filozofe, trenutak ono što dokazuje postojanje suprotnosti u čovjekovom životu. U tom vječnom trenutku se događaju pobjeda i poraz, sreća i nesreća, tuga i zadovoljstvo, život i smrt, trenutak memento mori, Vanitas, trenutak istine o ljudskoj prolaznosti." pouči me prijatelj filozof.
"Filozofski ti sigurno imaš pravo, ali mene zanima trenutak kao dimenzija koju ti i ja, mi svi svojim postojanjem stvaramo." šutnja prijatelja mi je dala hrabrosti da nastavim govoriti.
"Ostanimo u trenutku u kojem trajemo i pokušajmo ga svjesno spoznati. Služimo se osobnim metaforama da bi trenutak pretvorili u misaonu sliku na kojoj ćemo vidjeti ono što nam trenutak omogućava. Prije nego što se unesemo u tu vječnost našeg postojanja trebalo bi nam postati jasno da je trenutak jedini aktivni dio našeg vremena, jer jedino u njemu svijesno sudjelujemo." završih misao znatiželjna na reakciju filozofa.
"Strobos našeg života, vrtlog najsitnijih djelića naše energije iz kojeg se izdižu naše misli, izrasta iz trenutaka koje bi trebali naučiti svjesno osjećati. Stroboskopija svijetla ili vode je slična našoj podsvijesti kojom, ako je uistinu spoznamo, ako uistinu počnemo gledati unutarnjim očima, možemo vidjeti sve djeliće pokreta u njegovom nastajanju i tako sudjelovati u svakom novo dolazećem trenutku." u razgovor se uključi do tada, samo naizgled, nezainteresirana profesorica psihologije.
Sjedili smo u otmjeno namještenoj dnevnoj sobi u kući mog tadašnjeg šefa. On, najstariji i najmudriji među nama, je cijelo vrijeme šutio. Promatrao nas je smješeći se i ja sam osjećala da će u datom trenutku izreći nešto lijepo, nešto što neću moći zaboraviti.
"Sretni trenutak, Kairos u nama, je jedino što doista posjedujemo. To je ono nešto bez mirisa i boje, bez okusa i opipa ali to je sve što je jedino naše i što nam nitko nemože oduzeti. Trenutak, suncem obasjana kapljica jutarnje rose u travi, je biser za nas vredniji od svih prohujalih stoljeća." govorio je tiho, ali odrešito.
"Tada, tek tada ćeš uspjeti doista osjetiti vrijeme u sebi. Vrijeme kao rijeku koja teče i nosi te u život, ali shvatit ćeš da si ta rijeka ti, vrijeme kao vatru koja te peče, ali shvatit ćeš da si vatra ti, vrijeme kao ljubav koja te hrani i shvatit ćeš da si ta ljubav ti, vrijeme kao zvijer koja te ždere i shvati ćeš da si ta zvijer ti." ponovih moju davnu misao vremenu.
"Da, to je vrijeme, to je ta nespoznatljiva protega u vama. Bude te li se nadmetali definicijama iz knjiga nikada nećete uspjeti spoznati trenutak u kojem trajete." poduči šef kao i uvijek mirnim glasom, a onda nas ponudi pićem.
Mi smo šutjeli i čini mi se da je u tom trenu svatko od nas pokušavao spoznati ljepotu tog trenutka.
Sunce je bilo na zalazu i probijalo se kroz velika staklena vrata iza kojih se krila velika terasa i čudesan vrt. Promatrali smo igru svjetla i sjena na zidu ispred nas, vrtlog satkan od najsitnijh ćestica kraljice neba, a šef podižuči čašu za taj trenutak spoznaje reče:
"Zaustavimo se u tišini iza vremena, osjetimo svoj osobni prostor i u njemu promatrajmo svoju alegoriju trenutka, alegoriju toga inače nevidljivog proizvoda našeg postojanja."
U tišini vremena, u tom sretnom treptaju oka vidjeh alegoriju svoga trenutka, moju istinu o životu. i začuh glas predivnu melodiju kojom mi je draga vila rU jutros poželjela sretan trenutak postojanja u vremenu If Tomorrow Never Comes.
Evo ja tu ljepotu svjesnog trajanja u trenutku pokljanjam svima vama dragi moji blogoprijatelji.
Živimo trenutak kao da sljedeći nikada neće doći!!!!
|
