dinajina sjećanja

ponedjeljak, 30.03.2009.

Ako osjećam tebe Poznajem li te? pitam njegovu sjenku na mom ramenu. Osjećam li te? pitam ljepotu trenutka, kapljicu rose na tek procvaloj ruži, taj čudesni biser vredniji od prohujalih godina. Život je more šapuće mi Balašević pjesmom i poziva me na putovanje prohujalim godinama da osjetim, da spoznam, da se sretna probudim u ovom novom trenutku ljepote. Promatram zvjezdano nebo i tražim u tom beskraju potvrdu ljepote. Ladarice me pozdravljaju svojim treptajima. Sedam ljepotica noćnog neba pleše pred mojim očima i ja odjednom vidjeh zlaćani trag koji me povede do središta sna koji budna sanjam. "Je li ljepota uistinu blještavilo svjetlosnih zraka koje se, na svom putu do mojih očiju, prelamaju i odavaju mi čudesnost zakona Božjeg skrivenog u zlatnoj spirali, čudesnost koja poistovjećuje prirodu i moj osjećaj za njenu savršenost?" upitah mudrace koji su zvijezde nazivali imenima boginja. Sedam Atlasovih kćeri plešu svoje gluho kolo režući nebo, zlaćanom spiralom svojih pokreta. Ljepotu ne spoznajemo očima, ta spoznaja izrasta u dubini duše, tamo gdje se zrcali stvarnost i izrasta u svijest o njoj. U ničijoj zemlji, na granici između estetike i matematike se krije tajna ljepote i mijenja svoje oblike onako kako se mijenja moja svijest o njoj. Iako uzajamnost između zlatnog reza i estetike do danas nije racionalno objašnjena zlatni rez je uvijek vidljiv u estetici bilo kojeg oblika ljepote. "Odakle dolazi ljepota?" upitah treperavu zvijezdu. "Sama starogrčka riječ kosmos u prevodu znači istovremeno ljepota, uređenje i nakit. Kosmos je za Grke tog vremena bio odraz ljepote i harmonije, kosmos je bio dokaz savršenog uređenja u kojem svi njegovi djelovi zajedno čine cjelinu jednog velikog lijepog svijeta, ali pri tom sjedinjenju ni jedan dio ne gubi osobnost." šapuće mi glas iz davnine. "Promatrajući veliki svijet, na prvi pogled mi se svugdje ukazuje simetrija, prirodni zakon kojim si objašnjavam jednakost dijelova, zakon po kojem sam ponekad spremna definirati ljepotu i savršenost, ali ljepota je u svom vječitom nastajanju puno kompleksnija i slijedi na prvi pogled, za moje oči, nespoznatljive zakone." pokušah nastaviti dijalog s treperavim svijetlom noćnoga neba. "Zaustavi se u trenutku spoznaje. U tvom malom univerzumu se zrcale svi prirodni zakoni, duboko u tebi sjaje Atlasove kćeri i plešu svoje gluho kolo. Slijedi njihov trag i doći ćeš do najsvjetlije točke, do izvora svijesti, do očiju Božjih." daleka misao se sjedinjavala s mojom. "Gdje početi, kako pronaći u sebi zvjezdani trag?" upitah željna spoznaje. Starorimski arhitekt Markus Vitrius je uz pomoć matematike izračunao da je čovjekovo tijelo visoko onoliko koliko je raspon njegovih raširenih ruku, da njegova uzdignuta ruka i suprotna u stranu ispružena noga čine radius kružnice koja ga ovija, da mu je lice široko kao pet očiju, da je razmak između očiju širok kao jedno oko, te da je udaljenost između usta i očiju isti veličini uha. Raširih ruke i noge i nađoh se u virtualnoj svetoj zvijezdi pa sljedeći zakon zlatnoga reza spoznah postojanost djeljenja i umanjivanja. Slijedeći ga spoznajem da i svaki najmanji djelić mojega tijela posjeduje sva obilježja skladnosti cjeline. Zadnja točka na tom zlaćanom putu je točka prividnog mira, u njoj se susreću znanje, vjera i san, spajaju spoznaja, svijest i tijelo, sjedinjuje sveto trojstvo u arhetip mojih prošlih i sadašnjih stanja, povezuje svijest i podsvijest. Tu u dubini sebe same osjetih leptirov let, treperavu stvarnost nezaboravnog trenutka i spoznah odakle dolazi ljepota i prisjetih se stiha Vesne Krmpotić. Ako Tebe nosim, Svaki mi kamen na duši je lak. Ako Tebe želim, Slobodna sam da svaku stvar Uzmem i ostavim - Da uzmem kao da ostavljam, Da ostavim kao da uzimam. Svakoj je travki ime: Ti. A Ti sam nemaš imena: Kao ni ja. Ti nemaš imena, ti si rosa na tek procvaloj ruži, ti si biser vredniji od svih prohujalih godina, ti si bezimeni pjesnik poezije mojega života. Ti mi pjevušiš Jesen stiže dunjo moja, a ja ti odgovaram stihom. Ako osjećam tebe ljepoto ovog jutrenja, ljepoto ovog buđenja, ljepoto nazirućeg dana, ljepoto dolezećeg sutona. Dok osjećam tebe tada znam odakle dolazi ljepota, tada znam kako se rađa trenutak, tada znam što je leptirov let, tada znam zašto se širi ljubav i postaje najveća i najvrednija istina života. DODATAK od srca srcu srcem pomozimo maloj Pauli !

petak, 27.03.2009.

