dijamantni dvorac
31.12.2006., nedjelja
SRETNA VAM NOVA 2007. GODINA!!!
 Želim vam ljubavi u izobilju, dobro zdravlje, rješenje problema, puno lijepih iznenađenja i da osjetite koliko vas Bog voli! |
28.12.2006., četvrtak
Nada
|
Prije dosta mjeseci objavio sam ovu priču: Postoji priča o čovjeku koji je tisuću puta udario ogromnu stijenu velikim čekićem i ona se nije slomila niti nakon tog tisućitog udarca. Htio je odustati. Ali tko zna zašto, odlučio je udariti još samo jednom, posljednji put prije nego pođe kući. Udario je snažno i stijena se razbila u tisuće sitnih komadića.Što mislite, da li se ona slomila zbog tog jednog, posljednjeg udarca ili zbog onih tisuću prije njega? Pročitao sam o zgodama mladih Amerikanaca u potrazi za ljubavi. Jedan je izgubio svaku nadu, odustao i otišao u Irak. Drugi je pokušao s jednom curom, trudio se kako je najbolje znao, ali je dobio tako groznu njenu reakciju, da je izgubio nadu, da će imati curu i više se ne trudi ni oko jedne.  Treća je priča, na sreću puno vedrija. Jedan dečko ima 27 godina, nizak je i debeljucko, nikada nije imao curu, bio je očajan, usamljen i izgubljen na početku ove godine. Mjeseci su prolazili, bez promjena, dok nije čvrsto odlučio promijeniti situaciju. Sjetio se, da ima prijatelja, koji zna sa curama i cure ga vole, pa ga je zamolio za pomoć. Ovaj mu je vrlo rado izašao u susret. Prvi korak je bilo mršavljenje, izbacio je junk food i gazirana pića te postepeno mršavio. Kada je smršavio donekle, odvažio se na upoznavanje cura, a i dalje je vježbao, zdravo jeo i skidao kile. Frend mu je davao savjete, kako da pridje curi, koji da ima pristup, kako da dogovori spoj…Na prvom spoju je uglavnom bila šutnja i cura mu je rekla, da je više ne zove. Bilo mu je krivo, ali nije gubio nadu. Jedna od slijedećih cura, ga je ismijavala zbog njegove debljine i kako ona nikad ne bi bila s debelim dečkom. Ali ni to ga nije pokolebalo, mislio je samo na uspjeh. Frend mu je savjetovao, da nema smisla da bude zaljubljen u curu, koja nije zaljubljena u njega, da nije bitno da li on zadovoljava kriterije nego da li cure zadovoljavaju njegove kriterije… U tri mjeseca, izašao je s osam cura na spoj. Sedam puta bilo je bezuspješno, ali osmi put je uspio! Cura se zaljubila u njega i prohodali su !!! Bio je presretan što slatka mršava cura želi biti baš s njime, k tome ona misli da je on premršav (jer je u medjuvremenu smršavio). |
24.12.2006., nedjelja
Blagoslovljen Božić!
Rođenje Kristovo je rođenje ljubavi. Opet će zamirisati jeline grane, lijepe, zelene, sočne. Opet će u duši procvasti ljepota davnog djetinjstva. U jaslicama rodila se ljubav, koja vjekuje, makar ponekad zabačena i zaboravljena. Ljubav je najdublja mudrost. I Božanstvo u kojem je sva mudrost, dolazi kao ljubav. Isus dolazi čovjeku. Isus donosi čovjeku pobjedu nad materijom, pobjedu ljubavi nad mržnjom, pobjedu praštanja nad osvetom, donosi pobjedu vječnog nad prolaznim, donosi mirisni cvijet najsvijetlijega dana, ljepotu i svjetlost. Donosi mir u srcima. |
22.12.2006., petak
Molim vas, molite za nju!
