Savršeno ljeto..
Znate ona dječja maštanja o savršenom partneru i savršenim trenucima baš poput onih iz bajki? Maštamo o tome, potajno se nadamo, ali zapravo baš i ne vjerujemo da je to ostvarivo u današnjem svijetu. I stvarno je teško ostvarivo. Gledam svakodnevno oko sebe ljude koji uzaludno pokušavaju popraviti slomljeno ili se traže na potpuno krivim mjestima, u potpuno krivim ljudima koji ih uništavaju. Baš zbog toga sam skupljala suze radosnice te savršene večeri, najsavršenije u svom životu. I još uvijek mi je nevjerojatno. Krenimo redom.
Nakon dugo čekanja i priželjkivanja svanulo je jutro u kojem smo se moja Ljubav i ja uputili prema valovima Jadrana. Kilometri su se odmatali pred nama poput klupka u nježnim mačjim šapama. Kao tren prošlo je tih nekoliko sati magle i hladnoće i već smo bili na plaži okupani suncem i morem. Večer nas je zavila umorne u unajmljenu sobu blizu mora. Nedovoljno umorne jedno za drugo. Nakon mnogo nježnosti i razgovora prekrio nas je san. Još jedan moj san je bio ostvaren: bila sam na moru s čovjekom kojeg obožavam. Budile su me njegove usne. Uspavljivali su me njegovi prsti. Naša vrela tijela milovalo je sunce i more. Na trenutke sam zastala da se uštipnem. Ali nisam sanjala. Bilo je stvarno. Svaki trenutak. Svako plivanje. Svaka šetnja uz more s mirisom noći u nosnicama i njegovom rukom u mojoj ruci. Bio je stvaran i trenutak kad je zastao jer je ugledao cvjećarnu i ušao kupiti mi ružu. Tek onako. Da mi pokaže da me voli. Prštala sam od sreće zbog pažnje koju sam dobivala i davala. Zbog još jedne ispunjene želje.
Sunce je promolilo glavu tog predivnog jutra 23. kolovoza. Poljupcem me probudio u zoru da mi čestita rođendan. Najljepši rođendan. Stisnula sam se uz njega i bila najsretnija na svijetu. Sve je bilo savršeno. Cijeli dan moja se Ljubav zavjerenički smješkala. Ispunjavali su me leptirići sreće i iščekivanja. Poznavajući njega, bit će nešto predivno navečer. Požurivanje kući s plaže. Pomno uređivanje. Morala sam biti lijepa za svog Voljenog. Odšetali smo do restorana pored mora, naručili večeru i izmjenjivali poljupce i poglede. Razgovarali. U jednom je trenu sa smješkom na usnama pogledao prema cesti. Dolazila je žena s velikim buketom ruža. Za mene. Dvadeset ruža za dvadeseti rođendan. Cvjećarica mi je čestitala rođendan i pogledala me pogledom koji je rekao da imam najboljeg muškarca na svijetu. Da sam sretnica. Oči su mi se ispunile suzama. Znala sam to. Pokazivao mi je to svakim zajedničkim trenutkom. I ovo je bilo predivno. Daleko najljepši poklon koji sam ikad dobila. Ali to je bio tek početak. S buketa je visila kartica. Pisalo je: «Hoćeš li?» Okrenula sam se prema njemu, a on je u ruci držao kutijicu s najljepšim prstenom na svijetu.
«Jesi li ostatak života slobodna za mene?» - smješak i pitanje na njegovim usnama.
«Naravno, Ljubavi.» - zagrlila sam ga.
