Slušam ovu predivnu baladu moja prva ljubav, i pišem prastari stih.
Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ti ne znaš s kojeg prozora pozdravljam,
u noći,
tvoju zvijezdu
i tvoj put k meni.
Ljubav, ta ljepotica sna
pruža svoje nevidljive, nježne ruke
nad ovaj dvorac od pjeska i pjene,
hram u kojem je ponekad
bićevana,
zaboravljana,
odbacivana,
na žrtveniku sna
žrtvovana.......
za šta?
za neki drugi život?
za neku veću sreću?
za neki novi san?
A ona nepobjediva,
kao ptica Fenix poletje
iz pepela sna
za našim razdvojenim koracima,
da brani srca od prevara.
Ljubav, bićevana, zaboravljana, žrtvovana,
oplakivana,
ljubav ogrnu ljubičastu haljinu
i ljepša nego prije
gleda nas drugim očima,
miluje drugim rukama,
ljubi drugim usnama,
ali ljubav,
ljepotica života,
kraljica srca,
braniteljica sna
je ostala tu
u nama.
I ja danas, prisjećajući se vremena poezije i oluje ruže šapćem Ljubavi, dječaku očiju boje sna, čovjeku koji je jednog davnog proljeća zaustavio vrijeme u trenutak koji još uvijek traje.
Promjenio si se ljubavi moja.
i ja volim tvoje promjene!
i ja od tebe ne tražim ništa,
jer tvojim postojanjem imam sve,
imam sreću na izvoru,
ljubav na licu,
ljubav u pogledu,
ljubav tu vječnu ljepoticu sna.
Mogu je dodirnuti,
milovati,
nositi,
u njoj se skrivati,
na njenom ramenu zaspati.
Ljubav je sunce, kiša, vjetar,
postelja na kojoj spavam,
ovo ljubučasto svitanje,
mjesećina u odlasku,
haljina koju oblačim,
miris prve jutarnje kave,
otkucavanje zidnoga sata,
tišina buđenja tek naćetog dana.
Ljubav, ta ljepotica sna
pruža svoje nevidljive, nježne ruke
nad ovaj dvorac od pjeska i pjene,
hram u kojem samo
ljubav vlada!
Njemu, istini moga života u ovom svtanju poklanjam ovaj stih i ovu Balaševićevu˙baladu kojom naposletku osjećam samo LJUBAV!
Post je objavljen 16.03.2009. u 06:06 sati.