Volim avanture. Avanture tipa Pet prijatelja. Ili Goonies. Na jednu takvu avanturu smo se uputili i moji drugovi i ja. Ovu subotu. Doduše, nismo išli tražiti blago pomoću karte koju smo našli na tavanu i koja kazuje da je na obalama Jadrana, u jednoj špilji, možda čak i najvećoj na svijetu, skriven gusarski brod prepun zamki, ali i zlata te dragog kamenja. Niti smo se uputili na vrištine naoružani samo naprtnjačama, punim slasne hrane i đumbirovog piva, kako bi tamo odgonetnuli ko krade konje za uzgoj dobrom farmeru Jonathanu. A ne... Nas četvero se uputilo u Rijeku na koncert. Eto. To je avantura. Tigrova mast i Peach Pit su nas inspirirali da malo odmaglimo iz grada nam Zagreba. Gospodin Deda je obećao osigurati mjesto za počinak i nije lagao.
Nakon puta od dva i nešto sata pristigli smo u Rijeku. Pričekali smo Dedu i onda odpješačili do stana njegova oca, ostavili stvari tamo i otišli okrijepiti trbuhe nekom hranom. Moram priznati da nakon bureka i hamburgera, koji se izobličio i upario za vrijeme puta, nisam bio gladan, ali opet, nisam bio ni sit. Pa smo lijepo zasjeli u konobu blizu mjesta počinka i naručili svaki po nešto. Osobno, ubio sam čufte i pire krumpir, obrok sasvim pošten za 21 kunu koju će nam gospođa konobar uzeti jedno 45 minuta nakon. Neki nisu jeli čufte. Samo da se zna.
Nahranjeni i odmah bolje volje, ali i lagane želje za krevetom i drijemežom, sjeli smo na autobus i zaputili se prema Opatiji, gdje se manifestacija održavala. Koncertna, jelte. Stigosmo u Opatiju bajnu i krenusmo odmah prema plaži Slatina, gdje bjaše postavljena bina i gdje je uskoro trebao početi svirati Dule i njegov sastav Bonaca. Dule je neka omanja legenda u onim krajevima, makar zbilja ne znam zašto. Nakon solidne uvodne pjesme, zaredao je naramak uber dosadnih te smo jedva čekali da prekine. Nakon njega, na binu su izašli redom riječki punk bendovi, kojima zaboravih ime, normalno, a jedino se sjećam Dead Kennedys cover benda, koji je bio solidan i šaljiv.
Nakon toga na scenu izlaze zagrebačke snage, iako ih je najavljivač najavio kao požeške snage. No... Welcoming Commitee In Flames su to bili. I odsvirali su svoj set od nekoliko garaaaaaž pjesama. Meni zabavni, Riječanima ni ponovno rođenje Isusa ne bi bilo zanimljivo. Nakon njih dolaze Carmina Putana, ali u tom sam trenutku baš bio otišao po nešto hrane sa gospođama, pa ih čuo nisam, ali kako kažu, dobro da nisam. No, nakon njih postaje dobro. Na scenu izlaze Peach Pit i na nekih pola sata, ako ne i malo više, svemir se spušta nad Opatiju i roboti počinju rat na nebu. Razbijanje, klanje i kako to već ide. Nas možda sedam plješćemo i urlamo, betonskim blokovima si razbijamo glave, a Riječani gledaju zalazak sunca.
Da sve ne propadne u vodu i da se na dobro raspoloženje i smijeh na licu ne bi čekalo sljedećih nekoliko sati, pobrinuli su se momci iz Tigrove masti. Tulum, alkohol, glagoljica, ples, mamuze. Sve to zajedno. Zaplesali su uz nas nekoliko i dvojica lokalnih, pokazujući tako da i u njima ima ljudskosti i srca. Nakon njih, My Buddy Moose. Dobar nastup i blaži muzički izričaj, nakon onolike količine muškosti i balkanstva. Nakon MBM sve postaje nezanimljivije, pa se odlučujemo na odlazak u Rijeku po izlazak i zabavu. No, sudba nije htjela da još malo virnemo u čašicu, da još malo čekiramo koju dekoltiranu grud, da još malo omastimo brk nekom pljeskavicom. Drug taksist opatijski je zao i nije htio povesti četvero dobrih ljudi prema Rijeci, nego smo na taksi čekali i preko sat vremena. Negdje tijekom čekanja, odlučismo da nema smisla ni izlazak ni ništa, jer umor je tu, pa se zaputismo na spavanje. Ipak, budit se trebalo rano ujutro drugoga dana, jer avanture ne traju vječno. Šabarakande!!!!
Post je objavljen 30.05.2006. u 17:46 sati.