|
Jedna moja draga prijateljica u vrlo je nezgodnoj situaciji pred Božić. Neočekivano je ostala trudna s dečkom, s kojim je jako kratko u vezi. Na sto je muka, očajna, izgubljena, jadna, zbunjena...prvo je odlučila roditi dijete i da joj to bude najsretniji Božić, pa pomišlja na pobačaj, pa da rodi pa na pobačaj...sva je izvan sebe. Treba vaše molitve, kao žedna zemlja vodu. PRVA OPCIJA Ovo su izjave žena iz Njemačke, koje su učinile pobačaj i potražile pomoć u savjetovalištu za žene RAHEL u Frankfurtu (to je iz knjige: Mirjam, zašto plačeš, izdavač UPT, 2004.) -Tko li zna istinu? Sve se to taji! Nas žene smatraju osobito glupima! -Kako sam sretna što se i druge žene osjećaju kao ja. Mislila sam da sam jedina, jer nitko o tome ne govori - Sama se sebi činim kao robot i mehanički obavljam svoj posao. Ne mogu se više radovati ili smijati, ali ni plakati. Sve mi je svejedno. -Svi su mi savjetovali:Daj ga ukloniti! Samo su moje najbolje prijateljice rekle:Zadrži ga! One su naime sve pobacile! A danas često kažu:Možda smo ga ipak trebale zadržati! - Od pobačaja se osjećam kao zavezana lancima! Proživljam stanja teških strahova. Sve me steže, kao da će me ugušiti. Liječnici ne mogu ništa otkriti, a sve je tako strašno! - Skoro sam iskrvarila, Moja duša još i danas krvari! - Tada nisam imala drugog izbora, barem sam tako mislila. No, možda bi već nekako išlo. Ne bih to još jednom učinila. - Smatrala sam situaciju bezizlaznom. Tamo na stolu uope nisam osjetila olakšanje. Najradije bi bila pobjegla, ali moje tijelo bilo je ukočeno. S užasom sam gledala prema kanti za otpadke. Tamo su ležali dijelovi moga djeteta, koje je željelo živjeti, a nije smjelo mojom krivnjom.Po prvi put sam shvatila da se nije radilo samo o mojim problemima koje sam smatrala bezizlaznima, već o drugom ljudskom životu. -Poslije toga više nisam mogla podnijeti ni miris svoga partnera i otada mi se gade svi muškarci i bilo kakav spolni odnos -Znojenje, izmjenično crvenilo i bljedoća te drhtanje ruku postali su tako jakima da sma morala napustiti svoj posao u nabavi robe -Svi su govorili:Daj to ukloniti! Nitko nije rekao da je to moje dijete i da ću izgubiti svoju dušu, svoju radost, svoj mir i svoje zdravlje -Kad bi to žene prije znale, bili bi mnogi liječnici bez posla -Duševna bol poslije pobačaja uništila mi je život -Nekoliko sati nakon zahvata počele su jake boli. Osim toga, dobivala sam napadaje grčevitog plača. Vrištala sam i dozivala svoje dijete i osjećala se neizrecivo samom! To je potrajalo dugo vrijeme. Liječnik je rekao: " Ta to je bila vaša slobodna volja.Trebali ste prije promisliti. Uvijek može biti komplikacija". Ali to mi nitko prije nije rekao! -Danju i noću samo mislim na to, jadikovanjem toliko živciram svog partnera, da me već više puta istukao. Ja bi čak željela platiti za ono što sam učinila. Kad bi me bar netko saslušao! DRUGA OPCIJA No samo jedan osmijeh pun ljubavi upućen nam od naših malih, jedan zagrljaj... poništi za čas sve ono teško, sve neprospavane noći, sve strahove i boli. Hihotanje ispod pokrivača svake večeri.Više ljubavi