Pjesma s proljeća. Blještava na noćnom nebu luna pleše svoj ples oko plave planete vječno zaljubljena u Boga sunca koji joj poklanja sjaj. Oni u vječnoj žudnji za zagrljajem zaokružuju dan i ostavljaju trag ljubavi u našim srcima. Ljubav osmišljava ljepotu ovog trenutka i dokazuje mi da je vrijeme nastalo sjedinjenjem svjetla i tame, vječnim plesom noći i dana. Tonovi mjesećeve sonate iznjedriše u ovom svitanju Anđeosko biće iz mojih djetinjih snova. Anđeo ljubavi u haljama bijelim zlaćanih krila i srebrenaste kose prebire po strunama nebeske harfe i pozdravlja ovo jutro čudesne ljepote. U srcu sjenka žudnje za sjenkom beskraja, ova vječna glazba odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka, ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i ostavlja tragove snova u očima. Umire tužaljka u šumama očaja, ona duboka bol na izvoru traganja, oštro trnje u mesu umrlih tuga. Osta mi sveta dobrota kojom snivam odu proljeću i ljubavi. Poljubac sa mirisom proljeća koje ubrzava san, na jeziku sveta hostija, tijelo izvađeno iz kaleža, izniklo iz svetoga grala iz srca ove anđeoske ljepote. Pronađoh djelić prastarog pepela, na zlaćanim krilima anđela u srebru njegove kose na strunama božanske harfe i osjetih ljepotu ove ljepote. . Pišem pjesmu nad pjesmama sjedinjujem sve svoje misli u jednu jedinu. za tebe lipi moj anđele za tebe čudesna ljepoto ove ljepote, za tebe uranjam u trenutak slobode. Iza nas ostade zemlja razbijenih zrcala potražih u tebi viteška znamenja, prođoh kraj stražara vremena pomilovah ti lice da ubijem svoju nesreću i oživim tvoju sreću. Anđeo ljubavi u haljama bijelim, zlaćnih krila i srebrom u kosi prebire po strunama božanske harfe i otvara porte ove čudesne ljepote. Ubija tugu, te okove nevidljive bezdušnosti, gasi vatre noćnim morama i u ovom proljeću cvijetovima topi snjegove tu drevnu grobnicu tek naslućenim plavim pupoljcima neke nove sreće.. Još snena gledam kako se nestaje noć, kako se sklapaju latice tog čudesnog plavog cvijeta, dok ljepotica odjevena u anđela ljubavi, zlaćanih krila i srebrom u kosi i prebire po strunama nebeske harfe i poklanja mi buđenje u novom proljeću, u dobroj staroj istini o životu.

ponedjeljak, 23.03.2009.

Došla je toga dana! Dragi moji blogoprijatelji nije me bilo par dana, ali vas nisam zaboravila, bili ste sa mnom na izvoru ljepote u ulici jorgovana, u aleji kojom smo krenuli ka rođenju sna. Stiglo je proljeće ogrnuto oblacima, vjetrom i renesansom snova. Udahnuh Vesnin san i probudih se u svom. Slavili smo rađanje, plodnost i blagostanje, bili smo daleko, slijedili smo kralježnicu svijeta do kamenog grada, velike arene u kojoj se čuje Pitagorina glazba sfera, ta čudesna simfonija svemira, ljubavna romansa koja je počela velikim praskom i traje, traje još uvijek u ljudskim srcima. Bili smo daleko, na vrhu svijeta opijeni suncem kojeg smo samo naslučivali u sebi, a onda začusmo Ali pazi: ako nije sasvim plava, sasvim prava, mora lepše da se spava: da se sanja do svitanja. Mora dalje da se luta. Tristo puta. Petsto puta. Mora dugo da se nadje. Treća. Peta. Mora u snu da se zađe na kraj sveta. I još dalje iza kraja: do beskraja. M.Antić Stajala je na nekom pješćanom žalu nekog nepoznatog mora, pod zvijezdama nekog nepoznatog neba i more više nije bilo more i nebo više nije bilo nebo i sunce više nije bilo sunce. Ona umorno pruži ruke i dotaknu svjetlosni trag tu čudesnu ruku svijetla nad svijetlima i nedosanjanim snovima omamljena zakorači u san. Bilo je kao sjedinjenje čekanjem okrunjeno, a skrivena u rijeci pročitanog, slikom u Sistinskoj kapeli ovjekovječena zgusnuta u vulkanu znanja, u poljbcu tek naslućena, zgusnuta u davnim istinama odjevena u čovjeka vratila se ljubav. Osjetih buđenje u sebi, buđenje u novom snu. Otvorih oči. Stojim još uvijek na istoj obali nepoznatog mora. Miris novog sna se izmješa sa mirisom svitanja i ljepotom dana. Kameni grad otkri svoju tajnu mom ustreptalom srcu. Zaustavih se u trentku i šapnuh. Došla je toga dana čela punog osmjeha i uzdrmala oklope mog nepovjerenja. Zatvorila je kapije na kojima su vrebali laskavi prodavači ljubavi i površni potrošaći snova. Došla je toga dana očiju punih sunca i vidjela moje od stvarnosti sakrivane, godinama branjene nesigurnosti. a ništa nije znala o meni. Ljubav se spustila u san i život i s lica skinula osmijeh lažne sreće. Ljubav je toga dana renesansom sna u oluji poezije i ruža ostavila buket slobode na dlanovima, šireći sreću nad umornim srcem i naučila me da vjerujem. Da vjerujem u prijateljstvo i da ostanem vjerna istini života . Nije me bilo, lutala sam daljinama sna, i jutros se vratih u ovaj čudesni svijet ljubavi i vjerovanja. Nisam vas zaboravila dragi moji blogoprijatelji, treba mi još samo malo vremena, a onda ću krenuti u pohod vašim svijetovima i upijati LJUBAV.

petak, 20.03.2009.

