utorak, 29.12.2009.
Komentar Izbora
četvrtak, 24.12.2009.
Njoki s raguom od tune
Kad smo već kod dobrog života, eto jednog ukusnog dodatka predblagdanskom stolu. Ovi su njokići napravljeni od krumpira pečenog u foliji umjesto kuhanog (umotati i staviti u pećnicu na 180-200° oko 1 sat, ovisno o veličini gomolja) što ih čini posebno mirisnima, a pritom laganim poput tustih pahuljica. Za ove na slikama iskoristila sam ostatke sinoćnje večere i naribala krumpire, posula sa šakom graham brašna, ubacila žlicu masti (može i biljna), jaje i glatkog brašna da tijesto postane kompaktno i da se ne lijepi.
Zatim ih na pobrašnjenoj površini tanjurićem rezati na komadiće. Ja volim da budu duguljasti kao valjušci.
Mogu se kuhati odmah ili nakon malog odmora na hladnom. Ubacite ih u lonac posoljene kipuće vode gdje će potonuti na dno, ali za par minuta već će veselo proplivati. Nakon što proplivaju kuhajte još minutu ili dvije pa vadite šupljikavom žlicom u posudu koja se može pokriti.
Za ragu od tune ugrijte konzervu ili dvije komadića tune, pola konzerve kukuruza, pasiranu rajčicu (ovdje domaća), prstohvat papra i žličicu suhog bosiljka. Kratko prokuhati i preliti po kuhanoj tjestenini ili - njokima.
Ovo je porcija "za probu" :-)
A ova "za slikanje":
Doduše, ja jako volim i njokiće u slatkoj varijanti pa su "pali" i jedni sa prženim mrvicama i šećerom.
Dobar tek i ugodni vam i blagoslovljeni blagdani sa puno zabave i zadovoljstva!
nedjelja, 20.12.2009.
Beaten, broken and reset*
U vremenu inventure prikadnom ovom razdoblju zatvaranja nekih kutija i otvaranja sljedećih neke istine postaju razumljivije već samim povećanjem njihove perceptivne uočljivosti.
Recimo...
Uvijek mi je bilo nevjerovatno i nerazumljivo slušati ljude kako pričaju da ne upražnjavaju seksualne aktivnosti. Kako nisu našli pravog/pravu. Kako je netko šaner, bonvivan ili kurvetina.
I sad bi mogli tu razvest' pravu diskusiju o tome kako je svaki slučaj individualan, ne sudi drugome dok ne prošećeš milju u njezinim štiklama ili kako je odabir životnog stila temeljno pravo svake rotkve i glave kupusa.
Mogli bi.... ali nećemo.
Jer sva ta pusta pomodna individualnost ima samo jedno, ne individualno nego zajedničko ime, ime prikladno, nerazumljivo i enigmatično kao što je i pojava koju imenuje i koje glasi:
Neznanje.
Ne znati je jako teško i jako jednostavno. Bojati se novog, drugačijeg. Ne pitati da ne bismo bili odbijeni... ili razotkriveni kao etiketa; ignoramus, drolja, perverznjak, nezajažljivac. Nemati iskustvo i ne znati čini ne raditi i ne proizvoditi nova iskustva tako jednostavnim, tako samorazumljivim, tako “perpetuum mobile”.
Ja, na primjer, ja volim “lijepo živjeti”.
Ja uočavam mogućnosti i stvaram nove. Meni je svijet bombonijera prepuna prekrasnih zalogaja, gusarska škrinja puna najšarenijih dragulja, vječni roller-coaster vrhova i dolova. Ja tražim i pitam i pristupam i sudjelujem iako je to teško i prljavo i na trenutke bolesno iscrpljujuće. I čak kad ustanovim da su novčići napravljeni zapravo od pirita ne razočarava me proces dolaska do te spoznaje. I nikad nisam pružila ruku prema nečemu razmišljajući da to neće već "doći na naplatu" bilo to nešto ugodno ili neugodno, lijepo ili ružno, dozvoljeno ili zabranjeno.
I neću prestati gledati na ljude kao potencijalne partnere, suradnike, povjerenike, drugove u igri onda kad pronađem trenutnog partnera, suradnika, povjerenika ili druga u igri jer je to za mene uvedljivo, snishodljivo i bezobrazno. Veza (i pritom ne mislim samo na emocionalne) nije pit stop gdje te servisiraju, promijene ti ulje i doliju benzin da bi onda otišao živjeti i raditi nešto drugo negdje drugdje.
*referenca
četvrtak, 10.12.2009.
Bushido
Već sam danima u nekom cviljavom raspoloženju. Prvo enteroviroza, a onda kad sam se uspjela dokopati doktora - otkrili su mi da ona neizdrživa glavobolja preko svih granica tolerancije nije samo neizdrživa glavobolja preko svih granica tolerancije već i razbuktana upala maksilarnih sinusa i dali mi vrećicu lijekova za doma.
Mrzim biti doma.
Osim što se osjećam vraški neefikasno još i stalno moram izbjegavati apsolutno neizbježni sukob s ukućanima čiju tvrdoglavost dijelim.
Umorna sam od hodanja po jajima, od obzira, od nemogućnosti da prenesem informaciju. Znam da bi časna stvar bila reći sve po istini, ali ta časna stvar bi produbila sukob i polomila srca i zato moram bataliti čast. I to me ždere i to me čini malodušnom, i slabom, i poljuljane vjere u sebe.
A to je jedino časno što mogu učiniti.
nedjelja, 06.12.2009.
My House
I watch House when I am unwell. It soothes me and stops me from making rash and irreversible decisions. There are moments in which I feel I am not going to make it and watching House somehow buffers that feeling and makes me more patient, more resilient. It is not really the show that helps me - it is the notion that somewhere out there may be people understanding and going through the same shit... Same exotic and hard to explain shit.
I have been reading Laozi's The Tao Teh King lately and it also seems to help.
As I see it and also as Laozi has seen it, so it seems, there is a very fine line between to help and to hinder, release to freedom and tear asunder...and that fine line not being a line at all but a mirage, a rock, an omnipresence.