nego vam srce može izdržati. Puse poput leptirića i zagrljaji. Beskrajna čuđenja djece kada vide mrave, oblake, more i tople kolače. Ruka, koju možete držati, često zaprljana marmeladom. Partner za puhanje balona, izrađivanje papirnatih zmajeva, gradnju pješčanih kula i za skakutanje niz stepenice. Netko s kime se možete smijati do suza i kraj koga nikada ne morate odrasti. Možete dubiti bundeve, igrati se skrivača, hvatati krijesnice i ne prestati vjerovati u Djeda Mraza. Dobivate ispriku da možete čitati Zgode mede Vinija zvanog Pooh, gledati nedjeljne crtiće ili ići u kino na premijeru najnovijeg animiranog filma. Dobivate prilike da zakvačite magnetom na frižider: crteže srca, duga, cvijeća, kuća, čestitke za rođendan i za Majčin dan. Postajete heroj, jer ste skinuli frizbi s krova garaže, što ste popravili gumu na biciklu, izvadili trn iz prsta ili što trenirate dječju nogometnu ekipu, koja nikad ne pobjeđuje, ali ipak za nagradu dobiva sladoled. Dobivate prva mjesta u promatranju prvih koraka, prve riječi, prve vožnje na biciklu i prvog spoja. U očima djeteta ste besmrtni. Dodatna grana se dodaje vašem obiteljskom stablu života, a ako imate sreće i imate ćete i unučad, kad ostarite. Dobivate znanja iz područja psihologije, pedagogije, komunikacije, medicine koja vam nijedan fakultet neće moći dati na taj način. U očima djeteta, u rangu ste s Bogom, imate moć potjerati čudovišta ispod kreveta, izliječiti slomljeno srce, otjerati strah i dati ljubav bez rezerve. I na svoj način, djeca će vam ljubav vratiti. MOLIM VAS MOLITE ZA NJU I NJENO DIJETE |
20.12.2006., srijeda
Božićno drvce
|
Bliži se Božić. Ljudi obično kažu da kupe bor i okite ga. Ali to nije bor, barem ne znanstveno. U našem jeziku, obično ljudi za sve crnogorično drveće (četinjače) imaju samo dva imena: bor i čempres. Tako kad vide smreku, jelu, ariš, cedar, sekvoju, duglaziju, omoriku, bor… kažu da je to bor, a kada vide tuju, pačempres, čempres, …kažu da je to čempres. Nitko nema bor za Božić! Nego se ta lijepa biljka najčešće zove SMREKA. Ili može biti jela, plava smreka, kavkaska jela, omorika, a bor nitko nema. On nije pogodan, jer ima prerijetku krošnju, nitko uopće od trgovaca ni ne prodaje bor. U nastavku možete vidjeti kako izgledaju smreka, jela, bor, plava smreka i omorika. Obični ljudi slabo poznaju drveće. Bila je nagradna igra u kojoj je trebalo nabrojiti tri vrste drveća, koje rastu u Nacionalnom parku Risnjak i nitko nije znao odgovoriti…. bukva, jela, smreka, jarebika, gorski javor, gorski jasen, bor krivulj.. Najlakše se vidi razlika izmedju smreke i jele po iglicama. Iglica smreke ima četiri strane (brida), kada se stavi pod prst, lako se može vrtiti. Iglica jele ima dvije strane (lica), s gornje je zelena, s donje ima dvije bijele pruge puči, ne može se vrtiti pod prstima. Plava smreka ima plavkaste iglice, omorika ima krošnju kao sklopljeni kišobran, a bor ima dugačke iglice, koje su po dvije zajedno spojene pri dnu. Vjerujem da ste to već znali prije. SMREKA   JELA   BOR   PLAVA SMREKA  OMORIKA  |
18.12.2006., ponedjeljak
Žene