Došla je sa zvijezda. U jednoj od onih noći kada smo, gazeći nebesku rijeku s iskrama želja, tražili put ka jednom novom, tek nastajućem, dvojstvu, osjetih da među zvjezdama nema mostova, da nas mjesec Balaševićevom pjesmom sjedinjuje u sretan treptaj oka. Čovjek s mjesecom u očima pruži ruke i ja odlutah u san. Došla je sa zvijezda. Došla je u mnoga plemena, premda ju je svako poznavalo pod drukčijim imenom. I sada je također možeš vidjeti isto kao tada, kada su je po prvi put ugledala dva mlada lovca iz plemena Sioux, kako hoda bosonoga, kao vizija, preko niskih, valovitih brežuljaka prerije. Njih dvojica su se uzverala do vrha jednog takvog brežuljka tražeći zabavu, bilo kakav znak kretnje u širokom valovitom moru trave. U daljini, na horizontu, ugledali su točku. Pažljivo su je promatrali. U trenutku kad je nestala iza brijega koji se nalazio ispred njih, bili su gotovo sigurni da je to ljudsko biće. Čekali su jedva dišući. Napokon, na vrhu brežuljka, pojavila se mlada žena odjevena u haljinu od kože bijelog bizona, ukrašenu tamnim bodljama bodljikavog praseta. začuh glas tvoj glas u glasu vjetra daleke prerije. Stavih srce u vjetar tvoje blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, no jeka svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u tebi zaustavi moje misli. Osluhnuh tišinu i začuh treperenje davnih snova i tvoje misli. Zapljusnu me istina naših prošlih vremena. Sve što šapućeš ženo to nije samo naše, netko je i prije pio iz iste čaše, mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu. Da, svatko je nalik samo na svoju ljubav jer ako ptica voli, ljubav joj ima krila, ako mačka voli ljubav dobija kandže, ako dijete voli ljubav je puna stida. "Ja sam Duh istine“, konačno je odgovorila. "Tvoj narod me poznaje kao Majku predaka, ali kao što se možeš i sam uvjeriti, ja uopće nisam tako stara. Nisam starija od bilo koje vlati trave koja se ljulja na vjetru, niti od bilo kojeg prerijskog cvijeta. Ja sam Velika Majka koja živi u svakoj majci, djevojka koja se igra u svakoj sestrici. Ja sam lice Velikog Duha koje je tvoj narod zaboravio. Došla sam razgovarati s narodima ravnica. Pođi ispred mene u svoje selo i reci svom poglavici da pripremi veliki vigvam u koji mogu stati svi ljudi iz vašeg logora. Ja ću stići ubrzo. Treba da vas poučim nekim stvarima, svetim stvarima koje je vaše pleme zaboravilo.“ vjetar iz daleke prerije je šaputao odlomak iz djela Kennetha Carreya "Povratak plemena ptica“ Poslije toga tišina zatvori istinu u srce i ja srcem začuh Oliverov glas u vjetru Što to biješe ljubav? Tada u tvojim rukama dragi osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh ljepotu zagrljaja. Shvatih da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, jer sve prošle godine, vjerujući da sam samo žena, nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami, nisam dozvolila srcu da diše. Tebe osjetih nježnije u sebi, tebe kao kišu sreće, tebe kao rastopljeno sunce, tebe kao vjetar prerije i cvjet jedan planu za svo ono cvijeće, za sve ugašene zvijezde, za sve ono što je ostalo u tami i za sve što nije cvalo u jednoj ruži danas pupa mnoštvo prošlih, ne procvalih ruža. Ljubav je uistinu došla sa zvijezda i postala trenutak, treptaj oka u kojem šapnuh ti si dragi istina moga života.

ponedjeljak, 16.03.2009.

