Godina bez tebe..
Prošla je. Poput vjetra u krošnjama prolistalog drveća. Proletjela. Nestala. A kao da još osjećam sunce kako suši suze s mog lica dok mehanički kročim u crnoj povorci. Otprhnula je. Kao ptica s prve grane posječene magnolije. Godina. Na prstima išuljala se iz mojih odaja dok sakupljala sam krhotine svog bića rasute među trnjem života. Pokušavala sastaviti komadiće sebe. Nekako nije išlo. Pitanja su me gađala poput ratnih strelica. Zabijala se u moje meso i otkidala komadiće. Kao da mi svakim korakom sve više nedostaješ. I svaki put kad se vraćam kući koju si sa svojom Ljubljenom za nas sagradio, ponadam se da ću čuti tvoj glas, vidjeti tvoje lice, zagrliti te. Pronađem samo prazninu na tvom mjestu. Nije bilo sigurne, postojane luke u mom životu. Dugo, dugo nakon tebe, tata. Nema tvojih plavih brižnih očiju da me prate i zaštitnički čuvaju. Nema te da vidiš da su se stvari napokon okrenule u moju korist, da vidiš da sam napokon sretna. Nema te da vidiš ruke koje će me čuvati (i koje ću čuvati) do kraja života, ruke koje su me čvrsto držale i skupljale suze s mojih obraza kod tvog novog doma, srce koje me je podizalo i nosilo kad god bih posrnula u tuzi. Obećala sam ti prije 365 izlazaka sunca da ću ti dovesti odabranika svog srca. Ispunila sam. Rekoh i da će ti se svidjeti. Da samo znaš koliko sam u to sigurna. I sada, kad je minuo taj gorak dan, dok prolazim pored oživljene prirode posute proljetnim suncem, dok koračam pored nekog za kog vrijedi živjeti i umrijeti, znam da si tu negdje. Znam da se smješkaš jer znaš da je tvoj žabac u sigurnim rukama, sretan. Znam da si sretan jer je sve onako kako si želio – na mjestu. Možda te tu i tamo uhvati sjeta jer nisi pored nas i ne možeš nas zagrliti (i nama je, svima koji te vole, teško ponekad zbog toga), ali tu si, u našim srcima. Zauvijek ćeš tu i ostati živ, nasmijan, snažan, baš onakav kakav si bio. I možda me negdje čekaš. Na kraju vremena. Možda. Tko to može znati. Ali kako god bilo, ako te i nikad više ne vidim, u meni su svi oni divni trenuci s tobom, sve što si mi dao, sve što sam naučila. I nosim te sa sobom, kuda god pošla. Zauvijek. Volim te, tata, nikad to nemoj zaboraviti..
30.04.2008. u 20:29 | K | 6 | P | # | ^
...
Ako ljubav mjeri se kilometrima
moja veća je od svemira
ako mjeri se otkucajima
srce će za te i nakon vječnosti kucat
ako ljubav je hrabrost
za te u ponore ću skakat
ako ljubav je vjera
planine moje će pomicat srce
ako ljubav je pjesma
pjesme moj će život za te pisat
ako ljubav je molitva
koljena će nažuljana od kamenja bit
ako ljubav je radost
osmijeh s usana nikada neće sić
ako ljubav je život
u tvoje ga ruke sigurna stavljam
ako ljubav je smrt
nasmijanih je očiju pozdravljam
21.04.2008. u 02:02 | K | 5 | P | # | ^
Nježna
Pijana od želje
meka od čežnje
u tvoje sam se prste zaplela
i lebdjela
i letjela
rubove doticala svijeta
koji rubova nema
doticala tebe
Poput lavice divlja
kao dijete nježna
ranjivost sam ti dala
bez straha
bez kajanja
usnama srce ti dotakla
život osjetila
za nas
Kao ptica nakon leta
nakon oluje more
na tvojim se rukama smirila
i usnula
i sanjala
svjetove u budućnost utkane
u mekoću dodira
kao san
09.04.2008. u 21:32 | K | 10 | P | # | ^
Tebi
Kažu da se najbolje stvari u životu događaju neočekivano. Kažu da sve na kraju završi dobro. Vjerovala sam. Uvijek sam vjerovala iako ponekad s komadićem sumnje jer u mom su životu uvijek uz radost dolazile i tuge, nad posteljom visjele su sjekire. Usponi i padovi uvijek bivali su ispremješani i suze i osmijeh nekako su zajedno krasili lice. A sada...kockice mog života napokon su posložene. Kao nikad prije osjećam da je sada sve napokon na mjestu. S tobom. U moj si život donio djetinju radost bez strahova, donio si slobodu u pogledu gladnih očiju. U moje si srce donio ljubav, a u oči vratio iskrice osmijeha. Hvala ti. Za svaki put kad me pogledaš kao da sam ti sve na svijetu i nazoveš me «malenom». Hvala ti za svaku laticu ruže, za svaki osmijeh i svaki put kad tvoje usne dotaknu moje. Hvala ti što si na tako neobičan način iznenada postao dio mog života i što imam čast biti dio tvog. Ponekad zastanem i pomislim kako sam sada uistinu najsretnija žena na svijetu. Upotpunio si sliku mog života. I danas bez bojazni, bez strahova i sumnji mogu reći da te volim, koliko god to nevjerojatno zvučalo. S tobom sam u toliko kratkom vremenu prošla toliko toga. I vjerujem ti. Vjerujem ti toliko da bih bez imalo kajanja i razmišljanja stavila budućnost u tvoje ruke, stavila život u tvoje ruke. U tebi sam otkrila najvrednije blago koje je ugledalo svijet. I za mene si najbolji muškarac na svijetu. Uz tebe se osjećam kao djevojčica i kao žena. Uz tebe se osjećam sigurno. Najveći si dar koji mi je život donio i želim da u njemu zauvijek ostaneš, jer moje se srce nikad neće zasititi tvog, moje usne tvojih usana, ruke tvojih ruku, tijelo tvog tijela. Zauvijek ću biti tvoja ratnica i tvoja princeza, tvoja prijateljica i ljubavnica. Ti ćeš zauvijek biti moja ljubav.
01.04.2008. u 20:58 | K | 13 | P | # | ^
