Jedna mala ljubavna priča.
I'll Always Love You
Na padinama brežuljka sjedi mladić i gleda u nebo. Čokoti zrelog grožđa odaju dolazak jeseni. Livada u dolini više nije plava, prošlo je vrijeme branja lavande. U daljini zvoni večernjica. Mladić okrenu glavu ka zvuku. Tamo u zalazu sunca se krije silueta grada jakoga vjetra.
Njegova želja posta živa. Sanja grad koji još nikada nije posjetio, jer ih djeli velika rijeka koju je teško preći. Osjeća da je tamo sve drugačije, sluti tajnovitost ljepote u kojoj na trnovitim grmovima dozrijeva grožđe, vječno buđenje prirode u jednom novom zlatnom godišnjem dobu.
Visok i taman s očima boje kestenja, gorštak mašta veliki grad i ljubav koja možda tamo na njega čeka. Svjetlost, dotaknuta njegovim mislima, siđe s neba i on začu najljepšu melodiju sna.
Među tonovima svjetla raspozna ženski glas.
" Izgradi most ka gradu"
" Kako?"
" Donesi prvi kamen na obalu rijeke."
" Kamen je težak."
" Ne odustaj prije nego što si probao."
Mladić krenu prema stjenama.
" Moraš početi s druge obale. Tamo su ljudi koji će ti pomoći."
" Kako da pređem rijeku?"
" Kreni niz obronke. Povedi stado sa sobom. Sviraj u frulu i dozivaj."
" Koga?"
" Ljubav."
Mladić uze čarobnu frulu i poče svirati najljepšu pastoralu života. Tonovi pokrenuše najfinije niti energije i njegova svirka pređe u slike o njegovom snu. Svijetlost zaustavi vrijeme, trenutak potraja ljepotom boja i uvertirom jednog predivnog svijeta.
"Ljubav moje drage na drugoj je strani,
I između nas je rijeka široka.
Želim doći do nje
ali rijeka je nepremostiva."
On krenu preko rijeke. Pjesma ga je nosila.
"Silazim u vodu
i gazim valove.
Moje srce nemirno je poput bujice,
ali je voda čvrsta kao tlo pod nogama.
Jer me ljubav moja doziva
ona je vodu kao i mene začarala"
Iznad njega oblak neke nove svjesti, prati njegov korak i put preko rijeke u novi svijet. Granica između neba i zemlje nestade ujedinjenjem nekog čudesnog osjećaja u njemu. Osjeti misteriju nastajanja svijeta u zlatnom godišnjem dobu, sjedinjenje prošlih vremena u trenutku buđenja.
Grožđe, koje je ostavio na padinama svoje mladosti, ga pozdravi grmljem pored kojeg je prolazio. Radoznalo dotaknu bodljike koje su se pod njegovim dlanovima uvijale. Miris lavande uzbudi njegova osjetila.
"Zar ljeto još nije završilo?" pomisli uzbuđeno.
Onda ugleda drvo puno trešanja, pored kojeg su cvali šipci, ispod kojih se širilo polje šumskih jagoda, ljubičica i visibaba. Mladić zastade omamljen zujanjem pčela. U svjetlu zalazećeg sunca, svjetlu koje ne prestaje, vidje kako pada jutarnja rosa koja na laticama cvijeća postaje med. To ga Hesiod poziva na piće u ovom zlatnom trenutku novog rađanja.
To je bio njegov prvi ispit poslije zrelosti. Veliki grad se kupa u vremenu koje još nije poznavao. Na kapiji grada ga dočeka narod. Njegova svirka nadjača crkvena zvona. Okupljena masa je klicala i on zavoli narod u gradu punom demona.
Glas s neba mu reče:
"Tvoj put natrag moraš sam izgraditi."
"Hoću li se onda moći ponovo vratiti u grad?"
"Moraš ostaviti trag koji ćeš slijediti. Izgradi most kojim ćeš odlaziti i vraćati se."
Mladić zasvira baladu o prošlim vremenima.
"Lutah obroncima zaborava,
dok je lahor odisao dahom tvojih mirisnih trava.
pohodio vinograde dok listahu ljetom
i pod listom loze se kleo ljubavi svetom.
Oj, lozo moj najdraži cvjete
čuvaj moju tajnu, brani snove svete."
