Dok sunce peče iznad žala, vreli kamen bijel' od vala, mali čamac pristaje uz obalu...
U njemu ribar krupna stasa, težak koji iz sveg glasa oplakuje riblju žetvu propalu.

Čelo zgužvano od bora grizu zrnca soli, mora, ali gladna usta koja kući čekaju...
Drhtave ruke, grudi tuku, kako doći praznih ruku, kako odoljeti tihom dječjem jecaju?

Zamisli se ljuto tada nad životom tim, životom koji nema hlada da ga zakloni...
zakloni od takvog rada što mu dušu zarobi, zarobi u život muke, život „uzdaj se u svoje ruke“.

Dok mu briga srce mori, jedan glas mu progovori: „Isplovi hitro, jer još je dan, ponovi sve!“
U čudu stojeći na pramcu ribar vjerova neznancu, diže sidro i pljune tad u dlanove.

Nedugo zatim stare mreže u vodi postaju sve teže, mjesto da bježe ribe dođoše na dlan...
Dok je ribar sidrio svoj čamac, „Hajde za mnom“, reče stranac, „Budi Kamen i ispuni svoj san!“

I zamisli se ljut dotada nad životom tim, životom koji nema hlada da ga zakloni...
zakloni od takvog rada što mu dušu zarobi, zarobi u život muke, život „uzdaj se u svoje ruke“....

Sjećanja i uspomene naviru taj dan, dok je visio na križu ribar prikovan...
Prikovan zbog tihog stranca koji sada je dobro znan... kome su uz strašne muke klinom prikovali ruke...