Kad promatram jaslice u tišini svoje sobe ponekad razmatram o sebi kao o maloj bijeloj ovčici što ju je izrađivač postavio baš pred božićni noćni prizor. I tako pokušavam svoju dušu smiriti i sav nemir koji se nataložio tjednima u meni uvesti pod jednu drugačiju perspektivu.

Ulomak jedne božićne pjesme glasi:
U štalici prostoj leži djetešce,
Na slamici oštroj, kano janješce.
Kolika se dubina u ova dva, naizgled dječja iliti djetinjasta stiha krije? Isus je ležao na slamici u početku svog životnog puta, "kao janješce". Kao jaganjac, Jaganjac Božji - tim imenom prozvat će ga godinama kasnije prorok Ivan Krstitelj. Na temelju starozavjetnih proroka koji su iščekivali Jaganjca koji odnosi grijehe svijeta i čija žrtva će nas konačno pomiriti s Bogom. Slika pashalnog jaganjca koji izvodi Izraelce iz dugog egipatskog ropstva i daje jedinstveni znak Božjeg oslobođenja i Božje ljubavi. Kao da je u toj slici predodređen i smisao Isusovog dolaska na svijet, kao i način na koji će On završiti svoj zemaljski život, na križu raspet, "i grijehe naše On ponese na sebi". Starozavjetni način prinosa žrtava je završen, jer se pojavilo novo Janje Božje koje će jednom zauvijek preuzeti naše grijehe i darovati nam novi život.
Tako dva stiha ujedinjuju božićno otajstvo, kao i smisao, muku i uskrs, cjelokupan Isusov život.