Primijetio sam da ovaj blog, uglavnom čitaju žene i najviše ostavljaju komentare. Stoga, drage pripadnice ljepšeg spola, ove slikice su za vas!             |
14.12.2006., četvrtak
Adventski vijenac
Ideja adventskog vijenca izvorno je nastala u vrijeme došašća. Prvi adventski vijenac na svijetu pojavio se 1838. u domu za siromašnu djecu "Das Rahe Haus" ("Trošna kuća") u Hamburgu. Mladi evangelički pastor i odgojitelj Johann Hinrich Wichern (1808. – 1881.) okupio je 1883. siročad s ulice te im u jednoj staroj i trošnoj kući ponudio novi dom. Svake je godine za vrijeme došašća sa svojim štićenicima organizirao trenutke molitve. U svome dnevniku zabilježio je, da se u došašću 1838. želeći pronaći način, kako bi svojim štićenicima došašće učinio što ljepšim, dosjetio da od prvog dana prosinca svakim danom za vrijeme molitve upale jednu svijeću. Wichern je stavljao svijeće na veliki drveni vijenac, koji bi na Božić zasjao poput velikog svjetlosnog kruga sa 24 svijeće: 19 malih crvenih svijeća za dane u tjednu i četiri velike bijele svijeće za nedjelje došašća. Svake godine u došašću obavljali su ovaj kratak obred. Kako se za vrijeme molitve na vijenac stavljala i palila po jedna svijeća, taj se trenutak počeo nazivati “pobožnost sa svijećama”. Oko 1851. Wichernovi su štićenici, drveni vijenac počeli ukrašavati zimzelenim grančicama, a s vremenom se umjesto drvenoga, počeo plesti vijenac od zimzelenog granja. Taj se običaj proširio po evangeličkim obiteljima u Njemačkoj, a zatim u susjedne i prekooceanske zemlje. Na kraju 19. stoljeća prešlo se na četiri svijeće za četiri nedjelje došašća. Nakon Prvog svjetskog rata i katolici su počeli raditi adventske vijence. Prvi se pojavio 1925. u katoličkoj crkvi u Kölnu, a potom 1930. u Münchenu. Oko 1935., u crkvama blagoslivljali su se adventski vijenci, koji su se nosili kućama. Adventski vijenac čine dva temeljna simbola - krug i svijeće odnosno svijetlo. Krug ili prsten bez početka i kraja shvaća se kao simbol vječnosti i vjernosti. Adventski vijenac tumači se kao znak Božje vjernosti zadanim obećanjima. Ponekad se adventski krug tumači kao krug zemaljski s četiri strane svijeta. Vijenac je u antičko vrijeme predstavljao znak pobjede i u kršćanstvu je postao znak po Kristu dobivenoga spasenja. Zimzeleno granje upućuje na život koji ne prestaje, na život vječni. Ove grane podsjećaju i na Isusov ulazak u Jeruzalem, kada ga je narod pozdravljao . I danas ambrozijanska liturgija u adventu predlaže čitanje Isusova svečana ulaska u Jeruzalem. Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa. Adventske svijeće, izvorno crvene i bijele boje upućuju na Isusovu žrtvu i pobjedu. Prema dugoj tradiciji na vijenac stavljale su se tri ljubičaste svijeće, znak pokore i obraćenja kao pripreme Isusova dolaska i jedna ružičasta, koja se palila kao izraz radosti zbog Isusova rođenja. Prema jednoj tradiciji, prva svijeća nazvana je prorokova svijeća, druga betlehemska, treća pastirska, a posljednja svijeća anđela. Postupno paljenje svijeća, znak je približavanja Božića. |
11.12.2006., ponedjeljak
Dobra večer!
