Nisam odnio mobitel na popravak. Imam osjećaj da još dugo neću. Takav sam vam ja. No, nije problem, jer opskrbljen sam nemalim brojem rezervnih telefona. Jednim, da budem precizan. Jednim, toliko starim, da i onaj od moje bake naspram njega izgleda kao svemirski brod. No, dosta o mojim problemima sa aparatusima komunikacije. Malo Mars Volta stajle nikad nije škodilo, jel. Uglavnom, vikend bjaše dobar. U petak sam ponosno i ubrzano krenuo na koncert Buzzcocksa, sveopće prihvaćenih legendi muzike koja se zove punk. I krenulo je odlično. Prvo sam u napadu živčanoće strgao okopasnu torbicu, popularno zvanu pederuša, jer nisam uspio iz prve zatvoriti ciferšlus. Nekako samo uspio sanirati taj problem, a onda izašao na kišu koja je neumoljivo padala cijeli dan. Došao sam na Glavni kolodvor i pothodnikom krenuo prema autobusima. Na deset metara od izlaska iz pothodnika pobjegao mi je prvi autobus. Na pet drugi, a kad sam izašao iz pothodnika, pobjegao je i treći. Od tri. Stajao sam na kiši, blago ljut. Okrenuo sam se da vidim da li dolazi neki drugi autobus i dolazio je. Malo sam odahnuo. A onda mi je eksplodirao kišobran. Sam od sebe, odletio je u zrak i ja sam ostao na kiši samo sa ručkom u ruci. Ono blago ljut je preraslo u malo jače ljut. Strpao sam kišobran u smeće i sjeo na bus.
Kad sam se iskrcao iz busa, hodao sam po kiši do neke birtije pokraj televizije, gdje se nalazilo puno ljudi koje znam. Popio sam pivo,a onda samo se uputili prema Močvari. Koncert je bio solidan, ali ništa zapanjujuće. Poslije smo još hengali, a onda se uputili prema Spunku. Tamo je došao i Dragutin, pa smo brže-bolje sjeli u njegov auto, ne bi li stigli u McDonald's prije zatvaranja. Šestero ljudi u njegovom vozilu, pet narudžbi određene količine hrane. Kiša je napokon bila stala i bili smo u mogućnosti izjest hranu na parkiralištu McDonald'sa u Vrbanima. A onda smo se zaputili doma. Na putu do doma, na Jarunu, zaustavio nas je hudić po imenu policajac. No, brige nije bilo, jer naš vozač, Drago, nije te noći popio niti kapljice. Pristao je na testiranje i drugovi policajci su morali priznati da nije pio. Žrtvu ćete morati tražiti negdje drugdje, drugovi! Naš šofer je Hrvat! To je bilo to. Otišli smo doma.
U subotu sam pak odlučio počastitit sebe nekom hranom. Pa sam uzeo telefon u ruke i nazvao restoran koji peče specijalitete od mesa na srpski način. Naručio sam hranu i onda pola sata kasnije, došao je pokupiti skupa sa Dragutinom. U vrečici su me čekali ćevapi, ruža, mazalice i grahek. Ako zvuči kao velik zalogaj za jednog čovjeka, priznat ću Vam da je. Graha mi je malo ostalo. Zadnju mazalicu sam stavio u usta oko 3 ujutro. A prije toga sam sa Dragutinom, Miom Begović i Richardom otišao u kino pogledati ultra inteligentni film RV. Komedija je to uz koju kokica i kola idu kao Isus po vodi. Svratili smo poslije filma i do američkog opskrbitelja hranom, ali pojeli smo samo slatko. Zbilja. Zabavili smo se tako i tu subotnju noć.
Nedjelja je protekla polu radno, polu u zabavi. Popodnevna kava, pa svraćanje do moje rezidencije, gdje spekosmo nekoliko palačinaka. Drug Umobolan je baratao, sada ogrebanom teflonskom tavom i smjesom, da budem precizan. Odgledasmo i ultra uzbudljivu utakmicu između zvijezdi i legendi. Navijah za legende, jer je a njih igrao hrvatski Beckenbauer, Zajec. Bio je najbolji na terenu, naravno. To je to. Flengšur!!!
Post je objavljen 05.06.2006. u 16:37 sati.