Skidaj gaće, Hosni Mubarače!
|
Neke stvari mi nekad nisu jasne. Npr., kako je jučer, prije posla, mobitel koji sam nosio na posao s ciljem da u njega stavim novu SIM karticu za poslovnu tarifu jednog GSM providera, koji nije T-COM, radio, a kad sam dvadesetak minuta kasnije došao na posao, taj isti mobitel je bio mrtviji od pape i Isusa zajedno. I pokušavam ga punit, pokušavam ga oživit nježnom rječju, poljupcem čak, ali ništa. Izdao me, kao što su razni izdajnici kroz prošlost i zbilju izdavali već tamo neke ljude. Osim Jude ne mogu se trenutno sjetiti niti jednog drugog izdajnika kroz prošlost, a Judu nisam namjerno htio spominjati, jer sam Isusa već spomenuo malo gore u tekstu, pa nek se zna zašto nije spomenut Juda kao izdajnik. Sad imam jedan mrtvi telefon. Kojeg moram tako mrtvog odnijeti na popravak, nema mi druge. Sreća u nesreći je da mi garancija još vrijedi, iako će gospoda iz servisa sigurno imati koje pitanje za mene, jer taj mobitel izgleda kao da je proživio pakao bitke za Staljingrad. Naime, jednom prilikom, negdje ove zime, vozeći se svojim biciklom po smrznutim ulicama grada mi moga, bio sam neoprezan te sam krivo procijenio jedno penjanje na rinzol. To penjanje je završilo poprilično kobno za moju, tada, novu prijateljicu Nokiu 6020 (a ni sam nisam bolje prošao, samo da se zna). Recimo samo da je bila malo jače ogrebana na nekoliko mjesta, te da je maska malo bila napukla, pa slobodno možemo reći da je, ako pretvorimo telefon u čovjeka, moja prijateljica slomila rebro, smrskala nos, a koža na lijevoj strani lica više nije postojala. No, usprkos svemu tome, služila me kao gejša i nisam se bunio na nju, ali serviseri će sigurno imati koje pitanje viška. No, neću dati da mi naplate popravak, nisam ja rođen jučer. Od danas krećem sa, nadam se redovnom, rubrikom kojoj ću dati ime "TV program zemalja čiji program niste u mogućnosti gledati ili ako jeste, kakav bi ja da on zapravo bude". Jedan jednostavan naslov, lako pamtljiv, tako su me učili. Koja je svrha ovoga? Nema je. Jednostavno, želim pobliže pokazati Vama koji niste baš od televizije, zašto je televizija zabavna ili zašto nije. Pa krenimo... TV program u Japanu Jutra u Nagoyi su predivna. Tako mi barem kaže moj devetogodišnji prijatelj Tokuyama. S njim se već duže vrijeme dopisujem i on mi na dnevnoj bazi opisuje što se gleda na televizoru u Japanu. Tokuyama tako, čim ustane, upali svoj novi, za rođendan dobiveni, Hitachi televizor, kojeg je bilo nemoguće strpati u njegovu sobu zbog veličine, pa ga je majstor postavio na obližnju vulkansku planinu. Okrene na kanal šestočetrdesetdva i započne dan gledajući crtiće, od kojih dobiva epileptične napadaje, ali nema brige, majka uvijek spremno čeka sa čajnom žličicom ispred vratiju njegove sobe i čim čuje grgljanje i rušenje epruveta sa znanstvenog stola malog Tokuyame, ulazi spasiti situaciju. Kada se napokon spremi za školu i počešlja svoju neukrotivu kosu, Tokuyama ulazi u školski autobus u kojem također postoji televizor i na kojem djeca gledaju edukativni program kojeg vodi djevojka u kostimu velike i lude rode. Obrazovanje treba biti i zabavno, uvijek govori mali Tokuyama, a ja se moram složiti s njim. Nakon cjelodnevnog boravka u školi, gdje uspije pogledati samo jedan inning baseball utakmice, omiljenog mu kluba, Tokuyama se vraća kući. Majka skoro svaki dan napravi nekoliko vrsta sushija i mali Tokuyama proždire sirovu ribu gledajući usput zabavni talk-show ultra duhovitog Kaichija, koji svoje goste nerijetko udara po glavi divovskim čekićem od spužve ili zalijeva voćnim sokovima, uz neizostavne goleme količine konfeta i zvučnih efekata. Tokuyama odlazi pisati zadaću, a tih sat vremena je i ovako nezanimljivo jer skoro na svim programima idu vijesti. Mališa se vraća televizoru samo da pogleda prognozu potresa, a onda nastavlja sa domaćim radom. Kada završi, ode obaviti osobnu higijenu, a onda, zajedno sa roditeljima pogleda jedan od japanskih horrora, pošto skoro da i ne postoji drugi žanr u japanskoj kinematografiji. Osim filmova sa samurajima, ali oni su ovako i onako zanimljivi samo strancima. Prije spavanja, Tokuyama odradi malo ikebane, a onda zaspi. Kaže da ga ponekad iz sna prene kakav divlji uzvik iz dnevne sobe, pa se nemalo iznenadi kada vidi roditelje da gledaju kasnonoćni program. Sjeća se da je jednom vidio neki show gdje voditelj siluje mladunče od gorile. U guzicu naravno. Roditelji se nisu mogli prestati smijati tom prizoru, a i Tokuyama kaže da mu se osmijeh nije do dugo u noć skidao sa lica. To je taj šarm japanskog Tv programa... |