|
Kako ste proveli dan? Legao sam poslije ponoći i vrtio se, pjevušim uspavanke, duboko dišem, biram strane, ništa ne pomaže, san nikako da me posjeti. Ne znam uopće kada sam zaspao ni kako ni koliko sam spavao. U pola sedam buđenje i spremanje za put u Zagreb. Imao sam dodatnu prtljagu, torbu za rodjake u Novom Zagrebu, nisam ni gledao što ima u njoj, bila je teška, ali ne preteška. Promijenili su jučer vozni red. Skoro svi su sjeli u vlak, par minuta kasnije, došao je vlak iz suprotnog smjera i spojio se s našim. Kondukter cvika karte i svima govori, kako ovaj dio vlaka u kojem smo svi, ide samo do Križevaca, a onaj drugi dio vlaka, u kojem nije nitko, ide do Zagreba. U Križevcima, seoba naroda i juriš na slobodna mjesta u tom dijelu vlaka. Dobro sam prošao, sjedio sam, a malo dalje bila je jedna zgodna skockana cura, obučena po zadnjoj modi. Vlak dodje na kolodvor u Zagreb i to prilično daleko. Tražim rodjaka Davora, ali ugledam tetka Stipu, koji je došao umjesto njega. On je šarmantan i smišan kak bi rekli Dalmatinci. Posljedica susreta s njime, bilo je i to, da sam se vratio kući s više novaca nego što sam imao. To mi je jako teško palo. Vozim se tramvajem do faxa i nazove me Davor i objašnjava kako je došlo do promjene. Ostatak dana proveo sam na faxu. Po zna koji put radio sam na diplomskom. To izgleda ovako: sjedim u uredu od asistenta za njegovim kompjuterom i satima radim tablice, grafove, opise tablica i grafova...kao da studiram informatiku i matematiku. Svakih pet minuta netko ulazi i izlazi iz sobe, asistent, drugi asistenti, tajnice, studenti čije prijavnice skupljam i objavljujem im vijesti da li imaju predavanja ili ne. Nekad mi dobro i dodje, kad dodje neki asistent, pa mi pojasni što ne kužim. Prije par mjeseci nisam imao pojma o Excelu i Statistici, nakon beskrajnog tipkanja, pretvorio sam se u pisaću mašinu i rušim rekorde u brzom tipkanju. Moj diplomski je jedan od onih koji bi mogli ući u povijest. Nikako da ga se riješim. Nisam znao u što se upuštam prije dvije i pol godine. Brojke će vam dočarati moju situaciju. Kada sam preuzeo taj diplomski, već je asistent sakupio, obradio i posijao sjeme četiri vrste drveća. Zadatak mog diplomskog je istražiti rasadničku proizvodnju tih biljaka. Izraslo je 2230 biljčica koje sam mjerio devet puta u prvoj godini i šest puta u drugoj godini pokusa. Svaki put su mjerenja trajala po otprilike osam sati. Nekada sam to učinio u jednom danu, a nekada u dva zaredom. Budući da su biljke u početku bile male, mjerio sam im visinu i debljinu klečeći. Pokus se jako proširio. Imali smo pokus sa jednogodišnjim sadnicama, sa dvogodišnjim, sa podrezanim, sa presadjenim, sa reznicama, sa sadnicama iz kontejnera... Bio sam zbog tih biljaka i u Senju, Novom Vinodolskom, Plitvičkim jezerima, na Psunju, Medvednici. Jednom sam nehotice asistentu ogrebao Bmw sa spravom za branje plodova, bio je ljut, ali je sam platio limariju. Bila je jako teško sprava, skliznula mi je iz ruke i ogrebla vrata auta. Najteži dio posla nisu bila mjerenja, nego obrada podataka. Dobili smo tisuće brojeva, s kojima dugo nisam znao što bi. Nisam znao kako, bio je kaos. Radio sam malo po malo, bojeći se kako će ispasti. Već sam napravio cijeli diplomski rad, asistent je rekao da je solidan, no da može biti puno bolji, s obzirom kakve podatke imamo. I onda sam pola diplomskog krenuo ponovno. Ovaj put je puno