Intrige s dvora kneza Bučimira

25.07.2006., utorak

I taj kralj Solomun je neka mustra

Ošo narod na more. Ostavljen sam na milost i nemilost gradske vrućine. Doma paradiram samo u gaćama, a znam prispat i bez njih. Budim se uznojen, a ostavljeni otvoreni prozori ne donose ni daška vjetra. I tako će bit cijelo ljeto. Iako, dok ovo pišem, vani lijeva solidan dažd. Da barem malo ohladi, ja sretan.

Dokolicu liječim brigom. Brinem oko novca kojeg možda neću imati za odlazak u Ameriku. Ići sad moram, jer karta se kupila. Mogu jedino molit da mi odbiju vizu, pa da ne odem i uštedim novce. Iako bi onda pak plakao od muke jer ne mogu ići. Danas moram riješit smještaj za nas troje. To dvoje je, normalno, na morima i motovunima i sve ostaje na mojim junačkim plećima. Danas ću zvati Ameriku i razgovarat sa Amerikancima. Sve u svrhu dobivanja smještaja. Za tjedan dana odlazim pred nekog službenog Amerikanca da ga milim pogledom i ponašanjem pokušam uvjerit da neću ostati u njegovoj zemljici, nego ću se vratiti sretan i mlad u zemlju svog rođenja. Valjda će mi povjerovat. Za tu priliku, obrijat ću bradu, a možda na nogu stavim i lakastu cipelicu.

Sve više se zamaram mišlju da u petak skočim na more. Iako će me to koštat i iako ne znam gdje ću s papagajem. Sestra je na morima, roditelji na selima, ako uspijem nagovorit baku da na dva dana dođe prespavat kod mene i pričuvat pticu, bio bih sretan momak. Ako ne, šta sad. Nije ni prvi ni zadnji put.

Bojim se da ću bankrotirat u Americi. Ali, živi se jednom, a porcije su tamo ogromne. Pričao mi je Vođa o restoranima kao iz raja. Gdje meso na tanjure stiže kako se ruka digne, gdje pivo teče po ženskim grudima ravno u usta, kao medovina. A to ja kao osoba, ne smijem propustiti. Još ću usput pogledati i tri dana dobre glazbe. Nakon toga, godinu dana neću ić nigdje. Ngh. Zašto je sve tako skupo?! Bilo kako bilo, Đeremaja!!!

- 17:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

19.07.2006., srijeda

Lobotomija iz tube

Lijenost je moja igra. Lijen, lijen, lijen, a opet radišan sam ja. Radišan, jer moram. Radim ja tako, iako u pondjeljak nisam radio. Išao sam si pregledat oči. Jer već skoro tri godine ne bijah na pregledu. I očoravio sam. Ode dioptrija za jedan gore. Kad mi je gosn doktor stavio one štreberske naočalice na glavu i provjeravao kako i što, odmah sam vidio bolje. A i bijah lijep sa tom monstruoznom napravom na glavi. Kao neki svemirski čoban.

U nedjelju su bili Pixies. Svratili debeli ljudi malo odsvirati hitova. Došla za tu priliku i Tanja sa bratom, prijateljicom i dečkom od prijateljice. Direktamente iz Novog Sada. Tanja je inače ova koja ostavlja komentare tu kod mene. Samo da znate. Onda smo se mi našli prije koncerta i hengali. Kad smo odhengali, krenuli smo prema Šalati. Ali smo prije toga na putu do tamo pojeli kebab. Ne svi. Samo Vođa, Richard, mladić Tanjine prijateljice i ja, jel. Nije bio neki, ali bio je jedini. Koncert je bio dobar i uznojio sam se. Morao sam razbiti nekoliko djevojaka i muškarčića jer su previše skakali za vrijeme nekih pjesama. Poslije koncerta smo otišli u birtiju i popili svaki po jedno piće. Onda smo otišli na počinak.

U subotu smo pak hengali kod druga Umobolnog. Jeli smo tamo pizzu, a bilo je i nekog duhovitog bilja, pa smo se dobro nasmijali. Ali nakon smijanja dolazi san i on me obuzeo kao vrag malu Emily. Na svu sreću, bio je tu Dragutin sa svojim autom da me prebaci do sigurnog doma, ali ne prije nego smo svratili do američke zalogajnice, u kojoj sam se preždro preko vlastitih mogućnosti, ako Vam je to uopće zamislivo. Spavao sam zato jako lijepo doma.

U petak smo Richard i ja išli u kino. Gledali smo film inteligentno nazvan Konobar do jaja. Kad smo pogledali film, shvatili smo da je ipak inteligentno nazvan Konobar do jaja. Pojeli smo kokice u kinu. Popili smo i Pepsi. A nakon filma smo otišli do Krivog puta i pokupili Tilu zajedno sa prijateljicom joj, pa smo otišlli na put do Kašine. Išli smo vidjeti kako izgleda Mungos. Kad smo to obavili, otišli smo do McDonald'sa. A onda doma. Žjurahaj!!!!