Srce mi se ispunilo radošću, a preko kapaka su se prelile suze radosnice. Bila sam tako sretna. I sve mi je bilo jasno. To je bilo ono što je morao pitati moju majku. Zato je smislio vještu priču da sazna veličinu prstena. Bio je tako predivan i poseban i nikad nikog nisam ni neću voljeti kao njega u tom trenu. Svijet je postao šareni blještavi vrtlog sreće. Sve je bilo tako nevjerojatno savršeno. Konobarica se raznježila. Njegova majka se skoro rasplakala. Moja također. Prijatelji su čestitali. Onim najbitnijima morali smo odmah javiti. Bili smo dvoje najsretnijih ljudi na planeti koji se vole preko svih granica razuma. Držeći se za ruke, usana razvučenih u osmijeh šetali smo uz more. Gotovo skakutali od sreće. Divili se jedno drugom. Divili se prstenu na mojoj ruci. Jedva dočekali da odemo u sobu i vodimo ljubav s toliko nježnosti, pažnje i sreće da sam se raspadala u njegovim rukama. Probudila sam se kao Đusova zaručnica i to je bio najbolji osjećaj na svijetu. Još uvijek mi je pomalo nevjerojatno. Zauvijek će biti predivno. Još ljepše bit će kad završimo fakultete i stvorimo uvjete da postanem Ivanova žena. Najbolja titula koju mogu imati.
Neki od vas će reći da brzamo. Da je prerano. Ali prošlih pet mjeseci pokazalo mi je da njega definitivno želim do kraja uza se. Prošli smo više no što mnogi prođu godinama. Vidjeli smo se u svim izdanjima. I to je TO. Ono što smo tražili cijeli život. On je čovjek koji svakim danom sa mnom okrutan, nepravedan i ružan svijet pretvara u bajku. Ispunio je sve što sam sanjala. Mnogo više od toga. I volim ga svakim udahom, svakim otkucajem srca. Svojim životom koji bez njega ne vrijedi.
Nadam se da ti dovoljno pokazujem da si moj svijet, Ljubavi, da te volim više od ičeg i da bih za tebe dala život da je potrebno. Bit ću uz tebe u dobrim i lošim danima. Voljeti te i kad budemo nervozni, živčani i ljuti. Njegovati te kad budeš bolestan. Tješiti te kad budeš tužan. Smirivati te kad budeš ljut. Dijelit ću s tobom dobro i zlo. Radovati se s tobom i plakati s tobom. Bit ću uz tebe u svakoj životnoj oluji i svakoj mirnoj luci. Odgajat ću s tobom djecu i dijeliti brige kad za to bude vrijeme. Tvoja sam do kraja života. I voljet ću te svakim danom sve više. Učinio si me najsretnijom ženom na svijetu poklonivši mi sebe. Hvala ti.
26.08.2008. u 22:02 | K | 27 | P | # | ^
Komadić raja..
Dan se rodio u sunčanoj eksploziji jutra i nježno prolio ružičastu tintu po obzoru. Zastala sam na trenutak u jutarnjem poslu da udahnem zoru, da osjetim buđenje dana u čijem ću ga sutonu zagrliti, u čijem će umiranju ponovno biti moj. Znala sam da će biti beskrajno dugačak. Kao i sve vrijeme daleko od njega provedeno u iščekivanju. Sati su se vukli poput sluzavih puževa i ostavljali tragove na mom licu. Tisuće situacija nevezanih za nas. Radosna ili izgubljena lica ljudi u crkvi. Moje misli ispunjene rijekama pitanja vješto usmjeravanim u more predodređeno za sutra. Nisam još spremna za njih. Nisam još spremna potražiti odgovore na taj dio života. Ponekad se pitam hoću li ikad biti. I znam da hoću. Nešto u meni zna.
Dnevna rutina se polako vukla i nosila me prema večeri. Sunce je vrućinom isparavalo iz mene volju za onim što sam radila. Bio je to jedan od «onih» dana u kojima nam se perle rasipaju iz kutijice i ne možemo ih sakupiti, već se poskliznemo po njima i padamo. Tisuće malih sitnica ne pođu nam za rukom i poželimo samo probaviti taj dan. Nekako. Glavu mi je uspravno držala samo činjenica da će proći tih nekoliko sati do njega, da će uskoro zasjati moje Sunce. Odbrojavala sam minute. I napokon, sunce je krenulo na put prema zapadu. Po mojoj su se koži rasule kapljice i odnosile prljavštinu dana. Leptirić u kosi. Haljina. Neizostavan medaljon oko vrata i osmijeh na usnama. Put prema najboljim kolačima u gradu. Još važnije, put prema njemu. Sjedio je na terasi sav predivan i čekao mene i majku. Ovlaš dotaknute usne, a željela sam mnogo više. Ipak, pristojnost nalaže svoje. Vrijeme provedeno u čavrljanju. Spojene ruke koje su pokušale reći koliko smo si nedostajali. Noć je obavila grad. Mama je otišla kući. I ja sam otišla kući. S njim. Jer moj je dom u njegovim grudima.