Istina mog života! Slušam ovu predivnu baladu moja prva ljubav, i pišem prastari stih. Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ti ne znaš s kojeg prozora pozdravljam, u noći, tvoju zvijezdu i tvoj put k meni. Ljubav, ta ljepotica sna pruža svoje nevidljive, nježne ruke nad ovaj dvorac od pjeska i pjene, hram u kojem je ponekad bićevana, zaboravljana, odbacivana, na žrtveniku sna žrtvovana....... za šta? za neki drugi život? za neku veću sreću? za neki novi san? A ona nepobjediva, kao ptica Fenix poletje iz pepela sna za našim razdvojenim koracima, da brani srca od prevara. Ljubav, bićevana, zaboravljana, žrtvovana, oplakivana, ljubav ogrnu ljubičastu haljinu i ljepša nego prije gleda nas drugim očima, miluje drugim rukama, ljubi drugim usnama, ali ljubav, ljepotica života, kraljica srca, braniteljica sna je ostala tu u nama. I ja danas, prisjećajući se vremena poezije i oluje ruže šapćem Ljubavi, dječaku očiju boje sna, čovjeku koji je jednog davnog proljeća zaustavio vrijeme u trenutak koji još uvijek traje. Promjenio si se ljubavi moja. i ja volim tvoje promjene! i ja od tebe ne tražim ništa, jer tvojim postojanjem imam sve, imam sreću na izvoru, ljubav na licu, ljubav u pogledu, ljubav tu vječnu ljepoticu sna. Mogu je dodirnuti, milovati, nositi, u njoj se skrivati, na njenom ramenu zaspati. Ljubav je sunce, kiša, vjetar, postelja na kojoj spavam, ovo ljubučasto svitanje, mjesećina u odlasku, haljina koju oblačim, miris prve jutarnje kave, otkucavanje zidnoga sata, tišina buđenja tek naćetog dana. Ljubav, ta ljepotica sna pruža svoje nevidljive, nježne ruke nad ovaj dvorac od pjeska i pjene, hram u kojem samo ljubav vlada! Njemu, istini moga života u ovom svtanju poklanjam ovaj stih i ovu Balaševićevu˙baladu kojom naposletku osjećam samo LJUBAV!

četvrtak, 12.03.2009.

Jutarnji pozdrav njemu! Razmišljala sam kako odgovoriti na jutarnji pozdrav, kako uzvratiti ljepotu ljepotom, a da ne postane kičasta izjava ljubavi, da ne bude nešto već tisuće puta izrečeno, da ne bude nešto tako obično kao što je obično buđenje u jednom običnom jutru jednog običnog četvrtka. O ljubavi je toliko pisano, ljubav je opjevana, stisnuta u prekrasne stihove, predivne tonove, prekrasne nijanse boja. Kako i na koji način izreči nešto što još nije izgovoreno, a da bude razumljivo i da bude LJUBAV. Pjesmom Moj lipi anđele se uistinu može puno toga reči, i onda Ljubav doista postaje vječna Pjesma nad pjesmama Po ležaju svome, u noćima, tražila sam onoga koga ljubi duša moja, tražila sam ga, ali ga nisam našla. Ustat ću dakle i optrčati grad, po ulicama i trgovima tražit ću onoga koga ljubi duša moja: tražila sam ga, ali ga nisam našla. Sretoše me čuvari koji grad obilaze: »Vidjeste li onoga koga ljubi duša moja?« Tek što pođoh od njih, nađoh onoga koga ljubi duša moja. Uhvatila sam ga i neću ga pustiti, dok ga ne uvedem u kuću majke svoje, u ložnicu roditeljke svoje. Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, srnama i košutama poljskim, ne budite, ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela! Pjesmom nad pjesmama je zaručnica ovjekovječila LJUBAV i ostavila nam u naslijeđe tisuće mogućnosti po kojima možemo osjetiti osjećanje tog čudesnog osjećaja i izreći ga ne izgovarajući riječi, darivati ga ne darujući ništa, dobivati ga dobivajući sve. Ljubav, ah ta ljubav, renesansna STANCA, platonija, bezvremeno stanje duše sa prozorima srca i ona ulazi i širi se, širi..........zauzima, osvaja, stvara prostor, opija i blaži i hrani i bdije nad bolestima, liječi i odmara umorna srca. Ljubav to si ti istino mojega života.

ponedjeljak, 09.03.2009.

Jutarnji pozdrav! Jutros dok sam, još snena, otvarala računalo da se ušuljam u virtualni svijet i pozdravim prijatelje i veselim se njihovim komentarima na mom otoku, otkrih na zaslonu pjesmu od Roy Croft- a i pored nje buket bijelih ruža. Dobro ti jutro ljubavi, dobro ti jutro cesarice moja ! Volim te Ne samo zbog toga što ti jesi Nego i zbog toga što sam ja Kad sam s tobom. Volim te Ne samo zbog onog što si učinila od sebe, Nego i zbog toga Sto činiš od mene. Volim te Zbog onog dijela mene Koji ti iznosiš na vidjelo; Volim te Jer stavljaš ruku Na moje, brigama pretrpano srce, I prelaziš preko Svih ludosti i slabosti Kojima ne možeš pomoći, A čame ondje u magli, Pa ih izvodiš Na svjetlo. Sva ta moja predivna imovina U koju se nitko prije nije Bio dovoljno daleko zagledao Da je pronađe. Volim te Jer mi pomažeš Da iz nabacane hrpe svojeg života Izgradim Ne krčmu, Već hram; Da u djelima svakodnevnim Ne slušam prijekor Već pjesmu. Volim te Jer si učinila više No što bi me ikoji credo Ikada mogao Učiniti dobrim, Više, nego što bi me ma koji usud Mogao usrećiti. Bez riječi, Bez dodira, Bez znaka. Učinila si sve Naprosto, Bivajući onim što jesi. Možda to, na koncu, I jest ono što znači – biti prijatelj. Tvoja istina o životu.

petak, 06.03.2009.