- 16:20 - Komentari (7) - Isprintaj - #

11.07.2006., utorak

Četiri udarca bičem za nepopravljivog sladoledara

Vikend je zaigrao na kartu nepredvidljivosti, pa nije bilo smisla forsirati agendu. Petak je trebao početi na jedan način, završio je na drugi. Ne bunim se. Zabavih se maksimalno, ako ne i više. Uz čašicu, dvije škotskog viskija, misli odlutaju, gubi se i dlaka sa jezika, sve ide lakše. Okončati noć sa gomilom hrane u krilu ono je za što se živi, odživjelo se i u petak. Dažd se spustio svom silinom, nije se mnoštvu dalo u klub povrh brda.

U subotu prvo tajac, pa onda ručak. Pala su dva steaka. Obadva srednje pečena, sa prilozima da ti milina u očima sva sja. Još ne obždrani, Vođa i ja razgovarasmo praktički o smislu života. Volimo jesti i volimo srati. U životu više ništa nije potrebno. Zaključci: nema tog adrenalina do adrenalina dok čekaš da konobar donese tanjurčić sa hranom; nema tog olakšanja do olakšanja nakon što u školjku istovariš jednu smeđu bebu. Onda su došli steakovi. Razumi su nam se pomutili.

Večer je započeta u kinu. Velike kokice i veliki Pepsi za mene. Hvala lijepa. Film? Teen komedija gdje je ona on, dok je on u Londonu, a ona/on se zaljubljuje u cimera njegovog, koji pak voli plavojku koja škica njega/nju. Ima i nogometa u filmu, pa propuštanje polufinala nije bilo uzaludno. Poslije, američki lokalčić, šetnjica Jarunom, neki mladići su krvavi trčali stazom, bit će da je neki redar opet bio revan. I onda kući svojoj.

Nedjeljno ljenčarenje nakon dugo vremena. Sve tamo negdje do finala. Onda ljudi nahrupiše u stan, pa se gledalo. A i neki kebab se pojeo. Grozan, ali hrana je bila neophodna u datom trenu. Tuga jer Francuz nije uspio, ali ne prevelika. Veća bi bila da je na talijanskom mjestu Portugalac. Vrijeme je da pođem. Zidane!!!

- 17:26 - Komentari (15) - Isprintaj - #

07.07.2006., petak

Zlokobni starče!! Pusti moju skvo da krvari!!

Dani su bili lijepi. Tjedan je prošao brzo. Vikenad je pred nama, mladim Hrvatima željnim dobra provoda i mesa. U ponedjeljak sam silom prilika upoznao steak house Mu. Europejski uređen lokal sa ovećom ponudom komada mesa. Sajeli smo se Dragutin, Richard i ja sasvim fino, a i pive smo popili neke. Ako kog zanima, lokalčić je u zgradi di je i Fina u Vukovarskoj.

Utorak je radni dan, ali na sreću je prošao brzo onaj radni dio, pa sam se, nakon jednog pranja i nešto hranjenja, oko osam, skupa sa Richardom, pojavio na Šalati ne bi li se počastio sa nešto rock glazbe. Stigli smo taman kad su The Ex kretali sa svojim nastupom. Nažalost, nisam stigao vidjeti My Buddy Moose, a na sreću sam propustio Edu Maajku. The Ex su razvalili. Jedna od boljih sviraka uopće. Rezali su nam utrobe reskim gitaricama i tjerali nas da razbijamo vlastite glave o zid uz pomoć bubnja. Nakon njih, uslijedila je pauzica od nekih pola sata, a onda su na stage izašli Franz Ferdinand. Spektakel je to bio. Mladići lijepo prašu. Sve u svemu, jedna lijepa večer, a još smo i nešto pojeli poslije.

Srijedu ću preskočiti, iako se treba osvrnuti na to da sam neizmjerno sretan zbog portugalskog neulaska u finale. Allez allez. Ajmo naši! I tako to. Prebacujem se na četvrtak iliti jučer. Godinama sam čekao dan kad ću vidjeti gospodina Morrisseya uživo. Prvo ga nije nigdje bilo godinama, a kad se jednom i ukazala prilika da ga odem gledati, nešto se bilo spriječilo i možeš ga jebat. I onda ove godine dođe do mene vijest da će El Moz doći na Šalatu. Majke ti ga spalim! Bijah sretan. I tako sam ja jučer vidio Morrisseya. Iz drugog reda. I bilo je uodlično, ae. Lijepe stvari nam je pričao, lijepo je pjevao i sretan sam ja. Navodno se moja sreća i veselja vide i u današnjem Vjesniku. Provjerit ću kad dođem doma. A kad smo već kod doma, možda je vrijeme da pođem! Farfan!!!!