Zatvorila su se za nama drvena vrata s čudnim ključem. Otplesali smo do bijele postelje. Bio je tako dugačak dan. Beskrajno. I kao da ga cijelu vječnost nije bilo pored mene. Po tko zna koji put, pročitao mi je misli: «Želim voditi ljubav s tobom.» prošapnuo je tiho u moje uho. Prstima nježnijim od pera skidao je s mene oklope. Prve suze kliznule su iz kutova mojih očiju dok je usnama obilježavao svaki djelić mene. Raspadala sam se od miline. Vodio je ljubav sa mnom. Onako kako vođenje ljubavi treba izgledati. Pripadali smo jedno drugome. Potpuno. Savršeno. Kao da smo oduvijek jedno. Spojenih duša. Spojenih misli. Spojenih srdaca. Spojenih tijela. U iskonskom zagrljaju. I dok smo se rasplinjali u tisućama drhtaja uzeo mi je riječi iz usta: «Moj si život. Bez tebe nema života.»
Točno sam tako i ja osjećala. Sunce bez tebe nema sjaj. Noćno nebo nema zvijezde. Moj život nema smisao ako ti nisi u njemu, Najdraži. Svaki dan u kojem me kilometri odvoje od tebe je polovičan. Sve izgleda prazno. I toliko si mi nedostajao. Bez tebe svijet uopće nije lijepo mjesto, a s tobom je raj. S tobom sam napokon potpuna i znam da mogu i na kraj svijeta s tobom jer ti vjerujem i volim te više no što sam mislila da se voljeti može. Moje si sve.
Dugo smo bili čvrsto zagrljeni dok su nam se srca vraćala u normalni zajednički ritam kucanja. Moje za njega. Njegovo za mene. Šaptali smo si koliko je nedostajanja proteklo kroz nas. Koliko si značimo. Riječi nisu mogle do kraja iskazati sve što smo si željeli reći. Osjećali smo da imamo samo jedno drugo. I da se volimo više no što to razum može pojmiti. Kao da sutra neće doći, nismo se ispuštali iz ruku. Uživali smo u zagrljaju koji toliko volimo. Uživali smo u bliskosti. Blizini. Toplini ljubavi koja se izlijevala među nama.
Noć je čvršće obavila svoj plašt oko prozora. Namjestili smo budilicu. Smjestila sam guzu u njegovo krilo, priljubila leđa uz njegova prsa, a on je stavio svoju savršenu ruku oko mog struka i privukao me k sebi. Poljubio mi vrat. Šapnuo: «Volim te» i polako utonuo u san. Svijet je ponovno bio savršen. Moj je muškarac spavao pored mene. Moja je ljubav bila blizu. Mogla sam osjetiti njegovo disanje, otkucaje srca. Kilometri su se istopili i odnijeli nedostajanje. Ostala je samo sreća. Mir. Svemir prepun ljubavi za dvoje ljudi koji su prošli svoje trnje i dobili svoju bajku. Najsretnija princeza na svijetu mogla je mirno usnuti pored svog princa. Noćno nebo osvijetlile su plešuće zvjezdice. I mjesec se nasmijao. Sve je bilo na mjestu.
Hvala ti za svaki savršeni trenutak kojim mi pokazuješ što znači živjeti bajku. Hvala ti što mi pokazuješ kako izgleda raj. Neizmjerno te volim, Najdraži. Nikada to nemoj zaboraviti..
12.08.2008. u 21:53 | K | 11 | P | # | ^