U gradu snažnih vjetrova. Danas, 08. ožujka, je dan koji je u sjećanje na prvi ustanak žena 1908 u New Yorku, tim hrabrim ženama u čast, proglašen kao INTERNACIONALNI DAN ŽENA. Prije nego počnete čitati dole napisanu priču o LJUBAVI pogledajte što se kroz povijest o ženama govorilo. Drage moje virtualne prijateljice neka vam bude ugodan i sretan ovaj naš dan. A vas dragi virtualni prijatelji molim budite ne samo danas, nego i sutra i prekosutra........da, budite nježni prema ženama jer one su ipak "samo" nježniji dio ljubavi. one su tiha arahne koja tka tkivo snova... Noćas je opet u meni oživjela Arahne… tkala je mrežu sanja… kvadrirala kružnicu… pretakala je u geometriju jave… i ekliptiku Sunca… u vrloženje umiranja i uskrsnuća… umrežavala oceane i plovidbe sa koracima zvezdanih staza…ne spavah noćas, samo sanjah… ubugih se u snu… lucidnost trenutka sanjivosti… pretakah je u zbilju… u igračicu staklenim perlama… u tragačicu za odlutalim homo ludensom…. U znatiželjku mahnitanja u dolini djetinjstva… u neobuzdanicu čežnji… pustolovku na tračnicama vremena koje se kotrljaju u sanjanu budućnost… u konceptualistkinju koja u postelji od maslinova drveta na trgovima sanja susret na rubu vremena… u običnu ženu koja voli i koja je voljena… voljena bezriječnom bezuvjetnosti u uvjetnosti zbilje… Da, noćas bijah Arahne koja je tkala slova u mreži ljubavnog pisma koje nikada ne poslah… pisma koje čuvam u sjećanju na lakoću rađanja i umiranja u njoj… odsanjah postojanje u gradu sanjajućih knjiga… miris jasminova cvijeta i lakoću putovanja u prohujalo vrijeme… lakoću nestajanja u onom velikom ništa iz kojeg izranja sve… Jutros se probudih sretna… zavoljeh dan u kojem slavimo postojanje boginje Ljubavi u svakom Demokritovom atomu univerzuma… u svakoj nedjeljivoj struni vječnosti… u Mjesečevoj rijeci… U Ljubavi… A sada evo malo bolne istine o ženama iz Srebrenice i jedan san o ljubavi. Stajali smo na mostu i promatrali rijeku koja teče prema moru, prema trgovini snova. U gradu snažnih vjetrova stoji ogromno zdanje, papska palača građena šezdeset i sedam godina u vremenu od devet papskih mandata. Sišli smo s mosta i krenuli u grad. Na kapiji je jedan mladić svirao u frulu "Sur l pont d Avignon.......", sunce je krenulo prema zapadnom nebu i mi uđosmo u grad pun pjesme i demona prošlosti. U gradu su bili glumci. Počeo je festival dramskih umjetnosti. Palača koju je izgradila smrt srednjega vjeka zasja reflektorima. "Večeras će ovdje biti predstava" reče pjesnik tužno "Koja?" "Pogledaj plakat" reče pjesnik još tužnije pokazujući mi veliku osvijetljenu najavu tužne istine na jednom zidu. "Requiem za Srebrenicu" "Nisam sigurna da mogu to podnijeti večeras. Mi tražimo početak našeg sna, a ne kraj tuđega" "Oni tamo su ubijeni zlom kobi sličnoj onoj koja je izgradila palaču" reče mirno pjesnik. "pročitao sam najavani tekst predstave." Ja sam šutjela, a on nastavi. "Post mortem Predstava kao Requiem za Srebrenicu vraća nam nadu da teatar može biti koristan, čak i potreban. Dokumentacijska građja kroz priče preživjelih ljekara, novinara, kroz licemjerni moral političara, surovi rječnik vojnika i distanciran, racionalno hladan rječnik povjesničara su materijal koji je poslužio dvojici umjetnika Philippeu Gilbertu i Olivieru Puyu da naprave tešku i potresnu predstavu o našoj bliskoj prošlosti." Nisam mogla progovoriti ali su mi slike pokolja prolazile sjećanjem. Čula sam plač žena i vrisak djece, vidjela ubijena tjela muškaraca jednostavno nabacana po krvavoj zemlji. Krenuh za pjesnikom u gledalište. Ispred nas su sjedile žene protjerane sa ognjišta i izgubljene u ovoj dalekoj zemlji gdje je napisan requiem njihovoj sudbini. Žene su ponovo plakale, ali sada drugačije. Bio je to tihi plač, ali bez suza, s mnogo dostojanstva i uzvišenosti. Sa scene je dolazio govor fakata, apsolutne, konkretne intonacije, koji je vraćao govoru moć stvarnog razdiranja ili otkrivanja stvari. Tu je zločin ogoljen, povijest reducirana do svoje najprostije forme, krvoločnog ubijanja. "Sada te stvarno vodim na večeru u palaču" reče mi pjesnik poslije predstave. "Više nisam gladna" "Ne vodim te na jelo, nego u jednu ljepšu priču" Ušli smo u restaurant bez imena. Prislonjen na palaču izvana je djelovao neugledno, ali se odmah iza ulaza nađosmo u odajama Anjou- ske kraljice Johanne I. "Budi večeras moja kraljica" reče mi pjesnik dok smo praćeni lakaijma sjedali za stol u kutu za dvoje. Konobari su zapalili svijeće, donosili jela, mjenjali čaše i pića, pričali o povjesti grada i ženi koja je bježući pred osudom da je ubila muža boravila u ovim odajama. Na plavim zidovima su se bjelili ljiljani. Činilo mi sa da je vrijeme poteklo unazad. "Možda je ovdje počeo san" "Ovdje su planirana i opraštana ubistva" reče mi pjesnik "Želio si me povesti u ljepšu priču." "Budi strpljiva, priča počinje poslije odlaska pape iz grada." "Imamo li toliko vremena?" "Zar si zaboravila da je vrijeme dio nas." " Pogledaj tko ulazi u odaju." Na vratima je stajao čovjek iz trgovine snova. Kao da je znao da smo tu krenu prema stolu u kutu za dvoje i privuče još jednu stolicu. Osjetih isto uzbuđenje kao onoga dana u Mrtvim vodama, u trgovini snova. "Zar ovo nije slučajnost" reče nam čovjek bez godina. "Šta radite u gradu?" upita ga