Netko ima nešto protiv mene, to je sada već očito. Ako se ovako nastavi, očekujte moju osmrtnicu u novinama i na ulaznim vratima vaših zgrada vrlo brzo. Jer, ili ću poginuti na najbizarniji način, ili ću dignuti ruku sam na sebe. Ovo drugo sam danas skoro i napravio. A zašto, pitaju se mase... Prvo mi jučer na povratku sa posla pukne žbica na biciklu. U redu, rekoh samom sebi. Pet minuta od mjesta mi stanovanja je servis bicikala, stati ću tamo, ostavit bicikl ako treba i do sutra ujutro da mi zamijene žbicu. No, kada sam došao tamo, vrlo važni gospodin sa sijedom i rudlavom fudbalerkom je rekao da dođem sljedeći tjedan. Da ponovim, radi se o zamjeni žbice, ne o strganoj rami koju treba zavariti, niti o kompliciranom kvaru na mjenjaču, kojeg treba rastaviti i otkriti gdje je kvar. Dakle, zamjena žbice. Koju bi po riječima ovog, i inače vrlo uglađenog gospodina, poravljača bicikala, koji se sa svojim mušterijama odnosi kao što se prema svojim kmetovima odnosio feudalac, mogao zamjeniti tek sljedeći tjedan. Gospodin očigledno zaboravlja da sam ja u tom jebenom dučanu, a radi se o Keindl sportu, da ne bi bilo da ne želim reći koji je, ostavio oko sedam hiljada kuna sve skupa u zadnje tri godine. Ali, čak i da sam ostavio samo tri kune ili da sam ga okrao, činjenica da ne može zamjeniti žbicu je više nego fascinatna. E, pa puši ga Toni Polsteru!!!!!
Nastavljam u revijalnom tonu. Danas ujutro napokon odlučim ustati iz kreveta, iako sam razmišljao da to ne učinim, jerbo me u zadnja dva dana satrala neka opaka prehlada. Obavim što se za obaviti ima, te krenem na posao. Biciklom, jel. Vozim se ja tako i primjetim da mi je prednja guma malo prazna. Neka, pomislih, na putu do posla je benzinska pumpa, stati ću, napumpati gumu i idem dalje. I eto mene do pumpe, kadli tamo, oni neki moderni aparati u koje utipkaš koliko bara hoćeš da ti aparat upumpa u gumu i tako to. Probao sam jedno pet puta napumpati gumu, ali aparat niti da bi. Nakon salve psovki i prijetnji prstom prema aparatu, shvatio sam da mi je guma prazna, jerbo je probušena. Krasno. Kako se probušila je nepoznanica. Kada, također. Gurati bicikl je bilo nemoguće, pa sam ga stavio na rame i nosio pola sata do doma. Onda sam s balkona uzeo drugi bicikl, stari i blago rećeno, zdrkan, pa sam i njega malo gurao/nosio nekih dvadesetak minuta do druge pumpe, jer su i njemu gume bile prazne. Kada sam ih napumpao uvidio sam da nisu samo bile prazne, već i da idu u opaku osmicu, ali u tom trenutku boljelo me mudo za to. Samo sam htio do posla, pa ćemo nadalje lako. I sve bi bilo u redu, da mi, samo desetak metara prije nego sam trebao sasvim smireno sjesti za kompjutor i krenuti sa obavljanjem svoga posla, nije pukla guma i na ovom drugom biciklu. Začudo, nisam popizdio. Bilo je neminovno da je dan počeo loše. Popizditis je došao s vremenom te i sad još uvijek želim razbiti nečiju glavu metalnom šipkom. Sve je to potencirano sve jačim curenjem nosa, glavoboljom i kašljanjem nalik na kašljanje pacijenta sa TBC-om.
Nadalje, želim obavijestiti da javno podržavam svako umlačivanje djelatnika ZET-a. Svaki građanin kojem dođe na pamet prebiti vozača, kontrolora ili bilo koju osobu koja ima veze sa ZET-om, pozdravljam kao najboljeg prijatelja te mu nudim nekoliko pića na moj račun. Naime, djelatnici ZET-a me već neko vrijeme ljute, a nakon što mi je prekjučer, za vrijeme najvećeg pljuska vozač četvorke odbio otvoriti vrata, nekoliko sekundi nakon što mi ih je zatvorio pred nosom, iako je vidio da sprintam ko lud da stignem, ja želim smrt djelatnicima ZET-a. Vjerujem da ima i dobrih vozača, no nažalost oni će morati također pasti, zbog svojih neuljudnih kolega. Gospodin, vozač četvorke me je, kad sam pokucao na vrata i uputio mu jedan ljupki MOLIM VAS pogled, samo pogledao, kimnuo glavom, osmjehnuo se i vratio se čitanju svojih novina. Da, čitao je novine, dok je vozio tramvaj. Uputio sam mu jedan internacionali znak za odjebi (radi se o srednjom prstu), otišao na stanicu ispred Interkontija pričekati neki drugi tramvaj i nadao se da ću ga zateći na okretištu na Savi, ne bi li mu još koji put pokazao onaj isti znak. No, nažalost, kada sam došao na okretište na Savi, njega više nije bilo.
Eto, pošto sam i više nego blago živčan, danas neću napisati novi tekst za svoju rubriku o gledanju televizije u zemljama čiji program ne primamo, ali nadam se da sljedeći četvrtak neće donijeti ovako stresne situacije u mom životu. Normalno, ako uopće preživim do sljedećeg četvrtka. Hvala lijepa i doviđenja.
|
