Ošo narod na more. Ostavljen sam na milost i nemilost gradske vrućine. Doma paradiram samo u gaćama, a znam prispat i bez njih. Budim se uznojen, a ostavljeni otvoreni prozori ne donose ni daška vjetra. I tako će bit cijelo ljeto. Iako, dok ovo pišem, vani lijeva solidan dažd. Da barem malo ohladi, ja sretan.
Dokolicu liječim brigom. Brinem oko novca kojeg možda neću imati za odlazak u Ameriku. Ići sad moram, jer karta se kupila. Mogu jedino molit da mi odbiju vizu, pa da ne odem i uštedim novce. Iako bi onda pak plakao od muke jer ne mogu ići. Danas moram riješit smještaj za nas troje. To dvoje je, normalno, na morima i motovunima i sve ostaje na mojim junačkim plećima. Danas ću zvati Ameriku i razgovarat sa Amerikancima. Sve u svrhu dobivanja smještaja. Za tjedan dana odlazim pred nekog službenog Amerikanca da ga milim pogledom i ponašanjem pokušam uvjerit da neću ostati u njegovoj zemljici, nego ću se vratiti sretan i mlad u zemlju svog rođenja. Valjda će mi povjerovat. Za tu priliku, obrijat ću bradu, a možda na nogu stavim i lakastu cipelicu.
Sve više se zamaram mišlju da u petak skočim na more. Iako će me to koštat i iako ne znam gdje ću s papagajem. Sestra je na morima, roditelji na selima, ako uspijem nagovorit baku da na dva dana dođe prespavat kod mene i pričuvat pticu, bio bih sretan momak. Ako ne, šta sad. Nije ni prvi ni zadnji put.
Bojim se da ću bankrotirat u Americi. Ali, živi se jednom, a porcije su tamo ogromne. Pričao mi je Vođa o restoranima kao iz raja. Gdje meso na tanjure stiže kako se ruka digne, gdje pivo teče po ženskim grudima ravno u usta, kao medovina. A to ja kao osoba, ne smijem propustiti. Još ću usput pogledati i tri dana dobre glazbe. Nakon toga, godinu dana neću ić nigdje. Ngh. Zašto je sve tako skupo?! Bilo kako bilo, Đeremaja!!!
Post je objavljen 25.07.2006. u 17:08 sati.