|
I tako je prošao vikend. Baš je bio nekako dobar. Tuluma kod bratića na kraju nije bilo, ali ja sam svejedno izašao. Otišao malo do Melina, našao se tamo sa Richardom i Miom Begović. Doduše, u to doba još nisam znao da neće biti tuluma u Vođe, pa sam se radovao tom trenutku. Pošto je u Melinu bilo još poznatih mi osoba, a nisam htio da i oni idu na tulum, naredio sam Richardu da nas odvede u jedan od američkih restorana, ne bi li se otarasili pratnje. I tako smo otišli Mia Begović, Richard i ja do Amerikanca i ubili hrane za nahranit omanje selo. Onda sam ja kontaktirao Vođu i on mi je saopčio da od zabave ništa, ali da će on doći sad po mene, pa da idemo u život. Richard me odveo do Vođinog mjesta stanovanja, a onda su se Mia Begović i on povukli, a ja sam ostao sam na hladnoći u nepoznatom dijelu gradu i čekao Vođu da dođe. I čekao sam ga tako 45 minuta, ali od njega ni traga ni glasa, pa sam otišao doma. U nedjelju je trebao biti žur grandioznih proporcija u Richarda. Jedan od onih na kojem se ja obično napijem kao mlado tele i radim izgrede. Vjerojatno bi tako bilo i ovaj put, ali nažalost od toga nije bilo ništa, jer majka Richardova ipak nije otišla put obećane zemlje. Shrvan, nakon što sam čuo tu vijest, otišao sam do ormara gdje držim alkoholna pića i oblio se rakijom. Planirao sam tu večer jako dugo, čak sam osjećao da bi mogao i zbariti. Ali sad nikada nećemo znati. Bilo kako bilo, tako pijan, izgubio sam pojam o vremenu i prostoru. Znam da sam u jednom trenutku izašao iz kuće, ali prije toga se sjećam da sam utabao majku i sestru. Hodao sam besciljno ulicama, sa suzom u oku. Odjednom, našao sam se pred jednom kućom. Ušao sam i otišao na prvi kat. Začuo sam neke zvuke. Zvuke veselja i mladosti. Pokucao sam, a vrata su se sama otvorila. Ispred mene, na čarobnom ćilimu, sjedio je čiča. Rukom me pozvao unutra, a onda rekao:  Skroz zbunjen, ali i nezadovoljan čičinim pozivom, izvadio sam svoj džepni nožić.  Njegov prijedlog zvučao je suvislo. Sklopio sam nož i čekao mudre riječi ovog gospodina. Odjednom je iz njega počelo sjati neko svjetlo i on kaže:  Svjetla je nestalo, a ja učinih kao što je rekao.  Čiča se naslonio na komodicu (opasno je vukla na neki raniji chippendale, ali ne mogu sa sigurnošću reći da li je tome tako). Njegove riječi bile su zbilja mudre.  Ostah zabezeknut. Čiča je bio i više od sveske. Povampiren, htio sam još.  On se samo nasmijao, te je ispalio još po jedan.  Moja je glad bila utažena. Mislim da sam ridao. Ali još mi je sve u izmaglici. Zbog čičinih dobrota, obećao sam mu pjesmu. Pjesmu je i dobio.  Nakon toga, sljedeće čega se sjećam je buđenje u vlastitom krevetu. Da li je sve ovo bio samo san? |
30.08.2005., utorak
27.08.2005., subota
|
Jučer odem s posla, nadajući se lijepom i ugodnom petku. Dakle, tipično. Možda blaži izlazak van, zaokružen sa odlaskom u američku zalogajnicu, pa doma malo televizije, koje masiranje džonsona, kako to već ide. I ispočetka je izgledalo da će biti tako. Izašao sam van do Melina, vidio hiljade ljudi, uključujući i neke blogere, malo se zabavljao, malo dosađivao i napokon oko jedan otišao doma. Doma, po planu, malo gledao televiziju, malo se igrao sa papa štrumpfom i otišao spavati. Negdje oko 02.15. Uspavao me bio CSI:Miami. Svi znaju da to uopće nije ništa čudno, pošto se radi o najgorem spin off-u svih vremena. I taman sklopim okice, kad zazvoni telefon. "Tko je sad", pomislih. Bratić Vođa. Pijan kao pavijanova guzica. Pita da li sam pio noćas. Odgovorih negativno. "Odlično!", kaže on, "Danas si moj vozač.". Da