kvalitetnije i sve manje liči na diplomski, a sve više na magisterij. Radim tablice, grafove, tekstove danima i tjednima. Još mi je ostalo oko 30 grafova za napraviti, moram opisati oko 50 grafova, moram napisati raspravu i zaključke. Napravio sam oko 100 tablica i grafova, mnogi su završili u recycle binu, neki su preradjivani tri puta, proširivani, skraćivani, spajani, odvajani, no još malo pa bi trebalo biti gotovo...na godinu. Danas sam satima radio za kompjuterom statističku obradu podataka, izračunavao medijane, aritmetičke sredine, minimume, maksimume, varijance, žurio sam se da bar to dovršim. Zadnja dva sata, pisao sam brzo kao stroj. Fax je bio pust, miran, svi otišli doma, mogao sam napraviti tulum, ali s kim? Asistent je otišao nešto pojesti, pa se vratio. U 6 navečer pojavila su se dvojica s rogovima muflona i mjerili ih. Asistent me povezao do stanice u Maksimiru. Prerano sam došao, a nije baš bilo toplo. Vlak je bio krcat i stajao sam kraj vrata. Nakon par stanica, bilo je mjesta za sjediti pa sam to i učinio. Par metara dalje, u koso sjedila je jedna cura. Imala je nježne crte lica, bujnu smedju kosu s plavim pramenovima, jarko crvene nalakirane nokte, veselo je pričala sa svojom frendicom. Pogledao sam je par puta u oči, nisam buljio. I pogledam je opet u oči, pogledi nam se sretnu i ona namigne! Par sekundi kasnije, mimikom lica, kao da je željela reći, da je zapravo namignula svojoj frendici preko puta, a ne meni, te da smo se slučajno baš tad ugledali. Ja sam to takodjer tako protumačio. Slijedećih par minuta, svaki put kad je pogledala prema meni, počela se smijati iz srca, nisam se ni ja mogao suzdržati od smijeha. Svako malo smo se pogledavali, da vidimo da li se još smijemo. Počela je pisati po zamagljenom staklu od vlaka, ali nisam mogao ništa vidjeti. Malo kasnije je na staklu iznad nje, velikim slovima, prstom napisala IVA, a malo kasnije 098 8, onda je stala i smiješila se. Dopisala je 098 8….. (doslovno tako). Vrijeme je brzo prošlo i došla je njena stanica, brzo je prošla kraj mene, ali je zastala, rekao sam joj bok, a ona je jednako uzvratila, bila je velika gužva i nije bilo vremena za više od toga. Izašla je u Dugom Selu ili Vrbovcu (bio je mrak i ništa se nije vidjelo). Vidjet ćemo se mi opet...nadam se.. Btw...u vlaku je svirala glazba kao u disku. |
07.12.2006., četvrtak
Blagdan Marijina Bezgješnog začeća
|
Roditelji Blažene Djevice Marije, Joakim i Ana, dugo nisu mogli imati dijete. O Joakimu i Ani u Bibliji nema spomena, no zato se njihovo ime prvi put spominje u jednom spisu iz II. stoljeća. U prvih osam poglavlja toga spisa iznesene su neke pojedinosti, što se odnose na Marijino čudesno rođenje. Taj spis govori o sv. Joakimu kao o vrlo bogatu čovjeku, ali koji je bio i pobožan i dobar pa je prihode svojih dobara dijelio u dvoje: jedan je dio davao narodu, a drugi prinosio kao žrtvu Gospodinu.  Kad se jednog dana nalazio u hramu, prinoseći svoju žrtvu, neki Ruben, predbacivao mu je nevrijednost, zbog koje sa svojom Anom nema djece. U Izraelu, naime, nijedan pravednik nije ostao bez potomaka. To je Joakima vrlo pogodilo pa se za četrdeset dana povukao u pustinju posteći i moleći kako bi od Gospodina isprosio potomka. U međuvremenu je i Ana vapila Gospodinu moleći za plodnost. Ukazao joj se Božji anđeo i navijestio da će dobiti dijete. Po anđelu bio je obaviješten i Joakim te pozvan da se iz pustinje vrati kući. Poslušao je te u zahvalu prinio Gospodinu za žrtvu deset jaganjaca. Bogato je nadario i svećenika i narod. Ana je u velikoj starosti rodila kćerku i dala joj ime Marija.  Bog je od vječnosti izabrao Mariju da bude Majka Isusu. Za ispunjenje toga poslanja bila je bezgrješno začeta. To znači da je po Božjoj milosti već od svoga začeća, bila slobodna od istočnoga grijeha. Marija je dobila od Boga, izuzetne duhovne sposobnosti, da bi mogla ispuniti veliko poslanje, koje joj je povjereno. Ona te darove i sposobnosti nije zaslužila unaprijed, no imala je jako težak život i nije joj bilo lako. Isusa je rodila u teškim okolnostima u staji, morala je s Josipom bježati u Egipat, gdje su bili izbjeglice, a puno se napatila i tijekom Isusove muke na križu.  Marija se ukazala u Lurdu 1858.g. i rekla djevojci Bernardici Soubirous: "Ja sam Bezgrješno začeće". Par godina prije toga, papa Pio IX. objavio je dogmu o Marijinu Bezgrješnom začeću. Marijino ukazanje, bilo je potvrda ispravnosti toga. |
05.12.2006., utorak
Sveti Nikola
|
Rođen je u gradu Patari u Maloj Aziji, u pokrajini Liciji u 3. stoljeću. Imao je bogate roditelje koji dulje vrijeme nisu mogli imati djece, pa su od Boga izmolili malog Nikolu koji ime dobija po stricu biskupu u Miri, nažalost njegovi roditelji ubrzo umiru i Nikola ostaje sam. Postaje svećenik želeći širiti ljubav i dobrotu. Uskoro mu umire stric, biskup Mire i svi misle da će ga Nikola naslijediti. No, on skroman i u strahu od te časti bježi u Palestinu gdje živi samačkim životom. Vraća se za nekoliko godina upravo kad umire biskup, nasljednik njegova strica. Ovaj puta nije mogao pobjeći te postaje biskup. Od tada noći provodi moleći, a dane pomažući nevoljnima i šireći vjeru.  Prema narodnom vjerovanju, činio je i čudesa. Poput Isusa smiruje uzburkano more i zato je zaštitnik mornara. Svojim blagoslovom ozdravlja dijete kojem je zapela riblja kost u grlu, te ga nazivamo i zaštitnikom djece. U svom životu uvijek se borio protiv nepravde i za ljubav prema bližnjemu u kojem je prepoznavao Boga. Iscrpljen pokorom i poslovima umire 6. prosinca 327. godine te je pokopan u Miri, gdje se i danas nalazi sarkofag u koji je nekoć bilo položeno njegovo tijelo. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno u talijanski grad Bari gdje se i danas nalaze njegove relikvije.  Danas je poznat kao starac, koji djecu obraduje svojim darovima. Ta tradicija vuče korijene iz sljedeće legende. U blizini roditeljske kuće sv. Nikole, živio je čovjek, nekad bogat, ali izgubio je carsku službu i sav imetak. Imao je tri kćeri, koje bi se mogle udati, ali im nije mogao dati miraza. I nesretni otac odlučio je trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri, da tako zaradi. One su se pomolile Bogu, da ih izbavi od toga zla i spasi njihovu čast i poštenje. Sv. Nikola nekako je doznao za tu odluku nesavjesnog oca pa uzme vrećicu, napuni je zlatnicima, umota u platno i, prišuljavši se noću potajno do kuće, ubaci zamotuljak kroz prozor. Otac onih djevojaka začudio se, kad je ujutro našao onoliki novac. Vidjevši kako je svota dostatna da časno uda jednu kćer, opremio je i miraz joj dao. To se dogodi i po drugi put; nađe, jednog jutra i drugu vrećicu sa zlatnicima. Spremi on i srednju kćer. A kad je i to bilo gotovo, sve mu je nešto govorilo, da će onaj dobrotvor i po treći put doći pa ga je u zasjedi čekao nekoliko noći. I doista, baš kad sv. Nikola ubaci svoj dar i za najmlađu kćer, skoči otac, stigne neznanca i prepozna u njemu Nikolu. Unatoč zaklinjanju neka šuti, sretni otac je razglasio po cijelom mjestu radosnu vijest. Zaštitnik je djece, pomoraca, djevojaka, siromaha, studenata, farmaceuta, pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca, putnika, otoka Sicilije, pariškog sveučilišta i mnogih gradova širom svijeta. Sretan imendan Nikolama i Nikolinama! |
03.12.2006., nedjelja
Sigurnost i strah
|
Svatko od nas, nekad je siguran, a nekad se boji. Sigurnost je puno bolja od straha, ali i strah ima svoju ulogu i mora postojati. On služi, da nas zaštiti od opasnih situacija. Problem je što se javlja i onda kada nije potreban pa nas ometa i otežava nam život. Mnoge su situacije, kada imamo strah zapravo bezopasne, umišljamo si ono što se obično ne dogadja. Mislimo, da će biti teško, ali zapravo nema razloga za strah. Skoro svi ljudi imaju strah prema suprotnom spolu, pogotovo, kada nam se netko svidja. Pročitao sam, da je i najiskusnije strah, samo oni ne dopuštaju, da ih strah nadvlada, drže ga pod kontrolom. Strah je kao vatra - dobar sluga, loš gospodar. Bitan je pozitivan pristup, gledati pozitivno i nadati se najboljem. Jedan tip ima moto : “ Ako uspijem, dobivam sve, ako izgubim, nisam ništa izgubio.” Jedan psiholog rekao je da se bojimo samo onoga o čemu razmišljamo. Ako ne razmišljamo o tome, ne možemo se toga ni bojati. Točno je! Potrebno je demistificirati strah. Npr. dečko vidi prvi put neku curu i svidja mu se na prvi pogled. Što je najgore što mu se može dogoditi, ako pridje toj curi? Gotovo ništa, cura ga može odbiti, ali to nije ništa strašno. Cure su obično ljubazne, neće vikati ni napraviti scenu, neće istući dečka, najgore što može biti je da ga pristojno odbije. A s druge strane, može ga prihvatiti. Ako ne pridje, ima 0% šansi, ako pridje, šanse postoje. Ako ga cura i odbije, to nije apsolutni poraz, dobio je iskustvo, drugi put bit će lakše, možda je naučio nešto novo. Dečki imaju strašan strah, kada trebaju prvi put prići curi, malo što se može usporediti s time, neki bi radije umrli, nego to učinili, neki nikada ni ne probaju. A taj strah nema smisla, apsurdan je, zašto postoji? Valjda tako mora biti, cure bi poludile, kada bi im svaki dan prilazilo 100 dečki da ih upoznaju.  Jedan znanstvenik ima ovu teoriju. Kod životinja, npr, kod jelena – postoje jaki, snažni, dominantni mužjaci, koji imaju harem s puno ženki, koje su lude za njima. Postoje i ostali jeleni, koji nemaju nijednu ženku, oni samo pasu. Ti ostali jeleni imaju strašan strah uopće prići nekoj ženki, jer se boje da ih jaki jelen ne prebije. Možda taj strah postoji i kod muškaraca, još iz pradavnih vremena i nikada nije nestao. Muškarci imaju i bradavice, koje ničemu ne služe, prije su valjda imale ulogu, ta uloga je nestala, ali one su i dalje ostale. Možda su u prapovijesti, muškarci riskirali, da će ih prebiti neki jači muškarac, ako pridju ženi, pa zato postoji taj strah, koji ih je sačuvao od opasnih situacija. Ali, danas ako dečko pridje curi, sigurno mu neće izaći iz grma neki boksač i prebiti ga, samo zato što je prišao curi. A dečki se boje, kao da će se baš to dogoditi, boje se riskirati i puno propuštaju. Papa Ivan Pavao II. rekao je na početku i na kraju pontifikata: “ Ne bojte se”, a dobar je i slogan Nike-a: “Just do it!” |
