Pošto je vani lijepo vrijeme, dopustit ću si nekoliko minuta, pa da napišem nešto. Makar se nema baš nešto za pisati. Radim, gledam televiziju, jedem. Ukratko, same novice. Monotoniju je razbila prošla srijeda i koncertić na nasipu. Acid Mothers Temple i Seven That Spells. Malo nogometa prije koncerta, koja litra pive prije i za vrijeme i svemir za vrijeme. Došavši doma, shvatio sam da me malo zateže oko desnog koljena. "Nije to ništa", pomislih. Ali razuvjerih se sljedeće jutro. Nogu micati nisam mogao i već sam pomislio da ću morat po prvi put u šest godina izostat sa posla. No, spremio sam muda u vreću, u usta stavio komad drva i jako zagrizao, sjeo na bicikl i junački se odvezao na posao. Cijeli dan sam hodao kao ranjenik, što sam i bio. Jedino čega sam se istinski bojao je da neću moći, tjedan dana kasnije, skakati na Morrisseyeve poskočice. No, sad je sve u redu i kao nikad prije.
Vikend je bio tako-tako. U petak sam požurio s posla, samo da vidim kako Argentina puši od Njemačke na penale. U srazu Italije i Ukrajine nisam imao za koga navijati, ali ipak bi mi bilo draže da su Ukrajinci prošli dalje. Poslije utakmice uputili smo se Tila i ja do Spunka na koncert Babiesa i nekih Srba. Nakon sat i nešto i dvije pive, odlučili smo da ipak treba nešto pojesti. Pošto smo bili mobilno sposobni, sjeli smo na svoja prijevozna sredstva i otišli do McDonald'sa. Ubili smo nekoliko sendviča i sladoled. U neko doba noći, valjalo je poći kući.
Subotu je svanula ne baš sunčana. Nisam se bunio, a sunce je ovako i onako izašlo nešto kasnije. Uputio sam se u grad, ne bi li provjerio cijene nekih avionskih karata. Provjerio sam ih i zaplakao gorko kad sam shvatio da su podosta skupe i da ću morati jako stegnuti remen ako hoću nekamo. No... Tugu sam utopio u Subway sendvičima. Tuna i melt. Skoro pa klasik s moje strane. Doma se čekao početak prve utakmice dana. (Sad ću se emotivno osvrnuti na Portugalce.). Pobjedili su oni ljigavi Portugalci od kojih su simaptičniji i veliki komadi govana na friško ofarbanom zidu. (Završio sam sa emotivnim osvrtom na Portugalce.). Pošto je zbog produžetaka i penala noć došla brzo, Richard i ja smo i prije kraja prvog poluvremena druge utakmice dana otišli van, s jasnim ciljem da nešto pojedemo. Neki imaju jasan cilja da nešto pojebu, ali mi smo se odlučili za ovu drugu varijantu.
Kebab u Tkalči je sasvim advekatno trebao zadovoljiti naše potrebe, što je i učinio. Za vrijeme obroka, Brazil je uspio ispasti od Francuza, pa je to dan učinilo malo ljepšim. Siti, zaputismo se do Cvjetnog placa, gdje ja uzimam jednu palačinku sa nutelom, pekmezom od marelica i lješnjakom, a Richard uzima kikiriki, koji na kraju također uzimam i ja. Grickajući i sjedeći na Cvjetnom, čekali smo Dragutina da nam se pridruži i usput promatrali šarolik svijet u promenadi. Svašta se da vidjeti u noćni sat. Kad se Dragutin pojavio, otišli smo do Pingvina, gdje je on pojeo sendvičak, a onda smo otišli do Zrinjevca na još malo sjedenja na klupi i nerađenja ničeg. Trifrtalj sata kasnije, bili smo u McDonald'su na Vrbanima, gdje smo jeli hamburgere i sladoled. A onda smo otišli doma.
Nedjelja je dan za ljenčarenje. Napokon sam uspio pogledati O.C., kojeg sam malo zapostavio zbog poradi nogometa. I ispalo je da je baš jučer bila epizoda koju sam već gledao. No, neka, i to je nešto. U neko doba sam malo išao radit, pa sam se oprao, pa smo se Tila i ja našli na stanici i otišli do gospe PrittPen na malo iganja Pictionarya. Bilo nas je osam, jeli smo ćevape, čudan neki duhan pušili, a bogami i gledali Konjanika. Ugodna većer, koju smo Tila i ja okončali jednom šetnjom do doma, žrtvujući se kao partizani. Pimpong!!!!
Post je objavljen 03.07.2006. u 17:08 sati.