skratim, dvadeset minuta kasnije, evo njega ispred moje kuće, omamljenog od alkohola, sa najbujnijom ženom, što se sisa tiče, sa ove strane Atlantika. "Vozi!!". To su bile njegove riječi. Onda smo otišli tankat auto. Na benzinskoj je Vođa usput kupio alkoholne zalihe kao da sutra počinje stogodišnji rat. Ostavili smo najbujniju ženu, što se sisa tiče, sa ove strane Atlantika negdje između Mihaljevca i Šestina, a Vođa je izdao naredbu da vozim za Veliku Goricu. I tako smo nas dvojica usamljenih kauboja, u četiri ujutro vozili za Veliku Goricu. Vođa je uz mene iz kreveta uspio izvuči još dvoje ljudi. Pola je pet ujutro, četvero ljudi je u dvorištu vrtića u Velikoj Gorici, a jedan od njih ih je sve tamo okupio i pijan je. Dere se i žali jer nije dobio pičke od najbujnije žene, što se sisa tiče, sa ove strane Atlantika. Prošlo je neko vrijeme, oprostili smo se sa probuđenima, sjeli u auto i krenuli put Zagreba. Vođa je zaspao čim se sjeo. Proveo je put spavajući na mojem ramenu, dok sam ja pokušavao ostati budan, ne bi li nas sigurno odveo do doma. Stigli smo u jednom komadu, Vođa je otišao prema svom stanu i ugovorio sastanak za danas ujutro u deset do deset. Squash. Prekrasno. Bilo je deset do šest kad sam došao doma, legnuo sam, ali nisam mogao zaspati barem pola sata. Probudila me jebena budilica sa mobitela. Zle li naprave. Jedva jedvice, uspio sam ustati. Ugurao tenisice, majicu i ručnik u ruksak, pojeo tri napolitanke, tek tako da ne idem van prazna želuca, sjeo u Vođin auto i doveo se do njega. Sišao je još vidno pijan, ali spreman da zaigra squash. Squash smo igrali kao dva penzionera, samo par dana prije smrti. Sat vremena muke i znoja, a onda put Rakitja, do našeg trećeg bratića, ne bi li svi zajedno otišli kod Srbina na jedan familijski ručkić. Ubilo se hrane, a pridružili su nam se i brat blizanac našeg trećeg bratića i njihov otac. Sve je preraslo u nezaustavno naručivanje rakija i vina od strane Vođe, koji je morao održati količinu alkohola u krvi. Ugovoren je golemi tulum kod njega danas u ponoć. Sad je 21.15 i baš sam se probudio od malo popodnevnog sna. Sad po stoti put gledam Kontrolore leta i razmatram opcije. Bengulandolskulskis!!! |
22.08.2005., ponedjeljak
|
Sad kad ste napokon shvatili da sam dosadni mediokritet, iako je to nešto što Vam ja uporno pokušavam utuviti u glavu od početka, no Vi me smatrate božanstvom, a onaj kome to ne godi neka prvi digne i baci kamen, možemo nastaviti u revijalnom tonu. Dakle, vikend... Nekim čudom u gradu opet ima ljudi. U petak sam izašao van sa dvojicom prijatelja iz osnovnjaka. I iako sam očekivao još jednu dosadnu noć u gradu sa devetnaest stanovnika, pretvorilo se to u noć sa sigurno sto i pedeset ljudi u gradu. Melin je bio pun, a nas trojica smo se prisjećali kako nam je bilo u osnovnjaku. U neko doba, bio je vrijeme da se trbusi napune hranom, pa smo ubili biftek ficleke u Pingvinu i onda laganim hodom otpješačili doma. U subotu sam cijeli dan gledao televiziju. S time da sam od četiri popodne, pa sve do negdje deset navečer gledao isključivo nogomet. Život je bio bajan u tim trenucima. Oko deset smo Richard i ja zapičili malo van. Besciljno šetanje gradom smo nagradili kupnjom kokica i kikirikija na Cvjetnom placu i sjedenjem na klupicama ispred Algoritma, gdje smo prostim komentarima opisivali prolaznike. Nešto što nisam već dugo radio i baš je bilo dobro podsjetiti se kako je to nekada izgledalo. A onda smo u neko doba, kako to već obično biva, ogladnili, pa smo sjeli u auto i odveli se do Vrbana, u američku zalogajnicu otvorenog