I tako krene ekspedicija od dva člana put Praga. Vođa i ja, u sportskom automobilu talijanske proizvodnje. Malom GPS-u rekosmo da vozi put Praga, on je narihto rutu i odpičismo mi. Predviđeno vrijeme dolaska, malo iza ponoći. I sve bjaše dobro do Beča, gdje smo, oglušivši se na upute pametna kompjutera, na vlastitu inicijativu skrenuli desno. Desetak kilometara kasnije, zaključili smo da smo u sisi. Pa smo se krenuli vraćati, ali ni to nije prošlo bez nevolja, jer Austrijanac je odlučio popravit neke ceste, a to je našeg kompjutera zbunjivalo. No, nađosmo nekako pravi put, put do Brna. Bilo je već neko doba kad smo prešli austrijsko-češku granicu i prvo što nas je dočekalo na ulazu u Češku su tri noćna kluba, kroz čije prozore se nazire crveno svjetlo, a i neonski znaci u obliku golih žena daju naslutiti da to nisu mjesta gdje se na glas čita novi zavjet. Od Brna do Praga bilo je još 200 kilometara, pa smo se bacili u šutnju i koncentraciju, nadajući se da ćemo tako brže doći na cilj. Iz stereo sistema grmio je CD sa zaboravljanim klasicima iz osamdesetih, a Prag je bio svakim kilometrom sve bliži.
Negdje oko jedan pristigli smo u graduskaru. Na benzinskoj pumpi na ulazu u grad pričekali smo Vođinog poslovnog partnera, koji nam je sredio hotel, a sredit će nam i garažu, tako da brige oko auta ne bi bilo. Došao je ubrzo i nakon što smo uparkirali auto u njegovu garažu, odvezao nas je do hotela. Hotel Balkan (kao da su znali tko dolazi) se smjestio u širem centru i bio je na odličnoj poziciji, ne predaleko od centra, a opet izvan svake gužve i turističke pomutnje. U njegovoj okolici su se čak mogli vidjeti i neki Česi. Pravi. Nije bilo vremena za ćaskanje sa zgođušnom recepcionarkom, već se odmah kretalo put grada, gdje su već neko vrijeme boravili Jay-Z i njegovi puleni iz Engleske. Zvat ćemo ih Tom i Joel, jer su im to i prava imena. Momci su bili već dobrano popili prije nego smo mi došli, pa smo se Vođa i ja bacili u zadatak sustizanja. Taj zadatak se pokazao kobnim za moje omanje tijelo, jer sam samo dva sata nakon popijene prve pive bio poprilično pijan, a ako kažem da sam grlio stup i pokušao zaspati, dok je Vođa pišao po Karlovom mostu, mislim da znate koji stadij pijasntva je u pitanju.
Momci su htjeli još zabave, ja sam htio samo krevet. Krevet sam i dobio, a njih četvorica su otišli u život. Sljedeće ćega se sjećam je da me Vođa udara nogama i govori da sam svinja i da su Englezi pobrali batina. Onda sam opet zaspao, a kad sam se probudio upitao sam ga zašto me je udarao nogama, na što je on odgovorio da je to zato jer sam se ispovračao po njegovoj strani kreveta. Onda sam se sjetio da mi se u neko doba noći pribljuvalo, a pošto bijah umoran i netrijezan, odlučio sam ne otići na zahod, već se izrigati između dva madraca. A što se tiće onog drugo da su Englezi pobrali batina, priča ide ovako... Momci su se zaželjeli ženskog društva, te su preupitali taksista da im preporuči neko mjesto. Nakon kraćeg proučavanja kataloga sa bordelima Praga urućenim od strane vozača, mladići odlaze u jedan od. Tamo trojica Engleza plaćaju punu cijenu za ulazak, a Vođa, koji je odbio sudjelovati u akciji "Fali mi žensko društvo", plaća trećinu cijene i zauzima strateško mjesto za šankom, gdje mu cijelo vrijeme prilaze ljepotice, nudeći mu svoja tijela. No, on je nepokolebljiv vojnik i nije se dao nasamariti. Ostala trojica obavljaju prljave rabote i tko zna što još ne.
Pri izlasku počinje biti zanimljivo. Gazda ustanove tvrdi da dječaci nisu platili nešto. Oni tvrde da jesu i nastaje komešanje. Vođa pokušava izgladiti situaciju pozivanjem taksija za bijeg, ali gazda tjera taksista i sam se nudi da će odvest momke do hotela za bijednih 500 kruna. Oni ne pristaju i dok Vođa odlazi iza ugla naći novi taksi, Englezi dolaze u sukob za gazdom. Jay-Zevo lice je pošpricano suzavcem, a i neki pištolj je bio izvućen od strane redara i uperen prema njima. Oni zovu policiju, a Vođa dolazi sa dobrim vijestima da je našao taksi, na što biva odjeban od strane Engleza, jer oni moraju riješiti neke stvari. Pošto je Vođa, Vođa, ne da mu se zajebavati, pa sam odlazi do taksija sa ciljem da stane pred Engleze i ubaci ih unutra ne bi li se izbjeglo krvoproliće. No, sekunde kad je ušao u taksi, počele su sijevati šake i taksist nije htio čekati ishod bitke, već je sa Vođom u autu zapalio put hotela. Ujutro saznajemo da je policija na kraju došla, ali Englezi kao da su zaboravili da su vidjeli petoricu (vrlo vjerojatno istih tih) policajaca u klubu kako plešu sa djevojkama. Dakle, policija je, kao i u svakoj postkomunističkoj zemlji, obavila svoj posao na štetu stranaca a u korist druga mafijaša.
