16

petak

ožujak

2007

zvijezda

Jedne ću ti tihe i tople noći, dok se more bude razbijalo o kamenje na našoj obali, priznati s koje sam Zvijezde sišla k tebi. Naslonjena na tvoje rame, kao da nikada nigdje prije i nisam postojala, priznat ću ti zašto ti toliko pripadam. Bila sam jednom zaustavljena u vremenu i tako je moralo biti da bih ovdje stigla. U tom vremenu i kada sam bila sretna bila sam sretna jer sam slutila da ću jednom stići do mjesta gdje pripadam. Kada sam bila tužna tugovala sam što put tako dugo traje. Nikada nisam bila pretjerano strpljiva. Uvijek sam htjela sve i htjela sam to odmah. Ponekad nisam znala ni što je to sve, ali sam svejedno bila nestrpljiva da to što prije dobijem. Poslana sa Zvijezde, a njeno ime ću ti reći one noći koja nas čeka, dugo sam letjela. Letjela sam tako brzo da sam mislila da padam. Da ću se kada stignem rasuti na komadiće. Usporena prije samog slijetanja sretno sam stigla. Podigla sam pogled prema Zvijezdi s koje sam ti poslana i zahvalila. Što sam stigla. Što sam stigla ovdje kamo sam davno krenula. I te ću ti predivne noći, dok nam valovi budu uspavanka, šapnuti ime Zvijezde s koje sam ti poslana. Jer naučila sam se strpljenju. Naučila sam da mi ne treba sve. Naučila sam da je zapravo tako malo potrebno. Malo za sve. Naučila sam to jer sam stigla onamo kamo pripadam. A Zvijezda s koje sam stigla noćas opet rasipa predivnu svjetlost. Da nam obasja put. Da nam poželi sreću. Da nas čuva i grije. Hvala joj.

<< Arhiva >>

0