Dan se probudi mazno prolivši tintu po obzoru…
svježina jutra klizila je niz kožu
dok slikalo je podlogu za novi dan…
tračak magle iznad kuća u dolini…
kap rose na bijeloj latici u travi…
plava melodija jutarnjeg pjevača
omotala se oko očiju vukući ih prema nebu…
osmijeh ušao je u svaku poru bića…
Sunčeva eksplozija radosnih strelica
označila je poklapanje
kazaljki starog drvenog sata…
plesalo je zlato po žednim listovima…
davalo je život…
cijela paleta cvjetnih boja okrenu se
velikoj strpljivoj kugli što oduvijek
iskricama sreće gađa…
i kad iza oblaka se sakriva znaju da tu je…
i kad je zima…
i kad su zarobljene pod zemljom znaju
da ponovo će vidjeti tu staru dobričinu, Sunce…
bosa stopala u toploj travi plesala su
u ritmu sunčevog zlata…
otvorene oči…
ruke raširene…
u vrtlogu najplavijeg neba
razlio se smijeh…
poput staklenih perli po mramoru
veselo skakutao je u travi…
a onda se smirio…
oči se zatvoriše…
upijah svemir…
Umori se Sunce...
zavuče svoju mudru glavu
iza šume zapada…
zadnje zrake obasjaše drveće istoka…
proliše po njemu drevni sjaj…
zaustaviše Trenutak u kojem
ulične lampe isijavahu starinu…
bijahu poput davno naslikane slike
zubom vremena nagrizene…
tako čarobne i meke…
tako bliske i daleke
u sutonu brončanog proljeća…
Meka noć rasprostrla je pokrivač
pun rupa kroz koje probija se svjetlost …
miriše na rosu i ljubičice…
miriše na mir…
zagrlih dragu staru krušku
s koje još posljednje latice padahu
nošene noćnim lahorom…
pod prstima osjetih mir…
iz oka izađe slana kap u noć…
draga kap…
mirna kap tihe radosti…
svijet je usnuo…
ja ostadoh spremati u škrinju dragih sjećanja
latice radosti
mira
blage sreće…
dugo u noć…
Post je objavljen 06.04.2007. u 21:55 sati.