Vođa i ja smo se lijepo nasmijali engleskoj dogodovštini, a onda izašli van hotela da uhvatimo malo zraka. Barem ja, jerbo sam itekako osjećao posljedice sinoćnjeg pijanstva. Dapaće, izbacio sam iz sebe još malo bljuvotinje prije nego smo stupili na praško tlo i krenuli u potragu za komadom hrane. Našli smo je nigdje drugdje nego u McDonald'su, jer sve ostalo bijaše ili pozatvarano ili nikakvo. Dok je Vođa nabavljao namirnice, ja sam pokušao srediti misli i želudac na friškom zraku. Ali to nije bilo tako lako. Mislio sam da će mi malo Coca-Cole pomoći, jer obično pomaže, ali ne ovaj put. Ovaj put, Coca-Colu sam izbljuvao čim sam je stavio u sebe. Vratili smo se u hotel, gdje sam ja još odspavao koji sat, a onda se probudio svjež. Ili sam barem tako mislio. Proždro sam sad već hladne hamburgere, otuširao se i spremio za izlazak u grad. U tom trenu, pobljuvao sam se opet. Brutalno ovaj puta. No, svejedno krenusmo u grad, gdje sam nakon jedne kave bio uredu, ali gladan, pa je bilo vrijeme da nešto i ubijemo. Kiša koja je nezaustavljivo padala, isto kao da je htjela da se sklonimo u neki osamljeni kutak. Pošto imah na tone preporuka od raznih strana, gdje jesti i koliko, odabrasmo jednu pivnicu koje je bila blizu, a i lijepo je izgledala. Pojeli smo po juhu svaki, a Vođa je kasnije ubio jedan gulaš od divljači, a ja piletinu sa sirom, šunkom i breskvom. Au gratin mothufucka!!!
Siti, otišli smo u dodatnu šetanciju po gradu, a u pol 9 krenusmo prema caffe Milanu naći se sa Vođinim poslovnim partnerom na kafici. Engleski dječaci se nisu javljali, što je značilo da još lijeće rane, a i da spavaju. Nakon što smo mi obavili kaficu, našli smo se s momcima, koji su dotad obavili i razne večere i štotijaznam i smjestili se u klubu na Vaclavskim namestima. U klubu su plesale gole žene. Vođa i ja smo ogladnili, pa smo prije odlaska u klub stali na nekoliko različitih vrsti kobasica. Vaclavska kobasa, pa njemačke male u pecivu sa zapečenim lukom i senfom. Uf, divota. Onda smo otišli do kluba di gola ženskad pleše. I tamo ostali do nekih tri, kad smo Vođa i ja odlučili baciti još jednu šetnju do hotela.
Drugo jutro je svanulo bez kiše, ali nije baš bilo ni vedro. Vođa i ja smo se ubrzano spremili i krenuli put grada da uhvatimo nešto ljepšeg vremena. Šetnju do Hradčana smo upraznili jedenjem sendviča koje smo kupili po putu, a na Hradčanima smo uživali u pogledu na grad. Naišli smo i na jednu patrolu iz susjedne zemlje Srbije, pa je sukob, kao i uvijek, bio neizbježan. Porazbacali smo njih četrnaestoricu dvometraša po trgu i dok je hitna skupljala njihova tijela, nas dvojica smo prošli bez ogrebotine. Nakon toga odlučili smo se još malo prošetati po parku, a zatim smo se stepenicama spustili prema Karlovom mostu. Turista je bilo puno i poželjeli smo imati nekakav minobacačćić da ih malo rastjeramo, ali pravila ljudskog ponašanja nam to nisu dozvoljavala. Jedva smo prešli most i nadivili se ljepotama, a onda se bacili još malo u šetnju. Za ručak odlučismo isprobati pivnicu koju mi je preporučio otac, ali bila je puna njemačkih turista, pa smo otišli u neki drugi restoran, gdje smo ubili po komad svinjetine svaki. I nešto pive, da ne zaboravim.
Plan je bio da se odem malo odmoriti, a onda natrag u neku pivnicu na buncek, ali umjesto sat vremena, zaspali smo na tri sata, pa je bilo drž-ne daj, ali na kraju smo se ipak našli u pivnici U Švejku, spremni da ubijemo svinjsku koljenicu. Vođa je učinio upravo to, a ja sam se stao bakčati sa tri vrste mesine. Pečenom prasetinom, nekom mesnom štrucom i dimljenim vratom malog odojka. Sve to zaljevali smo pivom i platili sitan novac. Potom smo se našli sa Englezima, s kojima smo nastavili piti, sve dok nije pala odluka da se nađe neki klub, a kad se našao, bio je to isti onaj od noći prije, pa smo se tamo zarakijali do jutra. Drug taksista nas je odveo do hotela, gdje smo Vođa i ja ugrabili tri i pol sata sna, a onda, kad smo se oprostili od engleskih drugova, krenuli smo kući, sretni što smo živi i što smo pojeli toliko svinjetine.
Evo tute malo slikica (neobrađenih i vrlo vjerojatno džinovskih).
|
