nedjelja, 17.01.2010.
Kako vratiti nešto što možda nikad nismo ni imali?
Gotovo svakodnevno moram se podsjećati da svaka osoba funkcionira na svojoj "razini razumijevanja" i da ne mogu i ne smijem očekivati razumijevanje ako informaciju koju želim prenijeti ne prilagodim primaocu.
To me povremeno jako frustrira.
S druge strane, ne treba mi dugo da se "ohladim" pa sagledam stvari u perspektivi; smisao komunikacije je njena FUNKCIJA - prijenos informacije što "razumljivije" tako da se nju može;
1.) razumjeti,
2.) sagledati u postojećoj perspektivi,
3.) njene posljedice predvidjeti i
4.) reagirati povratnom informacijom.
i odmah postaje jasno da je za ovaj složeni proces potrebno da najviše razumjevanja ima onaj KOJI MOŽE/KOJI JE SPOSOBAN dati razumjevanje (u ovom primjeru ja).
X X X
Ovdje, u ovotjednom Spikedu, Brendan O'Neill napisao je jedan izvrstan članak koji mi je opet dao misliti podsjećajući me na praktične probleme u "imanju razumijevanja" za sugovornika koji toplo preporučam za današnje štivo i samopropitivanje:
Kakav je uistinu moj stav prema slobodi? Prema slobodi mišljenja, slobodi govora ili slobodi djelovanja? Da li postoji opravdanje za opresiju ili netoleranciju? U svijetu prekrcatom informacijama, u kojem rijetko tko više ZNA KAKO "stati i pomirisati ruže" jesmo li postali pregrubi i pretvrdi u nastojanju da propišemo drugima (a i sebi) kako se moramo ponašati, koliko razumijevanja imati i što o čemu misliti?
četvrtak, 14.01.2010.
Izazivam te da dokažeš da sam u krivu
I tak...
... prošli su najdosadniji izbori u hrvatskoj povijesti. Onaj lignjasti s "karmom kuhane nogice" dobio je s debelom prednošću ispred "kajkavca iz Bosne". Sve je to ustvari jako zanimljivo - ne globalno i u širokom društvenom kontekstu - nego lokalno i meni.
Naime;...
fućka mi se za nedostatak karizme pobjednika i za naglasak gubitnika.
Zanimljivo je bilo gledati kako je lako hračnuti na snalažljivost kandidata koja bi inače, da nije kandidat, bila simpatična idiosinkrazija i kako je ultrajednostavno gospodina čovjeka, intelektualca sa integritetom, povući u kaljužu ne bi li se gađao drekom.
No sad je s tim gotovo.
Sad počinju pripreme za protokolarnost, čvrstinu, goste i govore i poštovanje institucije.
I zato prije nego započnem s tim želim ovdje zapisati nešto tako da mogu kasnije usporediti i vidjeti što se i kako dogodilo, da li je moja intuicija nanjušila nešto ili nije. I ako bilošto od tog dvoje - što se kasnije dogodilo?
Ne sviđa mi se pobjednik, ne zato što izgleda tako kako izgleda niti zato što nije morao biti društveno kompetentan jer je dovoljno pametan da batali periferalije, nego zato jer sumnjam u to da je stvari koje je rekao tijekom kampanje doista i mislio. A ono što JA mislim o tome jest:
Pravda po svaku cijenu uopće nije pravda.
srijeda, 06.01.2010.
Politika, kurac, Sanader i nove tehnologije
Iako ja baš nisam predani pratitelj dnevnika i vijesti (što je, nevjerovatno ali doista, već desetljećima sinonim za političku upućenost u prostom puku), a dogodi mi se nerijetko da dnevnu štampu pratim sa tjednima zakašnjenja, ustvari se ne osjećam zakinuto za informacije. U jednom davnom trenutku nazočila sam kvazisvađi dvoje prijatelja koja je kulminirala riječima:
"Ma boli me kurac za politiku!", ...
... na što se suprostavljena strana iskreno i gromoglasno nasmijala te to popratila riječima: "Stara, može tebe bolit' kurac za politiku, ali politiku – nju ne boli kurac za tebe!"
Misliti da je politika neki entitet odvojiv od svakodnevnog života je smiješno i neistinito. Svakom tko je gladan elaboriranog objašnjenja preporučam pogledati Divan život iz 1946.
Budnima informacije dolaze same.
Samo ih preostaje razlučiti koristeći koktel parti fenomen i, jasno, vlastiti referenični okvir za razumijevanje ne bi li od dreka napravili pitu.
Gledam ovog našeg Sanadera, Ivu i ovaj put stvarno, bez zajebancije, kad kažem "našeg" mislim našeg, i mislim si kako je umjesto poruge i uvrede zaslužio samo i jedino žaljenje. I možda šalicu toplog kakaa i mjesto u zapećku, gdje će ugrijati svoje nadobudne i naivne kosti.
Doista on je, najbolji do sad, pokazatelj ovog trenutka u prostorvremenskom kulturnopolitičkom trenutku Hrvatske; trenutak kad smo se svi, okuraženi duljinom igranja ove igre, zavarali da je i ZNAMO igrati. Pa eto, želimo RELOADATI zadnji SAVE POINT.
Sljedeći je korak, iskreno se nadam, onaj u kojem otkrivamo da već ima napisanih WALKTHROUGHova za ovu igru. Vječita težnja za otkrivanjem tople vode konačno se treba orijentirati na nešto korisno.
