Pošto sam davno prije ovdje pisala i o glazbi te raznim zvijezdama i zvjezdicama, imam potrebu nešto napisati i o današnjim takozvanim "kraljicama i princezama iluminata". Na youtubeu-u i po forumima mnogima se pripisuje ovaj neobičan epitet koji sije odbojnost i zgražanje. Stvar je već dotle došla da se čovjek plaši otvoriti i poslušati najnovije top-liste gdje sve navodno vrvi od "iluminata". Nekad su se komentirali glasovi, stilovi, moda i karakteri, ali s ovim iluminatstvom pozornost je skrenuta na dizajn i simboliku znakova i pokreta u spotovima i na slikama. Po nekima, sam taj pojam postao je potrošen i izgubio je svoje prvotno značenje jer se počeo pripisivati svemu i svakome. Je li uopće istina da on vrvi većinom današnjih spotova i pjesama? Jesmo li doista predugo spavali i tijekom tog sna prednost uvijek davali onima koji to nikako ne zaslužuju? Uvijek je bilo toga da ljudi u potrazi za "slavom" koketiraju sa sektama, pseudo-duhovnošću pa i sa Zlom samim. To nije ništa novo. Pojavi se "pop-princeza" koja ima talente lijepog glasa i možda plesa, pa ju ubace u "biznis", industriju, gdje joj drugi pišu pjesme "po receptu", po narudžbi, gdje ju drugi odijevaju (jer nije svoja i jer je nesigurna u sebe, možda i zaljubljena u svoj virtualni profil) i gdje joj drugi snimaju spotove i angažiraju za razne upitne filmove. I tako dobijemo lutku na koncu koja će sve uraditi za još i još slave, još i još novca i još "medijske eksponiranosti" koja danas prodaje albume (ali i dušu). Novac danas donosi bilo kakva medijska eksponiranost, pa čak i ona najstrašnija i najprivatnija (smrt). Sjetimo se Aaliyah. Sve je danas na prodaju. Istinski i prirodni cvijet danas se zamata u grozomorni omot načinjen od najprimitivnijih ljudskih nagona, tako da, ako ti se sviđa cvijet, dobiješ ga u paketu sa svim onime što nisi uopće ni tražio. Od čega si cijeli život bježao.

Što ti drugo preostaje nego da taj voljeni cvijet baciš, ostaviš na cesti i idući put zaobiđeš?

Još mi je u mislima subotnji show, zadnja emisija „Do posljednjeg zbora“ u kojoj su birani pobjednici. Ne mogu reći da sam ga pratila vjerno iz subote u subotu, ali i ovo malo što jesam bilo je dosta da ostavi dojmove.
Zaintrigirala me poruka na jednom portalu „Podržite zbor Izvor“ jer je jedini od crkvenih zborova ostao u finalu. Mislim, lijepo je sasvim, s obzirom na stil emisije da je u finalu ostalo mjesta i za jedan zbor koji svake nedjelje pjeva na misi na zagrebačkoj Trešnjevci. Zašto to pišem? Jer za afirmaciju (i sudjelovanje) u takvom jednom entertainment-natjecanju nije uopće bitno ima li koji zbor titulu crkvenoga ili ne. Istina, čuli smo tu i neke duhovne i neke religiozne tematike skladbe. Većinom američke prepjeve koji ipak više pašu tv zabavi u subotnju večer negoli liturgijskom raspoloženju nedjeljom ujutro.

Volim crkvene zborove i takvu glazbu, da ne bi bilo zabune. U samom početku najviše mi se svidio zbor iz Belišća. Izvor mi je tada bio i stilom i bojom glasa previše amerikaniziran. Možda je takav pristup zahtijevao koncept emisije (BBC-eva licenca) u kojem je scenski dojmljiv nastup bio iznad kvalitetnog odabira skladbe. To potvrđuje i dirigentica pobjedničkog zbora „Josip Kaplan“ koja je rekla „želja nam je završiti s jednom klasičnom zborskom skladbom da se pokažemo i u tom svjetlu“. Da se uistinu pokažu. I ispalo je fenomenalno. Ruku na srce, taj pobjednički zbor nije me se uopće dojmio sve do samog kraja, do pripetavanja. Iznenađujuće.

Još u petak sam mislila da će Izvor ipak pobijediti jer su u pretposljednoj epizodi svoje pjesme izveli barem dvaput bolje od drugih. Imam jedan njihov stariji CD i mogu pretpostaviti njihov uobičajeni repertoar. Bojim se da imaju više duhovnih „zabavnjaka“ umjesto zahtjevnijih zborskih obrada. Crkvenih zborova i zborova mladih ima u zadnje vrijeme gotovo u svakoj župi, ima ih na stotine. Mlade jednostavno privlače laganice i američki prepjevi na štetu one svečane i dojmljive liturgijske glazbe kakva se nekad možda i više njegovala. Na misama pak ima više „Tumba lele“ umjesto „klasičnih zborskih skladbi“. Da karikiram, bez loše namjere.

Na gotovo svim festivalima ovo dvoje se miješa. To pokazuje i Tanja Popec koja je nedavno u Varaždinu vodila Festival Dobrog pastira gdje je više hvalila izvedbu „Salve Regina“ iz mjuzikla Redovnice nastupaju nego fenomenalnu i vrlo uigranu „Ave Mariju“ Ivana pl. Zajca koja je dobila najduži pljesak publike.
Možda će ipak doći vrijeme da se zamislimo više nad vlastitim čudima nego na tuđima, jer bi lako mogli svjetovni zborovi preuzeti svu sakralnost i uzvišenost same glazbe kao umjetnosti…

PRIMJER:
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Nevidljivi bedemi sazidani od rana.
Uspavankom odolijevam najezdama.
...
Jure Kaštelan

SAVJET: