Kako ste proveli dan?
Legao sam poslije ponoći i vrtio se, pjevušim uspavanke, duboko dišem, biram strane, ništa ne pomaže, san nikako da me posjeti. Ne znam uopće kada sam zaspao ni kako ni koliko sam spavao.
U pola sedam buđenje i spremanje za put u Zagreb. Imao sam dodatnu prtljagu, torbu za rodjake u Novom Zagrebu, nisam ni gledao što ima u njoj, bila je teška, ali ne preteška.
Promijenili su jučer vozni red. Skoro svi su sjeli u vlak, par minuta kasnije, došao je vlak iz suprotnog smjera i spojio se s našim. Kondukter cvika karte i svima govori, kako ovaj dio vlaka u kojem smo svi, ide samo do Križevaca, a onaj drugi dio vlaka, u kojem nije nitko, ide do Zagreba. U Križevcima, seoba naroda i juriš na slobodna mjesta u tom dijelu vlaka. Dobro sam prošao, sjedio sam, a malo dalje bila je jedna zgodna skockana cura, obučena po zadnjoj modi. Vlak dodje na kolodvor u Zagreb i to prilično daleko.
Tražim rodjaka Davora, ali ugledam tetka Stipu, koji je došao umjesto njega. On je šarmantan i smišan kak bi rekli Dalmatinci. Posljedica susreta s njime, bilo je i to, da sam se vratio kući s više novaca nego što sam imao. To mi je jako teško palo. Vozim se tramvajem do faxa i nazove me Davor i objašnjava kako je došlo do promjene.
Ostatak dana proveo sam na faxu. Po zna koji put radio sam na diplomskom. To izgleda ovako: sjedim u uredu od asistenta za njegovim kompjuterom i satima radim tablice, grafove, opise tablica i grafova...kao da studiram informatiku i matematiku. Svakih pet minuta netko ulazi i izlazi iz sobe, asistent, drugi asistenti, tajnice, studenti čije prijavnice skupljam i objavljujem im vijesti da li imaju predavanja ili ne. Nekad mi dobro i dodje, kad dodje neki asistent, pa mi pojasni što ne kužim. Prije par mjeseci nisam imao pojma o Excelu i Statistici, nakon beskrajnog tipkanja, pretvorio sam se u pisaću mašinu i rušim rekorde u brzom tipkanju.
Moj diplomski je jedan od onih koji bi mogli ući u povijest. Nikako da ga se riješim. Nisam znao u što se upuštam prije dvije i pol godine. Brojke će vam dočarati moju situaciju. Kada sam preuzeo taj diplomski, već je asistent sakupio, obradio i posijao sjeme četiri vrste drveća. Zadatak mog diplomskog je istražiti rasadničku proizvodnju tih biljaka. Izraslo je 2230 biljčica koje sam mjerio devet puta u prvoj godini i šest puta u drugoj godini pokusa. Svaki put su mjerenja trajala po otprilike osam sati. Nekada sam to učinio u jednom danu, a nekada u dva zaredom. Budući da su biljke u početku bile male, mjerio sam im visinu i debljinu klečeći. Pokus se jako proširio. Imali smo pokus sa jednogodišnjim sadnicama, sa dvogodišnjim, sa podrezanim, sa presadjenim, sa reznicama, sa sadnicama iz kontejnera... Bio sam zbog tih biljaka i u Senju, Novom Vinodolskom, Plitvičkim jezerima, na Psunju, Medvednici. Jednom sam nehotice asistentu ogrebao Bmw sa spravom za branje plodova, bio je ljut, ali je sam platio limariju. Bila je jako teško sprava, skliznula mi je iz ruke i ogrebla vrata auta.
Najteži dio posla nisu bila mjerenja, nego obrada podataka. Dobili smo tisuće brojeva, s kojima dugo nisam znao što bi. Nisam znao kako, bio je kaos. Radio sam malo po malo, bojeći se kako će ispasti. Već sam napravio cijeli diplomski rad, asistent je rekao da je solidan, no da može biti puno bolji, s obzirom kakve podatke imamo. I onda sam pola diplomskog krenuo ponovno. Ovaj put je puno kvalitetnije i sve manje liči na diplomski, a sve više na magisterij. Radim tablice, grafove, tekstove danima i tjednima. Još mi je ostalo oko 30 grafova za napraviti, moram opisati oko 50 grafova, moram napisati raspravu i zaključke. Napravio sam oko 100 tablica i grafova, mnogi su završili u recycle binu, neki su preradjivani tri puta, proširivani, skraćivani, spajani, odvajani, no još malo pa bi trebalo biti gotovo...na godinu.
Danas sam satima radio za kompjuterom statističku obradu podataka, izračunavao medijane, aritmetičke sredine, minimume, maksimume, varijance, žurio sam se da bar to dovršim. Zadnja dva sata, pisao sam brzo kao stroj. Fax je bio pust, miran, svi otišli doma, mogao sam napraviti tulum, ali s kim? Asistent je otišao nešto pojesti, pa se vratio. U 6 navečer pojavila su se dvojica s rogovima muflona i mjerili ih.
Asistent me povezao do stanice u Maksimiru. Prerano sam došao, a nije baš bilo toplo. Vlak je bio krcat i stajao sam kraj vrata. Nakon par stanica, bilo je mjesta za sjediti pa sam to i učinio.
Par metara dalje, u koso sjedila je jedna cura. Imala je nježne crte lica, bujnu smedju kosu s plavim pramenovima, jarko crvene nalakirane nokte, veselo je pričala sa svojom frendicom. Pogledao sam je par puta u oči, nisam buljio. I pogledam je opet u oči, pogledi nam se sretnu i ona namigne! Par sekundi kasnije, mimikom lica, kao da je željela reći, da je zapravo namignula svojoj frendici preko puta, a ne meni, te da smo se slučajno baš tad ugledali. Ja sam to takodjer tako protumačio. Slijedećih par minuta, svaki put kad je pogledala prema meni, počela se smijati iz srca, nisam se ni ja mogao suzdržati od smijeha. Svako malo smo se pogledavali, da vidimo da li se još smijemo. Počela je pisati po zamagljenom staklu od vlaka, ali nisam mogao ništa vidjeti. Malo kasnije je na staklu iznad nje, velikim slovima, prstom napisala IVA, a malo kasnije 098 8, onda je stala i smiješila se. Dopisala je 098 8….. (doslovno tako). Vrijeme je brzo prošlo i došla je njena stanica, brzo je prošla kraj mene, ali je zastala, rekao sam joj bok, a ona je jednako uzvratila, bila je velika gužva i nije bilo vremena za više od toga. Izašla je u Dugom Selu ili Vrbovcu (bio je mrak i ništa se nije vidjelo). Vidjet ćemo se mi opet...nadam se.. Btw...u vlaku je svirala glazba kao u disku.
Post je objavljen 11.12.2006. u 23:17 sati.