pjesnik "Prodajem snove."reče on šaljivo "Jeste li sami?" upitah ga znatiželjno "Imam tajni sastanak sa ljubavnim snom moga života" reče mi on zagonetno. Odjednom sam primjetila da konobara više nema i da je odaja postala stvarno prostor u kojem se živi. Čovjek bez godina ustade i iz jedne staklene vitrine donese čaše i piće. Pjesnik se smješio i ja shvatih da smo ušli u obećanu priču. "Recite nam iz kojeg ste vremena danas stigli?" upita ga pjesnik. Čovjek stavi čaše i piće na stol i krenu prema uglu odaje u kojem je bila polica s knjigama. Promatrala sam njegova leđa i tek sad primjetih da nosi odoru svećenika. "Vi ste gradili palaču" rekoh prestrašena On zastade. Okrenu se prema meni i reče tihim glasom: "Misliš li da bih se onda susretao s hereticima" "Mislite na nas?" "Zar si zaboravila san koji si kupila u Mrtvim vodama?" "Tamo smo bili u nekom drugom vremenu" "Ali smo svejedno bili mi" reče mi on zagonetno. "Sjeti se pisma koje ti je poslala Marija" "Zašto drugi dan više niste bili u trgovini?" "Otišao sam u svoj san da vas dvoje možete sanjati svoj" reče i skinu knjigu s police. Kada se ponovo okrenuo njegovo lice je dobilo drugi izraz. "Vi ste danas na mostu stvarali stoljeća koja su uvjetovala moje rođenje" "Zar smo mi bili prije vas?" "Vi ste prije vremena, vi lutate eonima i stoljećima i jednoga dana ćete otići i u vrijeme poslije vas" Knjiga koju je držaou ruci me vrati na trg sajma knjiga. Vidjeh galeba kako kruži iznad mene, sjetih se vlaka prema jugu. "Budite strpljivi. Vi ćete se jednom probuditi u pravom trenutku i stvarno osjetiti postojanje Boga u sebi" reče čovjek u svećenićkoj odori. Mi smo šutjeli, a on nastavi: "Ti si moja misao ženo duge plave kose, ti si Diana, ti si Maria, ti si žedna djevojčica sa željezničke stanice, ti si istinska spoznaja." njegov glas je postajao simfonija univerzuma, pjesma sirena sa dalekog mora, svjetlost koja je otvorila vrata vremena. "Kada ste vi spoznali istinu?" upita ga pjesnik "Kada sam osjetio da je ljubav jedina dobroćudna energija kojoj se stvarno mogu predati" "Pričajte nam o ljubavi" "Vi ju već živite" "Ona je u našem vremenu već pomalo potrošena" reče mu pjesnik "O tebi ovisi hoće li ponovo buknuti" Pjesnik se zamislio. Promatrala sam čovjeka u svećenićkoj odori i tražila istinu u njegovim očima. Da to su iste oči, to je dječak sa male željezničke postaje, mladić sa mosta, bijeli kralj sa Campo del Fiori i pjesnik čije su misli na trenutak odlutale u neko drugo vrijeme. "Tko će nam se još pridružiti večeras?" upitah radoznalo "Na ovom dalekom putu svijetom, bježeći od porote mojim snovima zaustavih se u gradu da obnovim san" reče mi natačući piće. "stajao sam na obali rijeke i gledao kako pada zvjezda. Prepoznao sam njen sjaj. Ona mi reče da ste ti i tvoj pjesnik tu" "Je li vam ona već ispričala kraj?" pridruži nam se ponovo pjesnik "Ova priča nema kraja. Počela je kada je Diana ubila Aktaiona" "Dakle ipak moramo pronaći izvor" rekoh uzbuđena "Ne, vi ga nosite u sebi, vi ste pili vodu s vašeg izvora" "Vi ste bili na izvoru" sjetih se knjige "O herojskim zanosima" "To je bio Aktaion" "Zar vi niste on? Zar niste umrli od ljubavi da bi spoznali istinu" upita ga pjesnik "To si bio ti" iznenada se začu neki ženski glas. Nečujno kao san je u odaju ušla Diana. Luk i streijele na njenom ramenu su sjajile zlatom. Dva velika psa su je pratila u stopu. Meni zastade dah. "Ti ipak mjenjaš mit" reče joj čovjek koji više nije bio u svećenićkoj odori. "Aktaion je bio samo tvoj ispit zrelosti" reče mu Diana "Zar ga nisu rastrgali psi?" upita pjesnik "To su bile samo njegove misli koje su prešle u istinu o tebi" reče mu Diana. Čovjek ponovo natoči piće. Diana se nasmješi. "Ti se nesmiješ mjenjati dragi moj ljubavniče. Ostani vjeran svojoj prirodi da bi sreća bila potpuna. Tvoje ludilo je stvorilo ljepotu ljudskog postojanja. Bez tebe bi još uvijek gorile lomače i ljudi živjeli u tami neznanja". Tek sada prepoznasmo u čovjeku Boga vina. "Je li ovo stvarno pravi trenutak za naš susret u četvero" upita Bacchus Dianu "Zbog trenutka tvoje nepažnje je Giordano morao otići. Za trenutak istinske spoznaje nikad nije prerano" reče Diana "Giordano je umro da bi mi živjeli" rekoh sjećjući se trga cvijeća, male kavane i Blata. "On nije umro, spaljeno je samo njegovo tijelo" reče Diana "Zbog toga ga niste mogli prepoznati u Bacchusovoj predstavi. "Zašto smo danas tu?" "Da ne završi san" "Mislite na onaj iz Mrtvih voda?" "To je bio samo jedan njegov dio" Bacchus ponovo uzdignu čašu i mi popismo piće. "Vi živite u svim velikim ljubavima, vi ste utjelovljenje ideje, istina sna" "Gdje smo bili prije pastira i djevojke" "U Parizu" reče mi Diana Nečujno kao što su ušli u naše vrijeme tako su i otišli. To je bio trenutak onog prividnog mira na zadnjoj točki zlatnog reza u meni, trenutak kada stvarno osjetim božje oči i čujem simfoniju univerzuma. Odaja pored palače i stol u kutu za dvoje. Držali smo se za ruke, a pored nas na stolu su dogorijevale svijeće. Pogled mi se zaustavi na okamenjenoj posluzi. Trenutak prividnog mira pređe u stvarnost. Dinamika se vrati u restoran. Konobar nam donese račun i mi izađosmo na trg ispred palače. Na istočnom nebu je već jutrilo i mi krenusmo zajedno da otkrijemo svoju istinu o životu.

