Posljednji pozdrav najdražem ocu...
Sjećam se trećeg rođendana. Tvojih ruku u mojoj kosi dok si mi radio repić. Ponosa u tvojim očima kad si vidio mene i mamu sa zaobljenim trbuščićem. Čekala je brata. Sjećam se toliko djelića života u kojem si nas budno pratio i nosio na krilima svoje ljubavi. Obitelj je za tebe uvijek bila svetinja. Sve bi za nas dao. Sjećam se toliko trenutaka kada bi se stisnula uz tvoja prsa i tonula u san. Trenutaka tako bliske povezanosti kakva može biti samo između oca i kćeri. A onda, sjećam se kobnog dana i vijesti da boluješ od uznapredovalog raka. Nikad se nismo prestali nadati. Pomaci na bolje palili su iskrice vjere u našu budućnost. A ti kao da si znao. Marljivo si pripremao budućnost, osiguravao nam je. I tada, kad je tvoj život bio u pitanju, prvo si se pobrinuo za nas. Danas. U podne dana i tvog života sklopio si oči na mojim i majčinim rukama. Muke su prestale. Tvoji jauci su utihnuli. Pogled postao beskrajno prazan. Ni u jednom trenu nisi se požalio na bol. Ni u jednoj od dugih besanih noći jauk nisi ispustio. Danas je i tebi postalo previše. Dva su sata tvoji jauci ispunjavali zrak. Upijali se u zidove iz kojih nikad neće otići. Bit će tamo zauvijek zajedno s našim suzama i majčinim povicima: „Ljubavi moja, kako ću bez tebe?“. Neću zaboraviti tvoju želju da jednog dana vidiš unuke, da se veseliš na svadbama svoje djece, uživaš u plodovima svojih dana. Neću zaboraviti suze progutane kad si to govorio. Neće se ostvariti. I sve se u meni lomi. Ali jedno ću ti obećati, tatice, tvoji će unuci znati koliko si velik čovjek bio. Prvo mjesto na koje ću odvesti svoje prvo dijete bit će tvoje vječno počivalište. I pričat ću im o tebi. Sve ono što si želio vidjeti, ali nisi uspio jer je život bio previše okrutan, ispunit ću. I ti ćeš znati. Osjećat ću tvoj ponos i osmijeh kad diplomiram, udam se i postanem majka. Upoznat ću te s najboljim čovjekom na svijetu kojeg sam odabrala za svog životnog suputnika. I znam da će ti se svidjeti. Živjet ću tako da se uvijek možeš mnome ponositi. I voljet ću te sve dok dišem. U meni ćeš živjeti. Na počasnom mjestu moga srca. Volim te, tatice.
Desertrose
U spomen na prerano ugasli život jedne obitelji.
Moj Tata
18. ožujak 1962. – 29. travanj 2007.
29.04.2007. u 20:13 | K | 30 | P | # | ^
***
Tragovi svjetla plesali su
u divnim plavim ponorima
u meni palili vatre i cvjetni mir…
čudni su zvukovi šarali zrak i
klizili nam niz kožu
nedoticali
naše zapletene poglede
neprekidali
upijanja duša
nemiješali se
sa stihovima misli…
ruka u ruci i
kočija ljubičastim i bijelim
mirisom obavijena…
snažan je vjetar češljao krošnje
ljuljao čvrsta stabla i
zaobilazio
naš mali svijet
mimoilazio
sveto prožimanje bića
obilazio
hram čiste Ljubavi…
tako brzo kazaljke pokazaše
rastanak…
čvrsti zagrljaj
očiju
misli
tijela…
vjetar u kosi…
dvije crvene točke u daljini…
nedostajanje…
u kosi ponijeh
tvoj miris
na koži donijeh
malene plamičke
na usnama ostadoše
tvoje usne
u srcu nastani se
sveti mir
u ušima
najljepša pjesma tvog glasa
Ljubljeno moje…
19.04.2007. u 11:03 | K | 15 | P | # | ^
Dan...
Dan se probudi mazno prolivši tintu po obzoru…
svježina jutra klizila je niz kožu
dok slikalo je podlogu za novi dan…
tračak magle iznad kuća u dolini…
kap rose na bijeloj latici u travi…
plava melodija jutarnjeg pjevača
omotala se oko očiju vukući ih prema nebu…
osmijeh ušao je u svaku poru bića…
Sunčeva eksplozija radosnih strelica
označila je poklapanje
kazaljki starog drvenog sata…
plesalo je zlato po žednim listovima…
davalo je život…
cijela paleta cvjetnih boja okrenu se
velikoj strpljivoj kugli što oduvijek
iskricama sreće gađa…
i kad iza oblaka se sakriva znaju da tu je…
i kad je zima…
i kad su zarobljene pod zemljom znaju
da ponovo će vidjeti tu staru dobričinu, Sunce…
bosa stopala u toploj travi plesala su
u ritmu sunčevog zlata…
otvorene oči…
ruke raširene…
u vrtlogu najplavijeg neba
razlio se smijeh…
poput staklenih perli po mramoru
veselo skakutao je u travi…
a onda se smirio…
oči se zatvoriše…
upijah svemir…
Umori se Sunce...
zavuče svoju mudru glavu
iza šume zapada…
zadnje zrake obasjaše drveće istoka…
proliše po njemu drevni sjaj…
zaustaviše Trenutak u kojem
ulične lampe isijavahu starinu…
bijahu poput davno naslikane slike
zubom vremena nagrizene…
tako čarobne i meke…
tako bliske i daleke
u sutonu brončanog proljeća…
Meka noć rasprostrla je pokrivač
pun rupa kroz koje probija se svjetlost …
miriše na rosu i ljubičice…
miriše na mir…
zagrlih dragu staru krušku
s koje još posljednje latice padahu
nošene noćnim lahorom…
pod prstima osjetih mir…
iz oka izađe slana kap u noć…
draga kap…
mirna kap tihe radosti…
svijet je usnuo…
ja ostadoh spremati u škrinju dragih sjećanja
latice radosti
mira
blage sreće…
dugo u noć…
06.04.2007. u 21:55 | K | 22 | P | # | ^
