Još mi je u mislima subotnji show, zadnja emisija „Do posljednjeg zbora“ u kojoj su birani pobjednici. Ne mogu reći da sam ga pratila vjerno iz subote u subotu, ali i ovo malo što jesam bilo je dosta da ostavi dojmove.
Zaintrigirala me poruka na jednom portalu „Podržite zbor Izvor“ jer je jedini od crkvenih zborova ostao u finalu. Mislim, lijepo je sasvim, s obzirom na stil emisije da je u finalu ostalo mjesta i za jedan zbor koji svake nedjelje pjeva na misi na zagrebačkoj Trešnjevci. Zašto to pišem? Jer za afirmaciju (i sudjelovanje) u takvom jednom entertainment-natjecanju nije uopće bitno ima li koji zbor titulu crkvenoga ili ne. Istina, čuli smo tu i neke duhovne i neke religiozne tematike skladbe. Većinom američke prepjeve koji ipak više pašu tv zabavi u subotnju večer negoli liturgijskom raspoloženju nedjeljom ujutro.

Volim crkvene zborove i takvu glazbu, da ne bi bilo zabune. U samom početku najviše mi se svidio zbor iz Belišća. Izvor mi je tada bio i stilom i bojom glasa previše amerikaniziran. Možda je takav pristup zahtijevao koncept emisije (BBC-eva licenca) u kojem je scenski dojmljiv nastup bio iznad kvalitetnog odabira skladbe. To potvrđuje i dirigentica pobjedničkog zbora „Josip Kaplan“ koja je rekla „želja nam je završiti s jednom klasičnom zborskom skladbom da se pokažemo i u tom svjetlu“. Da se uistinu pokažu. I ispalo je fenomenalno. Ruku na srce, taj pobjednički zbor nije me se uopće dojmio sve do samog kraja, do pripetavanja. Iznenađujuće.

Još u petak sam mislila da će Izvor ipak pobijediti jer su u pretposljednoj epizodi svoje pjesme izveli barem dvaput bolje od drugih. Imam jedan njihov stariji CD i mogu pretpostaviti njihov uobičajeni repertoar. Bojim se da imaju više duhovnih „zabavnjaka“ umjesto zahtjevnijih zborskih obrada. Crkvenih zborova i zborova mladih ima u zadnje vrijeme gotovo u svakoj župi, ima ih na stotine. Mlade jednostavno privlače laganice i američki prepjevi na štetu one svečane i dojmljive liturgijske glazbe kakva se nekad možda i više njegovala. Na misama pak ima više „Tumba lele“ umjesto „klasičnih zborskih skladbi“. Da karikiram, bez loše namjere.

Na gotovo svim festivalima ovo dvoje se miješa. To pokazuje i Tanja Popec koja je nedavno u Varaždinu vodila Festival Dobrog pastira gdje je više hvalila izvedbu „Salve Regina“ iz mjuzikla Redovnice nastupaju nego fenomenalnu i vrlo uigranu „Ave Mariju“ Ivana pl. Zajca koja je dobila najduži pljesak publike.
Možda će ipak doći vrijeme da se zamislimo više nad vlastitim čudima nego na tuđima, jer bi lako mogli svjetovni zborovi preuzeti svu sakralnost i uzvišenost same glazbe kao umjetnosti…