tipa. Kupili smo hranu i sjeli van. I to na vrlo vjerojatno najbolja mjesta u galaksiji u tom trenutku. Nama s lijeve strane bila je skupina mladića od 19-26 godina starosti, koje ćemo zvati car nerds. Nama s desne strane sjedila su prekrasna dva para ljudi. Dvije ženske osobe i dva muška stvora. Krenimo redom. Razgovor car nerdsa je tekao recimo ovako: Car Nerd1: E, jesi vidio one branike? Car Nerd2: Moj susjed ti ima takve, ali pofarbane u srebrno. Car Nerd3: Ček malo, jel to ona stočetrdesetpetica tam kod ugla parkirana? Car Nerd4: Čuo sam da frajer može do stotke u šest. Car Nerd5: Kaj, samo malo?! U šest?! A OK, ak zna cestu, nije bed. Car Nerd6: To je ko ono kad je onaj frajer ugradil nitro! Svi Car Nerdovi: HAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHA!!! Onda su se digli od stola i sjeli u svoje prekrasne aute koji sve zajedno vrijede ko moj kompjutor i otišli. Ali zato su nam s desne strane ostali oni drugi "ljudi". S razlogom pišem ljudi pod navodnicima, jer teško mi je opisati kako su izgledali i o čemu su pričali. Najnormalnije je izgledala jedna od dvije ženki. Osim što je nosila majicu kao ukrajinska prostitutka. Druga ženka je, iako nije mogla imati više od 18 godina, izgledala kao da ima najmanje 42. Sva crna od pretjeranog kvarcanja i kose nevješto natapirane, te sa šminkom jednog transvestita, ličila je jako na sestru od Tonya Soprana. Dva mladića su bila također specifična. Prvi je bio, recimo to tako, normalniji. Nosio je neku crnu pripijenu majicu, traperice i neizostavne Paccotti cipelice, a jedina specifičnost je bila dijamantna naušnica u lijevom uhu. No, njegov kompanjon je bio ohohoho zanimljiv. Bijela majica. Rupičasta. Mrežasta praktički. Traperice. Bijela čarapa. I ono čega se grozim najviše na svijetu – bijela špicasta cipela sa crvenim đonom!! Proklinjao sam sudbinu jer nisam imao aparat sa sobom, a i telefon sam zaboravio uzeti. Bila bi to slika i pol. Dovoljno bi bilo da sam usnimio samo i njegove cipelice. A razgovori su im se podijelili u dvije skupine. Malo su pričali o kožnim jaknama, a malo o tučnjavi i hrvanju. Rispekt. Jučer nisam nigdje išao. Proveo sam dan u svojoj sobi naizmjence radeći i gledajući televiziju. Dani jednostavno ne mogu biti zanimljiviji. Idem sad. Tunajgec! |
20.08.2005., subota
LJ kao ljiga, ne kao ljama
|
Ljiga dakle. Majku Vam! A majku i meni jerbo sam se uopće razotkrio. Ali da Vas upozorim da to nije neka naročito ljigava ljiga. Najnormalnija ljiga. Svi smo je valjda proživjeli. Samo sam ja vjerojatno jedini pušač koji će se potpuno razotkriti. No, netko treba biti i žrtveno janje. Stoga krenimo... Spominjao sam da je osoba koja je tih dana bila glavni uzrok mojih ljigavosti dobila stipendiju i išla je u Berlin. Na tri mjeseca. Stoga sam ja, kao pravi zatelebani mladić, odlučio dotičnoj spržiti dva cedea sa glazbom. Jedan sa fakat dobrim stvarima, a drugi sa pjesmama koje me, jelte, kao podsjećaju na nju (da se mene pita, i ovo je dovoljno ljige). I tako, ona je otišla put Berlina, a ja sam čamio u Zagrebu. Onda smo počeli komunikaciju e-mailovima. Iz prve su ti mailovi bili klasična sadržaja, tipa, njene dogodovštine iz Berlina, moje iz Zagreba i tako tome. Ali nakon par mailova, meni je bilo čudno kako ona ne spominje prokleti cede koji sam joj snimio (i sam bljujem u ovom trenutku, niste jedini). Pa sam joj kao spomenuo da mi veli kaj misli o pjesmama i tak to. Odjednom sam u svakom e-mailu detaljno opisivao zašto sam izabrao baš tu pjesmu i što me u toj pjesmi podsjeća na nju. To su bili grozni opisi. Mislim, vjerojatno