nedjelja, 01.03.2009.

Jedna mala ljubavna priča. I'll Always Love You Na padinama brežuljka sjedi mladić i gleda u nebo. Čokoti zrelog grožđa odaju dolazak jeseni. Livada u dolini više nije plava, prošlo je vrijeme branja lavande. U daljini zvoni večernjica. Mladić okrenu glavu ka zvuku. Tamo u zalazu sunca se krije silueta grada jakoga vjetra. Njegova želja posta živa. Sanja grad koji još nikada nije posjetio, jer ih djeli velika rijeka koju je teško preći. Osjeća da je tamo sve drugačije, sluti tajnovitost ljepote u kojoj na trnovitim grmovima dozrijeva grožđe, vječno buđenje prirode u jednom novom zlatnom godišnjem dobu. Visok i taman s očima boje kestenja, gorštak mašta veliki grad i ljubav koja možda tamo na njega čeka. Svjetlost, dotaknuta njegovim mislima, siđe s neba i on začu najljepšu melodiju sna. Među tonovima svjetla raspozna ženski glas. " Izgradi most ka gradu" " Kako?" " Donesi prvi kamen na obalu rijeke." " Kamen je težak." " Ne odustaj prije nego što si probao." Mladić krenu prema stjenama. " Moraš početi s druge obale. Tamo su ljudi koji će ti pomoći." " Kako da pređem rijeku?" " Kreni niz obronke. Povedi stado sa sobom. Sviraj u frulu i dozivaj." " Koga?" " Ljubav." Mladić uze čarobnu frulu i poče svirati najljepšu pastoralu života. Tonovi pokrenuše najfinije niti energije i njegova svirka pređe u slike o njegovom snu. Svijetlost zaustavi vrijeme, trenutak potraja ljepotom boja i uvertirom jednog predivnog svijeta. "Ljubav moje drage na drugoj je strani, I između nas je rijeka široka. Želim doći do nje ali rijeka je nepremostiva." On krenu preko rijeke. Pjesma ga je nosila. "Silazim u vodu i gazim valove. Moje srce nemirno je poput bujice, ali je voda čvrsta kao tlo pod nogama. Jer me ljubav moja doziva ona je vodu kao i mene začarala" Iznad njega oblak neke nove svjesti, prati njegov korak i put preko rijeke u novi svijet. Granica između neba i zemlje nestade ujedinjenjem nekog čudesnog osjećaja u njemu. Osjeti misteriju nastajanja svijeta u zlatnom godišnjem dobu, sjedinjenje prošlih vremena u trenutku buđenja. Grožđe, koje je ostavio na padinama svoje mladosti, ga pozdravi grmljem pored kojeg je prolazio. Radoznalo dotaknu bodljike koje su se pod njegovim dlanovima uvijale. Miris lavande uzbudi njegova osjetila. "Zar ljeto još nije završilo?" pomisli uzbuđeno. Onda ugleda drvo puno trešanja, pored kojeg su cvali šipci, ispod kojih se širilo polje šumskih jagoda, ljubičica i visibaba. Mladić zastade omamljen zujanjem pčela. U svjetlu zalazećeg sunca, svjetlu koje ne prestaje, vidje kako pada jutarnja rosa koja na laticama cvijeća postaje med. To ga Hesiod poziva na piće u ovom zlatnom trenutku novog rađanja. To je bio njegov prvi ispit poslije zrelosti. Veliki grad se kupa u vremenu koje još nije poznavao. Na kapiji grada ga dočeka narod. Njegova svirka nadjača crkvena zvona. Okupljena masa je klicala i on zavoli narod u gradu punom demona. Glas s neba mu reče: "Tvoj put natrag moraš sam izgraditi." "Hoću li se onda moći ponovo vratiti u grad?" "Moraš ostaviti trag koji ćeš slijediti. Izgradi most kojim ćeš odlaziti i vraćati se." Mladić zasvira baladu o prošlim vremenima. "Lutah obroncima zaborava, dok je lahor odisao dahom tvojih mirisnih trava. pohodio vinograde dok listahu ljetom i pod listom loze se kleo ljubavi svetom. Oj, lozo moj najdraži