Marketing
I tako je prošao vikend. Baš je bio nekako dobar. Tuluma kod bratića na kraju nije bilo, ali ja sam svejedno izašao. Otišao malo do Melina, našao se tamo sa Richardom i Miom Begović. Doduše, u to doba još nisam znao da neće biti tuluma u Vođe, pa sam se radovao tom trenutku. Pošto je u Melinu bilo još poznatih mi osoba, a nisam htio da i oni idu na tulum, naredio sam Richardu da nas odvede u jedan od američkih restorana, ne bi li se otarasili pratnje. I tako smo otišli Mia Begović, Richard i ja do Amerikanca i ubili hrane za nahranit omanje selo. Onda sam ja kontaktirao Vođu i on mi je saopčio da od zabave ništa, ali da će on doći sad po mene, pa da idemo u život. Richard me odveo do Vođinog mjesta stanovanja, a onda su se Mia Begović i on povukli, a ja sam ostao sam na hladnoći u nepoznatom dijelu gradu i čekao Vođu da dođe. I čekao sam ga tako 45 minuta, ali od njega ni traga ni glasa, pa sam otišao doma.
U nedjelju je trebao biti žur grandioznih proporcija u Richarda. Jedan od onih na kojem se ja obično napijem kao mlado tele i radim izgrede. Vjerojatno bi tako bilo i ovaj put, ali nažalost od toga nije bilo ništa, jer majka Richardova ipak nije otišla put obećane zemlje. Shrvan, nakon što sam čuo tu vijest, otišao sam do ormara gdje držim alkoholna pića i oblio se rakijom. Planirao sam tu večer jako dugo, čak sam osjećao da bi mogao i zbariti. Ali sad nikada nećemo znati. Bilo kako bilo, tako pijan, izgubio sam pojam o vremenu i prostoru. Znam da sam u jednom trenutku izašao iz kuće, ali prije toga se sjećam da sam utabao majku i sestru. Hodao sam besciljno ulicama, sa suzom u oku. Odjednom, našao sam se pred jednom kućom. Ušao sam i otišao na prvi kat. Začuo sam neke zvuke. Zvuke veselja i mladosti. Pokucao sam, a vrata su se sama otvorila. Ispred mene, na čarobnom ćilimu, sjedio je čiča. Rukom me pozvao unutra, a onda rekao:
Skroz zbunjen, ali i nezadovoljan čičinim pozivom, izvadio sam svoj džepni nožić.
Njegov prijedlog zvučao je suvislo. Sklopio sam nož i čekao mudre riječi ovog gospodina. Odjednom je iz njega počelo sjati neko svjetlo i on kaže:
Svjetla je nestalo, a ja učinih kao što je rekao.
Čiča se naslonio na komodicu (opasno je vukla na neki raniji chippendale, ali ne mogu sa sigurnošću reći da li je tome tako). Njegove riječi bile su zbilja mudre.
Ostah zabezeknut. Čiča je bio i više od sveske. Povampiren, htio sam još.
On se samo nasmijao, te je ispalio još po jedan.
Moja je glad bila utažena. Mislim da sam ridao. Ali još mi je sve u izmaglici. Zbog čičinih dobrota, obećao sam mu pjesmu. Pjesmu je i dobio.
Nakon toga, sljedeće čega se sjećam je buđenje u vlastitom krevetu. Da li je sve ovo bio samo san?
Post je objavljen 30.08.2005. u 17:00 sati.