mi tad nisu bili grozni, ipak sam "patio", ali sad kad ih pročitam, hoću propasti u zemlju od srama i od ljigavosti. I tako je to trajala dok nisam izlistao svih ne znam ni sam koliko pjesama. A najbolja stvar u svemu je što vrlo vjerojatno, u biti sad mogu reći sa osamdeset i pet postotnom sigurnošću, njoj to nije značilo apsolutno ništa. Brijem da ju je povrh svega umaralo. Kaj ja mogu kad sam dosadan. Ne možemo svi biti zanimljivi. I tak. Sad više ni ne razgovaramo. Ne znam zašto, ali bolje je tako. Eto Vam na. Sad znate i to. Sigurno ste sad plemenitiji ljudi. Začudila me jedna stvar. Prošli petak - ukupno jedno dvadesetak ljudi u gradu. Petak jučer - hiljade ljudi u gradu. Kako jedan tjedan donosi takve promjene volio bi znati. Šanhjasulmanovski!!! |
18.08.2005., četvrtak
Ajskrim juskrim
|
Jučer nisam uspio ostati budan do kraja Sopranosa. Zaspao sam negdje na pola epizode, a probudio se baš kad je počela odjavna špica. Prije špice kroz poluzatvorene oči uspio sam jedino vidjeti zadnji kadar tj., kako neka prilika ulazi u auto i odlazi. Onda sam opsovao, jer izgleda da se nešto važno dogodilo, a ja zaspao. Mrzim to. A volim Sopranose. Smatram ih jednom od boljih serije uopće. Svi likovi su dobri, a priča još nijednom nije bila dosadna. A ponekad pomislim da sam zaljubljen u Meadow. Aaaaaaa....Meadoooow..... (sam sebi sam opalio šamar u ovom trenutku, ne bi li mogao nastaviti pisati, a i da mi slina prestane curiti na stol kao Homeru kad vidi krafnu). Kao što vidite, život je i dalje zanimljiv i ultra pun događaja. Idem zato danas malo za promjenu opet u kino. Idem pogledati vrlo vjerojatno jedan od gorih filmova u zadnje vrijeme, ali boli me guz, Mr. and Mrs. Smith. Kupit ću si kokice, kupit ću si Pepsi, zavalit se u stolac i nadati se da oni papci iz Cinestara upale klimu, jer ja uvijek patim od vručine. I to sigurno nije jer imam skoro pa sto kila, već zato jer je vruće. Da se razumijemo. Mislim da ću umrijeti na poslu u sljedećih par dana. Svi bi nešto jako hitno, a ja sam sam i ne znam kako ću sve to stići, pobogu, imam samo dvije ruke. OK tri, ali ta nije upotrebljiva jer je dječja (uh, prostače jedan!!). Kad počneš izmišljati nepostojeće dijelove tijela ili kad postojeće pokušaš prikazati u drukčijem, obično boljem, svjetlu, onda znaš da ti život nema smisla od dosade. Zapamtite si ovu rečenicu. Sigurno će Vam jednom u životu zatrebati. Isto kao i rečenica koju sam si ja zapamtio, a koristiti ću je samo u iznimnim trenucima. Izrekao ju je nitko drugi do li Jamesa Trivettea, iliti za one koji još uvijek ne znaju tko je on, crnog rendžera, pomoćnika glavnog rendžera na svijetu, Cordella Walkera. A rečenica je izgovorena u trenutku kada se događa nešto sumnjivo, ali za što nitko nema dokaze da je sumnjivo, no tu je ipak poznati predosjećaj kojeg posjeduje Walker. A kad taj predosjećaj naiđe, Walker se namršti i zagleda u daljinu. I u tom trenutku Trivette pogleda prema Walkeru i vidjevši ga tako namrštenog i zadubljenog kaže: "Is Cherokee kickin' in?". Za sve one koji još uvijek ne znaju i ovo, Walker je poluindijanac i to Cherokee vrste. Eto. To je ta rečenica. Koju ću uvijek imati spremnu, ako slučajno zatreba. Sad ću se sljedeća dva dana psihički i fizički pripremati, jer obećano moram ispuniti. Da, preksutra će napokon ljiga, na veliku radost pojedinaca. Ali prije nego odem na pripreme, želim samo s Vama podijeliti izraz preko kojeg je neka bolesna dušica došla do mojeg bloga. Slika majke kako puši kurac svom sinu. Ladragunskis!! |
16.08.2005., utorak
Oh sudbo kleta...