cvjete čuvaj moju tajnu, brani snove svete." Jedan čovjek se odvoji iz naroda i reče mu: "Tvoja svirka je puna neke skrivene želje. Šta se nalazi na drugoj strani rijeke? " "San o izvoru sreće" "Zar samo san?" "Tamo raste grožđe na čokotima i sazrijeva u jesen, tamo se mjenjaju dan i noć, tamo se priroda u proljeće budi, a u zimi sniva san o umrlom pastiru i pastirici duge plave kose i tamo žive dobri ljudi." "Povedi nas tamo." "Moram izgraditi most." Na nebu zasja nova svjetlost. Mladić krenu ka obali. Kamen koji je podigao je izgubi težinu i on ga lagano spusti pored vode. S druge strane rijeke je jutrilo. Narod se zaustavi uz rijeku. Tamo gdje su vjerovali da je kraj svijeta zasja zlatna kugla na horizontu. Mladić zapjeva pjesmu potajno pročitanu u nekoj zbirci u župnom dvoru, crkve svoga sela . "Crveno cvjeće otvara latice probuđeno toplim poljupcem jutra. Bijeli se lotosi zatvaraju pod svjetlom jutarnjeg svitanja. Na nebu još u sumaglici prošle noći treperi jutarnja zvjezda da dan pronađe put do rijeke" Na drugoj obali se rađao život, ptice uzletješe prema nebu, zlatna kugla krenu na svoj put oko svijeta kojeg do tog trena nije bilo. Narod zadivljen svjetlom koje je dolazilo s druge strane rijeke poče donositi kamenje. " Još samo jedan luk i pobjedili smo rijeku." reče mladić sretno " Niste je pobjedili nego pripitomili." reče mu glas s neba. Sunce je bilo u zenitu, njegovi obronci su mirisali na vino, dobri ljudi njegove prošlosti su pjevali himnu Bachusu i pozdravljali njegov povratak. Mladić pogleda u nebo. Dva plavičasta oblaka spojena u letu zaustaviše njegov dah. Diana i Bachuss u zagrljaju, ujedinjenje dionizisko- apolonijskih osobina prosu ljubav u njegove ruke. Na mostu je stajala žena duge plave kose. Mladić krene prema njoj. "Zbog tebe sam izgradio most" "Mislila sam da si zaboravio da voda dolazi iz zemlje" reče mu djevojka gledajući u rijeku. "Gdje nisi ti i tvojih očiju sjaj tamno je meni. I uz jasno treperenje svijeća, tamno je meni. I kraj tihog plamena stada tamno je meni."odrecitira joj mladić ljubavnu pjesmu iz neke daleke zemlje i iz nekog, za njih, već davnog vremena. "Otišao si davno i ja u čežnji za tobom nisam znala moram li krenuti preko rijeke da pronađem početak sna" "Krenimo na izvor" pozva je mladić "Gdje je izvor?" "U plavićastom jutrenju" "Zbog čega si izgradio most" upita djevojka znatiželjno. "Zbog tebe ljubavi." reče joj pružajući ruke prema njoj. "Ti si otkrio narodu ljepotu svitanja" "Bez tebe ljubavi nebih nikada spoznao buđenje" "Kada si se probudio?" "Umro je krasni pastir, ubi ga djevojka mlada. Njega je prepuna čežnje pogubila boginja ljupka. Tako umjesto ljubavi, ona je smrt darovala njemu." "Zar to nije mit o Diani i Aktaionu?" "Nimfe slušala nije, pa nije ni hridi, ni gore, nije ni brijestove, ni omorike kad su joj rekle: Strijelu ne bacaj, nemoj ubiti pastira, boginjo krasna." nastavi mladić recitirati staru grčku baladu. "Vuk je plakao za njim i medvjedi plakahu mrki, plakahu za njim i jeleni suzama krupnim" djevojka se prisjeti balade "Ljupki je umro pastir, čežnje ubiše njega" "I utihnu pastirska frula na livadama mog djetinjstva. Pašnjaci ostajte zdravo, travnjaci i vinogradi, izvor me zove. Probudih se zbog tebe ljubavi moja, probudih se prije nego što sam pronašao izvor." njegov šapat postade njena istina o životu.