- 16:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

03.07.2006., ponedjeljak

Blagonaklon pogled kroz tvoju utrobu

Pošto je vani lijepo vrijeme, dopustit ću si nekoliko minuta, pa da napišem nešto. Makar se nema baš nešto za pisati. Radim, gledam televiziju, jedem. Ukratko, same novice. Monotoniju je razbila prošla srijeda i koncertić na nasipu. Acid Mothers Temple i Seven That Spells. Malo nogometa prije koncerta, koja litra pive prije i za vrijeme i svemir za vrijeme. Došavši doma, shvatio sam da me malo zateže oko desnog koljena. "Nije to ništa", pomislih. Ali razuvjerih se sljedeće jutro. Nogu micati nisam mogao i već sam pomislio da ću morat po prvi put u šest godina izostat sa posla. No, spremio sam muda u vreću, u usta stavio komad drva i jako zagrizao, sjeo na bicikl i junački se odvezao na posao. Cijeli dan sam hodao kao ranjenik, što sam i bio. Jedino čega sam se istinski bojao je da neću moći, tjedan dana kasnije, skakati na Morrisseyeve poskočice. No, sad je sve u redu i kao nikad prije.

Vikend je bio tako-tako. U petak sam požurio s posla, samo da vidim kako Argentina puši od Njemačke na penale. U srazu Italije i Ukrajine nisam imao za koga navijati, ali ipak bi mi bilo draže da su Ukrajinci prošli dalje. Poslije utakmice uputili smo se Tila i ja do Spunka na koncert Babiesa i nekih Srba. Nakon sat i nešto i dvije pive, odlučili smo da ipak treba nešto pojesti. Pošto smo bili mobilno sposobni, sjeli smo na svoja prijevozna sredstva i otišli do McDonald'sa. Ubili smo nekoliko sendviča i sladoled. U neko doba noći, valjalo je poći kući.

Subotu je svanula ne baš sunčana. Nisam se bunio, a sunce je ovako i onako izašlo nešto kasnije. Uputio sam se u grad, ne bi li provjerio cijene nekih avionskih karata. Provjerio sam ih i zaplakao gorko kad sam shvatio da su podosta skupe i da ću morati jako stegnuti remen ako hoću nekamo. No... Tugu sam utopio u Subway sendvičima. Tuna i melt. Skoro pa klasik s moje strane. Doma se čekao početak prve utakmice dana. (Sad ću se emotivno osvrnuti na Portugalce.). Pobjedili su oni ljigavi Portugalci od kojih su simaptičniji i veliki komadi govana na friško ofarbanom zidu. (Završio sam sa emotivnim osvrtom na Portugalce.). Pošto je zbog produžetaka i penala noć došla brzo, Richard i ja smo i prije kraja prvog poluvremena druge utakmice dana otišli van, s jasnim ciljem da nešto pojedemo. Neki imaju jasan cilja da nešto pojebu, ali mi smo se odlučili za ovu drugu varijantu.

Kebab u Tkalči je sasvim advekatno trebao zadovoljiti naše potrebe, što je i učinio. Za vrijeme obroka, Brazil je uspio ispasti od Francuza, pa je to dan učinilo malo ljepšim. Siti, zaputismo se do Cvjetnog placa, gdje ja uzimam jednu palačinku sa nutelom, pekmezom od marelica i lješnjakom, a Richard uzima kikiriki, koji na kraju također uzimam i ja. Grickajući i sjedeći na Cvjetnom, čekali smo Dragutina da nam se pridruži i usput promatrali šarolik svijet u promenadi. Svašta se da vidjeti u noćni sat. Kad se Dragutin pojavio, otišli smo do Pingvina, gdje je on pojeo sendvičak, a onda smo otišli do Zrinjevca na još malo sjedenja na klupi i nerađenja ničeg. Trifrtalj sata kasnije, bili smo u McDonald'su na Vrbanima, gdje smo jeli hamburgere i sladoled. A onda smo otišli doma.

Nedjelja je dan za ljenčarenje. Napokon sam uspio pogledati O.C., kojeg sam malo zapostavio zbog poradi nogometa. I ispalo je da je baš jučer bila epizoda koju sam već gledao. No, neka, i to je nešto. U neko doba sam malo išao radit, pa sam se oprao, pa smo se Tila i ja našli na stanici i otišli do gospe PrittPen na malo iganja Pictionarya. Bilo nas je osam, jeli smo ćevape, čudan neki duhan pušili, a bogami i gledali Konjanika. Ugodna većer, koju smo Tila i ja okončali jednom šetnjom do doma, žrtvujući se kao partizani. Pimpong!!!!

- 17:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	srpanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31