|
Prošao je i taj produženi vikend. Prošao, ali radno. Majku mu. OK, jest da sam u subotu otišao kino i pogledao Otok, koji usput budi rečeno, preporučujem samo neprijateljima. Čak nije bilo ni obećane sise Scarlett Johannson, koja bi uvelike poboljšala kvalitetu filma. Ovako, ostaje mi to da sam gledao loše ostvarenje Michaela Baya, redatelja loših filmova. I to je bilo svo uzbuđenje koje sam proživio za vikend. Eh, da, bilo je tu i žderanja u Srbina u petak. Smetnuo sam to s uma. Jay-Zu, Richardu i meni, odlučili su se pridružiti i moji roditelji, te otac Jay-Zev. Pa smo svi skupa banuli u omiljeni lokalčić i na koga tamo naletim, do li na druga Ronina, koji je baš bio ubio nešto prasetine. Rispekt! Uglavnom, najeli smo se i mi i to poprilično, iako je izgledalo kao da nismo puno pojeli. Nakon hranjenja, nas trojica smo odlučili otići do grada, ali prije nego što smo otišli do grada, otišli smo do mene ne bi li malo ležali na podu ili krevetu i odmorili trbuhe. Tako su nas i zatekli moji roditelji, a pošto smo mi cijelo vrijeme i prdili od hrane koju smo pojeli, svi zajedno smo uživali suznih očiju. Onda smo se nas trojica napokon uspjela dići sa podova i iz kreveta i otići do grada, koji je po predviđanjima bio prazan da prazniji ne može biti. Promijenili smo dvije-tri lokacije, ali svugdje je bilo isto. Dosadno i bezljudo. A plus na to sve je bio da kad sam naručio gemišt za Richarda i sebe u Purgeraju, dobio neku splačinu koju bi se sramili staviti i na menu najgore krčmetine iz Alan Forda. No... Pošto nam je bilo super zabavno, odlučili smo ići doma. Jer valja otići kad se najbolje zabavljaš, zar ne? Pješke smo odradili put od Purgeraja do Frankopanske i jedino zanimljivo što se u tom periodu dogodilo je bilo kad je Richard gromovskim prdežom uspio nasmijati još nekolicinu ljudi osim Jay-Za i mene. A onda smo se na Frankopanskoj morali oprostiti od Jay-Za, jerbo je mladić drugo jutro letio za daleku Englesku. Proplakali smo kao ljute godine sva trojica, a i malobrojni ljudi na ulici u to doba noći i u to doba godine, stali su plakati, a jedna gospođa je čak i prevezena na traumatologiju zbog puknuća srca. Eh... To je to. Ostalo sve po starom. Rintam na poslu, ali danas mi nije teško, jer jučer je prikazana najbolja epizoda Walkera ikada. Bilo je svega, neonacista, religije, tučnjave, humora. Sve u svemu, bilo je predivno. A dok sam bio na svom dvotjednom odmorčiću, uspio sam otkriti još jednu kvalitetnu seriju, koja ne može baš ići ruku pod ruku sa Walkerom, ali jako joj je blizu. Seaquest. Zaključujem da je kapetan Archer najnesposobniji kapetan ikad i stvarno mi nije jasno kako je baš on dobio pravo da zapovijeda najskupljim brodom u povijesti. No, o tome drugi put. Bulajgec! |
12.08.2005., petak
Huz gona drajv ju houm tunajt?
