Razvojem tumačenja različitih vrsta inteligencije došlo je i do proučavanja tzv. duhovne inteligencije (spiritual intelligence). Zohar i Marshall su prije desetak godina iznijeli jednu od njenih prvih definicija i pokušali objasniti 12 principa na kojima počiva:

- samosvijest: svijest o vjeri i vrijednostima koje motiviraju pojedinca
- svjesna uključenost u svijet i odgovornost
- biti vođen vizijom i vrijednostima: djelovanje i život iz principa i dubokih uvjerenja
- holistički pogled na svijet: uočiti šire veze i odnose; imati osjećaj pripadnosti
- imati sposobnosti su-osjećanja i empatije
- uvažavati i cijeniti raznolikosti među ljudima kao bogatstvo, a ne kao manu
- osjećaj neovisnosti: stajati nasuprot mase i zadržati vlastita uvjerenja
- poniznost: pronaći svoje pravo mjesto u svijetu, imati osjećaj da si „samo igrač u jednoj većoj predstavi“
- postavljanje temeljnog pitanja „zašto?“: tražiti razumijevanje i shvaćanje stvari oko sebe
- sposobnost uopćavanja: na problem gledati iz šire perspektive, uviđati veću i širu sliku događaja
- pronaći pozitivan ishod nakon grešaka: učiti na njima i rasti u patnjama; nesalomljivost
- svijest o zvanju: svijest da si izabran, da si pozvan služiti i davati

Iako sam pojam „duhovne inteligencije“ nema u sebi oznake određene religije, nažalost moram prigovoriti i upozoriti da mnogim ljudima ona služi kao opravdanje njihove new age orijentacije, koja je ustvari drugi naziv za kulturni animalizam i lažnu duhovnost. Na većini internetskih stranica njeno tumačenje ima svoje dodatke: različiti ljudi nude se da vam budu savjetnici u poticanju ove inteligencije i tumače ju na svoj poseban način. U čemu je bitna razlika njihovog tumačenja duhovnosti i kršćanskog? Oni su pretežno okrenuti poticanju egoizma, usredotočenosti na samoaktualizaciju (samoostvarenje) i stvaranje „raja“ na ovoj zemlji. Neke od njih otvoreno propagiraju kabalu, spiritizam i istočnjački misticizam temeljen na narodnim predajama. Što znači, više duhovnost nije vjera, povjerenje i traženje Boga, nego bavljenje mentalnim moćima i raznovrsnim energijama…

Je li kontemplacija plod ljubavi ili ljubav plod kontemplacije?

Mislim da je najispravniji odgovor: kontemplacija izvire iz Božje ljubavi, a naša ljubav prema Bogu i bližnjemu je njezin plod.

Kontemplacija je "razvoj čovjekova odnosa s Kristom, sve do općenja s onu stranu riječi, misli i osjećaja: proces koji se razvija od jednostavne djelatnosti čekanja Boga sve do snažnijeg prevladavanja darova Duha kao izvora čovjekove molitve".

O. Keating, kad spominje sjedinjujuću molitvu (centering prayer), opisuje ju kao put u kontemplaciju, otpuštanje svih misli i osjećaja s namjerom da se jednostavno samo uživa i ostaje u Božjoj nazočnosti (u svjesnosti i usredotočenosti na Njegovu prisutnost).

Tu je sažetak knjige "Poziv na ljubav - put kršćanske kontemplacije".