Jedan čovjek se odvoji iz naroda i reče mu:
"Tvoja svirka je puna neke skrivene želje. Šta se nalazi na drugoj strani rijeke? "
"San o izvoru sreće"
"Zar samo san?"
"Tamo raste grožđe na čokotima i sazrijeva u jesen, tamo se mjenjaju dan i noć, tamo se priroda u proljeće budi, a u zimi sniva san o umrlom pastiru i pastirici duge plave kose i tamo žive dobri ljudi."
"Povedi nas tamo."
"Moram izgraditi most."
Na nebu zasja nova svjetlost. Mladić krenu ka obali. Kamen koji je podigao je izgubi težinu i on ga lagano spusti pored vode. S druge strane rijeke je jutrilo. Narod se zaustavi uz rijeku. Tamo gdje su vjerovali da je kraj svijeta zasja zlatna kugla na horizontu. Mladić zapjeva pjesmu potajno pročitanu u nekoj zbirci u župnom dvoru, crkve svoga sela .
"Crveno cvjeće otvara latice
probuđeno toplim poljupcem jutra.
Bijeli se lotosi zatvaraju
pod svjetlom jutarnjeg svitanja.
Na nebu još u sumaglici prošle noći
treperi jutarnja zvjezda da dan pronađe put do rijeke"
Na drugoj obali se rađao život, ptice uzletješe prema nebu, zlatna kugla krenu na svoj put oko svijeta kojeg do tog trena nije bilo. Narod zadivljen svjetlom koje je dolazilo s druge strane rijeke poče donositi kamenje.
" Još samo jedan luk i pobjedili smo rijeku." reče mladić sretno
" Niste je pobjedili nego pripitomili." reče mu glas s neba.
Sunce je bilo u zenitu, njegovi obronci su mirisali na vino, dobri ljudi njegove prošlosti su pjevali himnu Bachusu i pozdravljali njegov povratak.
Mladić pogleda u nebo. Dva plavičasta oblaka spojena u letu zaustaviše njegov dah. Diana i Bachuss u zagrljaju, ujedinjenje dionizisko- apolonijskih osobina prosu ljubav u njegove ruke.
Na mostu je stajala žena duge plave kose. Mladić krene prema njoj.
"Zbog tebe sam izgradio most"
"Mislila sam da si zaboravio da voda dolazi iz zemlje" reče mu djevojka gledajući u rijeku.
"Gdje nisi ti i tvojih očiju sjaj
tamno je meni.
I uz jasno treperenje svijeća,
tamno je meni.
I kraj tihog plamena stada
tamno je meni."odrecitira joj mladić ljubavnu pjesmu iz neke daleke zemlje i iz nekog, za njih, već davnog vremena.
"Otišao si davno i ja u čežnji za tobom nisam znala moram li krenuti preko rijeke da pronađem početak sna"
"Krenimo na izvor" pozva je mladić
"Gdje je izvor?"
"U plavićastom jutrenju"
"Zbog čega si izgradio most" upita djevojka znatiželjno.
"Zbog tebe ljubavi." reče joj pružajući ruke prema njoj.
"Ti si otkrio narodu ljepotu svitanja"
"Bez tebe ljubavi nebih nikada spoznao buđenje"
"Kada si se probudio?"
"Umro je krasni pastir, ubi ga djevojka mlada. Njega je prepuna čežnje pogubila boginja ljupka. Tako umjesto ljubavi, ona je smrt darovala njemu."
"Zar to nije mit o Diani i Aktaionu?"
"Nimfe slušala nije, pa nije ni hridi, ni gore,
nije ni brijestove, ni omorike kad su joj rekle:
Strijelu ne bacaj, nemoj ubiti pastira, boginjo krasna." nastavi mladić recitirati staru grčku baladu.
"Vuk je plakao za njim i medvjedi plakahu mrki,
plakahu za njim i jeleni suzama krupnim" djevojka se prisjeti balade "Ljupki je umro pastir, čežnje ubiše njega"
"I utihnu pastirska frula na livadama mog djetinjstva. Pašnjaci ostajte zdravo, travnjaci i vinogradi, izvor me zove. Probudih se zbog tebe ljubavi moja, probudih se prije nego što sam pronašao izvor." njegov šapat postade njena istina o životu.
|