|
Odvratnih li dana. Po pedeset i sedmi put opsovat ću ljeto kao ovo. Kiša usred kolovoza je nešto u rangu ćevapa bez luka. Osjećam se toliko jadno kad putujem do posla da Vam ne mogu ni opisati. Danas sam čak poželio da u tramvaj uđu dvojica-trojica sa ruksacima i strateški se rasporede po kolima i onda dignu sve u zrak. No, ništa od toga. A povrh svega sam bolestan. Mrzim kad mi curi nos, mrzim kad su mi začepljene uši, mrzim kad ne mogu osjetiti okus hrane, mrzim kad me boli glava. Jedino volim kihati. Iz nekog neobjašnjivog razloga. Volim onu sekundu prije nego što kihnem kad me zasvrbi nos. Ali ne volim kad me nakon kihanja zabole svi mišići u tijelu. Posla na poslu ima ko u priči. Prvo kad sam došao izgledalo je kao da ima gomilu posla. Onda sam zaključio da nema, ali od tog trenutka na ovamo, opet ima. Čak i više nego što sam mislio. A pošto sam bolestan, nisam najbolji radnik. A moram raditi ovaj vikend, jer rokovi se poštivati moraju. Prekjučer smo Jay-Z, Richard i ja bili kod mojih roditelja na njihovom imanju. Njihovom malom raju. Mama je odlučila ispeći nešto mesine. Došao je i Jay-Zev otac, inače prijatelj mog oca. Onda su nam njih dvojica pričali priče o zajedničkom putovanju u Kirgistan. To je bilo dobro. Onda smo nas trojica odlučili otići doma, a pustiti "odrasle" da u miru pričaju. Prije odlaska kući "odrasli" su nas došli ispratiti. Ali znate već kako ti ispračaji znaju potrajati, pa smo se opet svi zapričali. A onda je Jay-Zev otac prdnuo. Gromko i smrdljivo. Jako smrdljivo. Toliko smrdljivo da je Richardov pas povračao. Ozbiljno. Nije šala. Baš je bila na najgorem mogućem mjestu. Pobrala je većinu ravno u glavu. Eto. Sutra Jay-Z putuje natrag u London. Plakat ćemo svi skupa kad ode. Zato danas treba ići bančiti. Prvo u Srbina na malo temelja u trbušinu, a onda ćemo probati naći neko popularno mjesto za izlazak. Iako ne znam kako će nam to poći za rukom, jer ljude u gradu može se nabrojati na prste jedne ruke. Nu!!!, uvijek se možemo napiti i biti dovoljni sami sebi. Tako će valjda i biti. Do sljedećeg javljanja, kurfurkrajcerg!!! |
08.08.2005., ponedjeljak
Oh happy days...
|
I eto mene natrag. Dani će opet biti učmali i dosadni, puni neradnog elana i sjete zbog prisjećanja na bolje dane. No, bilo kako bilo, živ sam i zdrav. Ukratko ću opisati ljetne dane. Provedeni u ugodnom društvu, u alkoholnom isparavanju i mirisu raznolike hrane. Zadnja dva dana na moru su bila recimo pa zanimljiva. Nakon što smo se ranim jutrom (12, 13 h) probudili, Jay-Z i ja smo otišli na doručak u jednu strmu rovinjsku uličicu gdje smo svako jutro doručkovali i uz doručak čitali novine. Pojeli smo po hamburger svaki, platili i krenuli prema plaži. Tamo se izležavali na šljunku i kamenju, malo potonuli tijela u osvježavajuću vodu i čekirali malodobne njemačke turistkinje, koje izgledaju kao punodobne, sve dok ti se ne približe. Navečer smo izašli van sve sa planom da se oblijemo, jer nam je zadnja večer u Rovinju. Richard je cijeli dan bio odsutan, jer je išao u posjet maloj Mii Begović, s kojom provodi ugodne sate u druženju i priči. I tako smo Jay-Z i ja otišli prvo nešto pojesti, jer muškarac ne bi smio biti prazna trbuha kad se sprema u sebe ugurat nekoliko litara alkohola. Pridružio nam se i Dragutin, koji je svih sedam dana koje smo proveli u Rovinju bio bolestan, te smo ga viđali rijetko. I Loki nam se pridružila, koja je dugi vikend odlučila provesti u Dragutinovoj samici (soba mu je naime, veličine samice). I tako, najedosmo se mi i laganim korakom krenusmo prema Monviju, "prekrasnom" mjestu za dokonu zabavu svih mladih i onih koji se tako osjećaju ne bi li se tamo napili kao zvijeri. Ostavili smo Dragutina i Loki iza sebe jerbo oni nisu bili u filmu kao i mi. Kad smo došli do Monvija, ušli smo u prvu birtiju nadesno, naručili tekile i pive i udri Mile. Bilo je oko pola jedan ujutro. Do pola šest, kad sam ja odlučio ići doma, jer mi se počelo srat kao rijetko kad, popili smo ogromnu količinu raznolikog alkoholnog pića, upucavali se dvjema Natašama iz Beograda i Novog Sada, platili im čak i piće, malo plesali, pa malo mirovali na šanku, pa sam ja počeo s upucavanjem na novom frontu, sve dok nisam shvatio da je mlada Nizozemka tamo sa mladićem, pa sam sjetno čamio na šanku, sve dok mi s leđa nije prišla prpošna Nizozemka Judith i pitala za cigretu koju ja nisam imao, ali sam joj u maniri najvećeg džentlmena kupio cijelu kutiju i poklonio joj, ali baš je morala ići doma, te sam od nje dobio samo tri poljupca u obraz, nakon kojih mi je slučajno prevrnula pivu na pod i razbila ju. Hvala ti Judith iz Rotterdama. Ujutro sam se probudio sa omanjim mamurlukom. Richard me podsjetio na masivni prdež koji sam okinuo kad sam banuo u apratman i kad sam krenuo srati. I ja sam se sjetio tog pdeža i bilo mi je toplo oko srca. A onda sam otišao bljuvati. Malo sam dekorirao lavabo. Pola sata kasnije, bili smo opet u našem dragom restorančiću na doručku, a prizor mora da je bio sladak. Relativno odmorni Richard i njegov pas, te dva leša, Jay-Z i ja kako jedva proždiremo svoje sendvičiće. A sve to jer smo se već u deset trebali iseliti iz iznajmljenog nam stana. Polumrtvi i nenaspavani, Jay-Z i ja smo zaključili da bi trebali na plažu, pa tamo još malo prileći, okupati se i onda put Zagreba. I bi tako. Ja sam odmah zaspao. Jay-Z kaže da sam hrkao kao morž poslije parenja, a plaža je bila prepuna. Onda sam se probudio. I zbljuvao se u svoj ručnik, kao zadnji alkoholičar. Zasmrdio je alkohol, a Jay-Z je umirao od smijeha. Zakopao sam bljuvotinu kamenjem, a ručnik bacio u smeće. Nakon samo jednog kupanja, bio sam kao novi. I eto, sad sam opet u Zagrebu, na poslu, a posla ima i više od par tona i ne da mi se radit i ja bi opet na more, pa makar i bezuspješno bario. Zulkenpurkec!! |
03.08.2005., srijeda
Majku mu staru
|
Eto, još sam na moru. Čamim u internet-caffeu u Rovinju, jer vani pada kiša kao da je armagedon maltene. No, dobro... Kurac dobro!! Danas navečer bi trebao biti u Puli na Calexicu, a prognoziraju kišurinu cijeli dan. Jebe se bendu, oni su natkriveni. Ja sam taj koji će pokisnuti. Ali nadam se čudu i prestanku dažda. Inaće, ništa uzbudljivo se ne događa. Spavamo, jedemo, kupamo se, spavamo na plaži, peremo se slatkom vodom, jedemo, pijemo i tako sve ispočetka. Richard između svega ovog i uživa u ženskom društvu. Barem netko, ako već ne mogu ja. Mogu se barem hvaliti da imam prijatelja koji ima žensku. IIIHHHAAAAAA!!! Nu... Ne bi trebao ni pisati ovo. Trebao bi nabavljati hranu za svoje drugove, koji čame u našem iznajmljenom stančiću i vjerojatno nestrpljivo očekuju moj dolazak sa naramkom dobre hrane. Bilo kakve hrane. Odo ja tada, a Vi držte fige da se ukolne oblaci crni i da dažd stane jednom zauvijek (multi bene romantisch poezija). Čekvlbekulec!!!! |
